Ponosan sam što je pjesma “Mojoj dragoj BiH” donijela toliko snage i sreće patriotima

“Pjesma Mojoj dragoj BiH, kao i snimanje popratnog spota, bila je prekrasan projekt. Žao mi je, kada se sjetim kako su ljudi na nju reagirali, da se te ekstatičke emocije više ne ponavljaju. Kao da smo to izgubili, kao da je previše ružnih stvari uništilo ono lijepo što smo imali. Kako god, ta pjesma odradila je svoju svrhu. Gotovo su je svi koristili: od televizije i radija do vojske na ratištu, kada su dizali zastavu i kada su kretali u bitku”

 

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

 

Ismet Kurtović (rođen u Srnetici, 1951) slobodni je umjetnik, kompozitor, producent, pjevač, flautist i gitarist. Proslavio se kao dugogodišnji frontmen rok-grupe “Drugi način”. Njegove kompozitorske pjesme s “Drugim načinom” danas pripadaju rok evergreenima. Dirigent je i voditelj ženskog pjevačkog hora “Bulbuli” u Kulturnom društvu Bošnjaka Hrvatske “Preporod”. Svoje veliko iskustvo u komponiranju, snimanju, produciranju i aranžiranju zborskog pjevanja potvrdio je, među ostalim, i CD-om 12 antologijskih sevdalinki pod naslovom “Bulbuli”. Osnivač je i nekadašnji voditelj hora Islamske zajednice “Arabeske”, s kojima je radio 15 godina, snimio tri albuma i tom horu osigurao regionalnu prepoznatljivost. Njegov muzički rad kao autora, producenta i izvođača procjenjuje se na preko 20 sati originalne glazbe, a njegova pjesma Mojoj dragoj BiH dugo je godina smatrana neslužbenom himnom BiH.

STAV: Vrlo ste mladi iz Sanskog Mosta otišli u Zagreb, gdje ste započeli svoju muzičku karijeru. Kako su izgledali ti Vaši počeci? Koliko se bilo teško “probiti” na muzičkoj sceni u to vrijeme?

KURTOVIĆ: Otac je bio željezničar, a majka domaćica i teško smo živjeli. Bili smo podstanari po raznim mahalama. Majka je Ključanka, bila je iz bogate obitelji, ali 1945. obitelji su četnici sve popalili. Djeda nikad nisam ni vidio. Majčina obitelj nikad se nije oporavila. Povijest se ponovila i oca su mi pred kraj rata 90-ih, zajedno sa sedamdesetak Sanjana, istjerali iz kuće i hladnokrvno ustrijelili. Sanski Most bio je logičan izbor za život s obzirom na zanimanje oca. Završio sam osnovnu školu i gimnaziju, gdje su počeli mladalački buntovi – kud dalje, što sa sobom. Priča je slična kao i kod mnogih drugih: slušao sam Radio Luxembourg i odmah bio roker po uvjerenju, s velikom željom da i sam postanem muzičar. Do gitare tada nisam mogao doći, stari jeste obećavao, ali nije ju mogao kupiti od svoje plaće. Prvu gitaru kupio sam vadeći fini pijesak iz rijeke Sane. Bio sam samouk jer u Sani nije bilo muzičke škole, mada su Sanjani, a i Krajišnici odlični muzičari. Moj prijelomni period nastao je nakon dugo gruntanja kako da osmislim svoj odlazak u Zagreb i kako da upišem Muzičku školu. Tada sam se već zapalio za sviranje flaute. U gimnaziji sam propao i to je bio živi kuršlus – moja duga kosa, neobično oblačenje, ma svađao sam se s čitavim gradom. Bilo je toga i u većim gradovima, ali u malom mjestu to je bilo zaista intenzivno. Nema te ko ni savjetovati. Stari mi je rekao da će me, ako se ne uozbiljim, poslati ili u vojsku ili u Njemačku. Otišao sam u Zagreb sa 16 godina, a roditeljima nisam ni rekao. U Gundulićevoj sam položio prijemni za Muzičku školu. Nudili su mi violončelo, ali tražio sam flautu. Sve je to bilo izazovno, s dozom traume; zamisli, došao sam 100% bez para u strani grad. Srećom, sreo sam neke momke iz Sane koji su studirali u Zagrebu i koji su me nahranili. Na Vrbiku sam našao prvi stan. Kada sam se vratio kući, nastala je kuknjava. No, uspio sam to “nasilu” progurati.

