Poređenje Prijedora i “Parade ponosa” nedopustivo

Zasigurno je da je nemoguće osjećati isto prema hiljadama nevinih žrtava Prijedora, koje su mučene, silovane, držane u logorima, gdje je ubijeno 256 žena i 102 djece, gdje je Zijad Bačić sa svojih 13 godina gledao kako mu četnici ubijaju majku i troje maloljetne braće i sestara, gdje postoji još mnogo sličnih ispričanih i neispričanih priča, s jedne strane, i prema borbi za prava i slobodu LGBT osoba

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI

“April 2013. godine. Zahuktavaju se pripreme za prvo masovno obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru. Kako pripreme odmiču, u grupi nas koja je uključena u organizaciju događaja i koja čini okosnicu inicijative ‘Jer me se tiče’ raste uzbuđenje, strah, nervoza, ali i odlučnost da od svojih namjera ne odustanemo i da izguramo stvar do kraja. Potpuno smo uvjereni da smo na strani istine, pravde i slobode. Ne zna se da li će se skup uopšte moći desiti onako kako smo planirali.”

“April 2019. godine. Prva bosanskohercegovačka Povorka ponosa je najavljena za septembar u Sarajevu. Nakon najave, dolazi do strašnog izljeva homofobije, mržnje, poziva na izolaciju i drugih oblika govora mržnje. Identičan osjećaj da smo na pravoj strani istine, slobode i pravde kao i prije šest godina.”

Ovo je početak teksta člana Organizacionog odbora bh. “Povorke ponosa” Gorana Zorića, koji je objavljen 29. maja na internetskoj stranici “Povorke ponosa” pod naslovom “Od Dana bijelih traka do Bh. povorke ponosa – za društvo bez mržnje i straha”.

Kao društvo koje je preživjelo agresiju na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995), kao građani koji su preživjeli genocid i masakre u Srebrenici, Prijedoru, Ahmićima i drugim mjestima, itekako smo osjetljivi na svako spominjanje tih događaja. Nije sporno, štaviše, pohvalno je Zorićevo učešće u obilježavanju Dana bijelih traka, što bi i trebao učiniti svaki čovjek koji u sebi ima imalo savjesti i pravde. Međutim, itekako je sporno porediti i dovoditi na istu razinu Dan bijelih traka i genocid u Prijedoru s prvom bh. “Povorkom ponosa”. Čudno je također da do danas niko od pripadnika udruženja prijedorskih žrtava nije reagirao na ovo poređenje. Ipak, postoji i velika mogućnost da je ovaj nepromišljeni Zorićev tekst prošao nezapaženo.

“Osim sličnosti u mojim doživljajima i emocijama naspram njih, ova dva događaja imaju još mnogo toga zajedničkog. Oba podrazumijevaju borbu za jednu potlačenu manjinu ugnjetavanu od strane većine. Oba streme društvu bez mržnje i straha. Oba pokušavaju kreirati društveno iskustvo bunta, nepristajanja i otpora i na taj način pokušavaju pokazati i otvoriti prostor i drugim marginalizovanim i potlačenim grupama da je jedino što se može i što ima smisla jeste borba, borba čiji ishod nije bitan, borba koja je bitna sama po sebi. I naravno, oba zahtijevaju izlazak na ulicu i izlaganje sopstvenih tijela”, piše Zorić u svom osvrtu.

Ako bismo krenuli s doživljajima i emocijama, iako Zorić tvrdi da su osjećaji isti, zasigurno je da je nemoguće osjećati isto prema hiljadama nevinih žrtava Prijedora, koje su mučene, silovane, držane u logorima, gdje je ubijeno 256 žena i 102 djece, gdje je Zijad Bačić sa svojih 13 godina gledao kako mu četnici ubijaju majku i troje maloljetne braće i sestara, gdje postoji još mnogo sličnih ispričanih i neispričanih priča, s jedne strane, i prema borbi za prava i slobodu LGBT osoba. Zatim Zorić spominje “borbu potlačene manjine” koja je, prema njegovom mišljenju, ista i u Prijedoru i na “Povorci ponosa”.