STAV: Bili ste duhovni i kompozitorski vođa grupe “Drugi način”. Kako je grupa nastala i zbog čega je prestala postojati?

KURTOVIĆ: U Zagrebu sam odmah shvatio da se ne može živjeti od “šaranja”. Vrlo brzo sam se počeo baviti raznim zanimanjima vezanim uz kazalište. U ITD-u sam bio statista, družio sam se s finim ljudima. Među ostalima, tu je bio i Enes Kišević. Statista je tada zarađivao fini novac. To je bilo lijepo iskustvo. Iz tih druženja izrodila se svirka. Ja sam prčkao po gitari, onako za sebe, a bilo mi je jasno da s novcem koji sam dobivao od kuće neću moći živjeti. 1972. upoznao sam gitariste Halila Mekića Sosa i Branka Požgajeca, te bubnjara Adonisa Dokuzovića. Ništa nisu znali osim da bi radili neki bend. Odmah su mi ponudili mjesto pjevača. Skompali smo se, bilo je to zaista veliko prijateljstvo. Prvo smo se zvali “Novi akordi” i snimili smo dva singla. Oba su dobro prošla. Taj naziv benda mi je išao na živce, nisam nalazio smisao u tom imenu. Tada su neki ljudi, koji su se motali oko nas, imali ideje da sviramo šlagere, htjeli su dovesti Duška Lokina da ga pratimo… Vukli smo se dvije godine kao “Novi akordi”. Godine 1973. svirali smo klasičnu čvrgu u Hotelu “Admiral” u Slanom i tada smo prvi put uspjeli izgurati svoj rokerski repertoar. To je bio prvi ozbiljan znak kojim putem treba ići. To ljeto bilo je odlučujuće. Tada sam zajedno sa Sosom i Požgajecom dogovorio da ćemo raditi novi bend, s nekim novim ljudima. 1974. pristupili su nam Boris Turina Turko i Željko Mikulčić. To je bila prva postava benda “Drugi način”. Te godine nastupili smo u Trpnju, što je postalo kultno mjesto rokerske scene. To su bili lijepi trenuci – od svirki, gostiju, ljudi koje smo upoznavali – to su sada najeminentniji intelektualci i umjetnici na prostoru bivše Jugoslavije. Recimo, uz Kiševića, koji je govorio, pojavljivao se i Zijad Sokolović, tada potpuno nepoznat… “Azra” nam je tada bila predgrupa, nismo ih zvali, oni su nas žicali da dođu. Danas se priča posve drugačije, i to nije tačno. Stvari su se potpuno drugačije odvijale.

Požgajec je, nakon nekih nesporazuma, koji mi i dan-danas nisu posve jasni, a mislim da je bila u pitanju ljubomora, autorska neplodnost i egotrip, otišao u vojsku. On je bio dobar muzičar i pjevač, ali tada je polako nestajao u drugi plan, i to mu je teško padalo. Bio je ljut na plodnost Ismeta Kurtovića i Halila Mekića Sosa. Nakon prvog albuma desio se kuršlus. I ja sam tada morao u vojsku, imao sam 28 godina. Bend se raspao. U sve to je bila upletena ljubomora i taština.

STAV: Jedna od Vaših najuspjelijih pjesama jeste Mojoj dragoj BiH, koju i danas mnogi smatraju neslužbenom himnom BiH (možda i zbog toga što himna BiH doslovno nema teksta). Kako je nastala ova pjesma? Vjerovatno ste i sami svjesni koliko i dan-danas budi emocije povodom svakog državnog praznika u Bosni i Hercegovini, što kroz vrijeme potvrđuje njenu neprolaznu vrijednost. No, Vi ste ovu pjesmu posvetili zemlji Bosni, što potvrđuje i sastav izvođača, zar ne?

KURTOVIĆ: Pjesma Mojoj dragoj BiH, kao i snimanje popratnog spota, bila je prekrasan projekt. Žao mi je, kada se sjetim kako su ljudi na nju reagirali, da se te ekstatičke emocije više ne ponavljaju. Kao da smo to izgubili, kao da je previše ružnih stvari uništilo ono lijepo što smo imali. Kako god, ta pjesma odradila je svoju svrhu. Gotovo su je svi koristili: od televizije i radija do vojske na ratištu, kada su dizali zastavu i kada su kretali u bitku. Koristili su je na sve moguće načine, a ja od toga nisam dobio čak ni zahvalu, a kamoli novčića za autorska prava.

Suradnici su bili sjajni, a sam sastav bio je poput Bosne: multietničan. Na toj pjesmi radio je i Željko Bebek, Amir Kazić, Toni Janković, Zele Lipovača, Fikret Kurtović, Deja Mušić, Senad Galijašević, Čeha iz “Divljih jagoda”, franjevački zborovi, pa djevojke iz Zagrebačke džamije, statirale su prve izbjeglice, bilo je i Srba pojedinaca…, ma mnogi su pomogli, a moram reći da su 97% angažiranih oko sponzorstva bili Hrvati. Oni su najviše pomogli. Snimatelj je bio Denis Mujadžić, režiser Zoran Sudar, na kameri Goran Mećava, šminka Halid Redžebašić, Zdravko Madžarević bio je organizator snimanja, Fuad Rekanović vodio je odnose s medijima, a “Jadran Film” je bio glavni sponzor.

Dubravko Merlić pustio je spot u emisiji Slikom na sliku i sa mnom napravio intervju, koji su vidjeli u Bosni, i nakon toga ta pjesma počinje svoj put. Bio je to veliki projekt i trebala je velika finansijska pomoć. Od Bošnjaka pomogli su nam Hilmija Šabić i Junuz Hašić, koji je vodio vojne muslimanske formacije pod nazivom “Zmajevi od Bosne”. Na pjesmi Mojoj dragoj BiH nema ništa uvredljivo za bilo koju naciju, ali tada je trebala hrabrost da u tome sudjeluješ. Neću o imenima, ali nisu baš svi bili spremni da se izlože u spotu i na fotosnimanju. Svaka čast onima koji su to uradili. Poslije su neki ljudi prozivani zbog toga kao balije. Gadna su vremena bila. Moju su majku u Sani Srbi tukli zbog prvog albuma koji sam snimio s horom “Arabeske”, a hvala Bogu, nisu je ubili kao oca.

STAV: Koliko Vam danas znači činjenica da su s ovom pjesmom na usnama, naprimjer, vojnici Armije BiH branili svoju zemlju? Uostalom, nije li to razlog zbog čega nije postala i službena državna himna jer se smatra da pripada samo jednoj strani?

KURTOVIĆ: Do kraja života bit ću ponosan što je ova pjesma donijela toliko snage i sreće patriotima i Armiji RBiH. Cijeli posao oko ove pjesme djelo je moje i mog brata i prijatelja.

STAV: Kako jedan roker završi radeći s grupama koje uče ilahije i kaside?

KURTOVIĆ: Te 1992. godine radio sam koncerte i programe za Bosnu i počeo se družiti s djecom u džamiji. Te djevojčice uskoro će postati “Arabeske”. Bio je to lijep period, kad je nastala i pjesma Mojoj dragoj BiH. Prvu probu s Bebekom imali smo u klubu džamije. Najviše me iznenadilo koliko malo ljudi zna neku ilahiju ili kasidu, no još više me iznenadilo da to uopće postoji. Eto, to je razlog zbog kojeg sam završio radeći s grupom koja uči ilahije i kaside. To i moja radoznalost. Naravno, i djevojke su bile vrlo nadarena generacija i vrlo vrijedna. Predivno iskustvo. Puno ljubavi, smijeha, uspjeha, dječije razdraganosti, lijepog i pjevanja. Puno više smo mogli napraviti da je bilo podrške.