Prijedorske žrtve nisu bile manjina već većina sve do 1992. godine. Prijedorčani nisu nikakva manjina već pripadnici jednog od triju konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine. Prijedorske žrtve i njihove porodice nisu “potlačeni” već žrtve jednog masovnog zločina gdje su “cijenu” platili svojim i životima svojih najmilijih. O prijedorskim ili srebreničkim žrtvama ne možemo govoriti kao o, naprimjer, romskoj manjini koja se bori za svoja prava. Isto tako, ne možemo ih upoređivati ni s “potlačenom manjinom” LGBT zajednice. Ni po kom ljudskom osnovu ne mogu biti isti oni koji se bore za pravdu žrtava koje su mučki ubijene, bore se da historija bude napisana istinitim činjenicama i s onima koji se bore da slobodno sklope istospolni brak i slično.

Zorić zatim kaže da obje strane žele društvo bez mržnje i straha, ali opet zaobilazi činjenicu da Prijedorčani prvenstveno žele istinu za svoje žrtve i ono što se dogodilo njihovim porodicama, a ne samo da žive bez straha. Kamo sreće da su izvršitelji genocida i masakra u Bosni i Hercegovini priznali svoje zločine te da je danas želja žrtava jedino da žive bez straha.

U svom poređenju Zorić tvrdi da je i jednima i drugima bitna “borba čiji ishod nije bitan”. Za LGBT zajednicu ne znamo, ali za bilo koju žrtvu agresije na Bosnu i Hercegovinu ishod borbe za pravdu itekako je bitan i nijedna borba nije tek puko “kreiranje bunta, nepristajanja i otpora”. Borba za istinu Prijedora nije nikakav bunt već pravda.

Prijedorska majka danas traži da zna gdje su joj kosti sina, muža, brata. Zajedno s onom majkom koja je imala “sreće” pa pronašla kosti svog sina i klanjala mu dženazu traži da oni koji su ubili njene voljene odgovaraju pred sudom, da historija piše istinu o mučenju kroz koje je njezin sin prošao u logoru prije nego što je strijeljan.

Na kraju još jedno poređenje koje Zorić navodi jeste “izlazak na ulicu”. Za Prijedor izlazak na ulicu znači borbu za pravdu i sjećanje na sve što se desilo. Nošenje fotografija ubijenih na ulici Prijedora nije isto kao mahanje zastavom duginih boja. Žrtve Prijedora na ulicama ne mogu ni plesati ni smijati se već samo dijele svoju bol.

Ako LGBT zajednica smatra da su im ugrožena ljudska prava i želi da se bori za ta prava, treba znati da ni u kom slučaju za to ne može i ne treba iskorištavati bol ljudi koji su prošli kroz agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Međutim, ako uzmemo u obzir čestu manipulaciju činjenicama, ako znamo da LGBT zajednice iskorištavaju maloljetnu djecu, ne čudi i iskorištavanje Dana bijelih traka. Ako već sada uzimaju za pravo da upoređuju Prijedor i “Paradu ponosa”, možda će ubrzo tražiti da se u vrtićima čitaju LGBT bajke, kao što se radi u drugim državama. Da li će se tražiti uvođenje LGBT obrazovanja u nastavni plan i program, da li ćemo na sljedećim paradama gledati maloljetne dječake kako plešu obučeni u suknjice? Da li ćemo gledati transparente i majice s natpisom “Parada je za djecu” kao što je bilo u New Yorku?

 

PROČITAJTE I...

Gdje smo se izgubili toliko da nismo u stanju vidjeti da nas je na većini geografskog prostora kojim se prostire Bosna i Hercegovina sve manje i da taj negativni trend možemo spriječiti samo ako stanemo pred ogledalo vlastite savjesti i uvjerimo sebe da nam je u jedinstvu spas i da samo jedinstvenim nastupom možemo konačno definirati nacionalne interese koji će nam ubuduće biti vodilja u političkom, naučnom, kulturnom, umjetničkom, društvenom i svakom drugom djelovanju

Muhammed, a. s., iz svoje bi sobe provirivao i gledao ashabe kako klanjaju. Nije im se mogao pridružiti. Tek ponekad bi ga izveli među sobom. Drhtavim glasom im je rekao: “Tako mi Allaha, ne bojim se da će vas uništiti siromaštvo. Bojim se dunjaluka za kojim ćete trčati kao što su trčali oni prije vas pa će vas uništiti kao što je i njih uništio”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!