STAV: S horom “Arabeske” izdali ste tri albuma. Koliko Vam znači to iskustvo?

KURTOVIĆ: Počeli smo su surađivati na pjesmi Mojoj dragoj BiH i na nastupu u Lisinskom, kada sam pozvao djevojke iz Zagrebačke džamije da me prate na pjesmi Piši mi. Poslije su me pozvali da dođem u džamiju, da tamo ima nekoliko djevojaka i da treba napraviti ozbiljan hor. Putovali smo posvuda, sjajno smo surađivali. Bio je događaj gdje god smo se pojavili. Dao sam sve od sebe. Išli smo nastupati u BiH kada niko živ nije išao, prolazili smo ravno kroz srpske paravojne formacije. Zamisli hrabrost tih djevojaka. Na prijedlog Mirze Serdarevića, na prvoj probi tek formiranog hora, dali smo ime “Arabeske”. Jedno vrijeme, a to govori o utjecaju, u Bosni je bilo desetak horova koji su se zvali “Arabeske”. Ni približno nisu bili na našem nivou. “Arabeske” su postale brend Islamske zajednice Hrvatske, a taj brend sam ja, naravno, uz pomoć djevojaka, stvorio. Na kraju krajeva, to je i sam muftija Omerbašić u svojim intervjuima često naglašavao.

STAV: Unijeli ste brojne inovacije u pristupu učenja ilahija. Prije svega mislim na unošenje elemenata etnozvuka u ovu sakralnu formu. U kojoj je mjeri, prema Vašem razumijevanju, dozvoljeno (i/ili nužno) mijenjati muzički kanon te tradicionalne vjerske pjesme i koje ste Vi inovacije unosili?

KURTOVIĆ: Prvo sam izbacio nazalno pjevanje, tražeći čistoću. Zatim sam ih učio višeglasju, najčešće dvoglasnom pjevanju, što je bilo teško i totalna nepoznanica za njih. Sve smo to radili kroz igru, a djevojke su sjajno i brzo napredovale. Puno ilahija na početku nisam smatrao bosanskim. Poslije sam to i otkrio. Bile su to posuđene melodije i najčešće s Latićevim tekstovima, što je on maestralno radio. I danas mislim da nam fali bosanska ilahija i bosanski melos. Koji je to put da ona živi punim plućima? Ne znam. Ali svakako briga o tome ne postoji. Tako je isto i sa sevdalinkom.

STAV: Ja sam prije nekog vremena pisao obiman tekst o utjecajima kur’anskih mekama na bošnjačku muzičku tradiciju. Tu sam ukazao na činjenicu da su ilahije i sevdalinke potekle s istog muzičkog izvora, a da je presudan utjecaj na njihovu melodiju izvršio mekamat, tj. one tonske strukture u kojima su od davnina učeni Kur’an i ezani. Kako Vi, iz Vaše perspektive i s Vašim bogatim iskustvom, gledate na porijeklo tih melosa i kajdi?

KURTOVIĆ: Slažem se s vama oko utjecaja Kur’ana i ezana na sevdalinku. Ne znam zašto se ne uhvatiti u dokazivanje te vrlo vrijedne teorije. Evo moje priče. Ti sustavi jako su bliski. Ne moraš čak ni izučavati te sustave, samo se opusti i slušaj i uvidjet ćeš bliskost. Sevdalinka jeste svjetovnija po tekstu, ali po melodiji su one slične. Ilahije i sevdalinke unisone su melodije. Od kuda dolazi spomenuta unisonost? Očito da dolazi od ezana. Njega se ne može ignorirati ni na koji način. Uvijek je Jedan u islamu. Ezan je ponudio taj prvi izraz.

STAV: Na koji ste način oplemenili horsko pjevanje sevdalinke, a mislimo na Vaš dugogodišnji rad sa zagrebačkim horom “Bulbuli”? Koje ste inovacije unijeli u horsko izvođenje sevdalinke, na koji ste način spojili tradiciju sa savremenosti a da se nije izgubilo na izvornosti?

KURTOVIĆ: Za pjevanje sevdalinke prvo moraš biti nadaren. To na akademiji ne učiš. Moraš je voljeti. Oduvijek sam u sevdalinci čuo neku drugu pozadinu, u puno pjesama mi je falio drugi ritam: zanimljivija harmonija i klasični instrumenti, zašto ne klavir ili samo gitara? Zašto ne moderniji gudači? Ipak, glavna je stvar solista i vokalna interpretacija. Tu sam tradicionalan i otvoren za mala autorska uplitanja, opet samo osjećaj bez mozgovne kalkulacije. Hor ne smije ličiti ni zvučati kao klasična varijanta. Čuo sam to puno puta. Ubije i uništi pjesmu totalno. U mom horu svaka članica mora razmišljati skoro kao solista. Pjeva se isključivo dvoglas. Tri glasa prisutna su samo ponekad, kao pozadinsko dočaravanje atmosfere.

STAV: Šta je Vama Sana, a šta Vam je Sava? Šta Vam je Bosna i Hercegovina, a šta Hrvatska, u kontekstu onoga što u sebi nosite kao melos zavičaja i zemlje u kojoj ste se ostvarili kao jedan od najvećih rokera u bivšoj Jugoslaviji?

KURTOVIĆ: Moje dvije sestre Sana i Sava! Ili da posudim Kiševića: Voda je moja mati. Sana je moja Bosna. Sana je moje dječaštvo. Sana je moj prvi bunt. Uz njezin žubur sam planirao odlazak na Savu u Zagreb. Evo me tu već 50 godina. Bosna je moja prva domovina. Hrvatska je moja druga domovina, i volim je i poštujem, mada ti bratski odnosi trenutno nisu dobri. Ipak, nadam se da će izaći na dobro. Turina Boris, moj bubnjar iz “Načina”, kaže da ja pjevam i pišem zagrebački sevdah. Ne znam je li mu neko vjeruje.

STAV: Bili ste poznati kao frontmen koji je postizao nevjerovatno visoke tonove u svojim izvedbama… Ima li još u Ismetu Kurtoviću onog buntovnika koji je spreman rušiti zvučne barijere? Šta planirate ovih dana, kakve projekte spremate?

STAV: Buntovnik, čini mi se, ima, a falset (h3) ne mogu već 7-8 godina izvući! Pa i Jan Gillan je prije mene odustao. Ja sam taj glas izvodio u kombinaciji falset-glasnica s dijafragmom i punim glasom. Otpjevao sam to 1.000 puta i nemam pojma kako sam to uspijevao. Te visine koje sam pjevao, to jednostavno nije bilo normalno. Bio sam na rubu 4 oktave. Bilo je strašno glasno. Morao si biti izrazito koncentriran da taj ton možeš kontrolirati. Ponekad pomislim da sam se ipak trebao više štedjeti.

PROČITAJTE I...

U jednoj poruci navodi se da su “škole u Bosni prebačene opet ‘Hizmetu’, ali da je učiteljima rečeno da njihove plaće nisu ‘prebačene’”, te da su na taj način oduzete mnoge plaće učiteljima. “Učitelje su stavili na mjesto budala, ja im haramim”, stoji u istoj poruci. U jednoj drugoj piše da je pokušaj državnog udara najviše koristio školama na Balkanu. “Na Balkanu su govorili da će poslije uplatiti pa su ljudi strpljivo čekali, poslije se desio državni udar i onda su rekli da ne mogu isplatiti”, objavljeno je u jednoj od poruka

U junu 1944. godine, na sastanku s Churchillom u Napulju, Tito je bio je prinuđen na izvjesno priznanje legitimiteta izbjegličke vlade u Londonu, što je indirektno otvorilo vrata infiltraciji velikosrpskog interesa u narodnooslobodilački pokret. Uslijedili su ustupci velikosrpski orijentiranoj izbjegličkoj vladi, među kojima je bila jedna od najvrednijih i najvećih žrtava ukidanje ZAVNOS-a i podjela Sandžaka između Srbije i Crne Gore

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!