fbpx

“Pomalo muho, potlje ćeš suho”

Kad gledamo emisije o životinjama, morskim dubinama i onome što kriju u svojoj utrobi ili, općenito, o prirodi i njenim procesima, najkraći mogući opis bio bi samo jedan – mjera. Blagim pokretom usana, umjesto riječi mjera, kazat ćemo vjera. A i tu sve odiše mjerom, redom i savršenim skladom. Primjere možemo nabrajati do prekosutra

 

Piše: Safet POZDER

 

Kako god okrenem, na kraju će biti da vazim, iako mi to nije namjera. Ako se i shvati tako, neka bude. I kad se vazi, treba imati mjeru, a upravo o mjeri razmišljam već dugo, i to s razlogom.

Naime, uvijek me obraduje kad vidim da neko u svom životu okrene novi list, bilo da se posveti vjeri, nauci, porodici, poslu ili nečem petom. Ražalosti me jedino to što nerijetko primijetim da se pri tom novom početku ne vodi računa o mjeri. Posebno se to odnosi na one koji se posvete vjeri. Shvatam da se, uslijed brzog ritma života i svih silnih natruha materijalizma, duša poželi svoje hrane i rahatluka. Shvatam i to da, kada se u najezdi i moru grijeha okusi slast namaza i sedžde, čovjek naprosto zatreperi i poleti. No uvijek pokušam dati savjet da se ima mjera, posebno u takvim obratima i posebno na novom početku. Iskustvo me uči da je mnogo onih koji su, nastojeći da, navrat-nanos, dobrim djelima pobrišu prljave stranice svog života, sagorjeli i posustali, pa i vraćali se na još niže stepene od onih na kojima su bili prije duhovne katarze.

Iskreno, nekada sam i sam bio takav. Slast vjere okusio sam u najljepšim dječačko-momačkim godinama, još davno, pred odlazak u medresu. Farzovi su bili neupitni, sunneti su se podrazumijevali, a nijedna nafila koju sam znao nije me mašila. Postio se ponedjeljak i četvrtak, kao i bijeli dani, a jutarnji i večernji zikr nisam propuštao. Vjerujem da sam pričom i postupcima skijao po nervima svojih najbližih. Jasno, nije bilo loše namjere, ali je itekako nedostajalo taktičnosti. I mjere. Imao sam i svoje društvo. Svi smo bili “u pet deka”. Srećom, imao sam i mog ahbaba, dedu Mehmeda. Bio je to čovjek u poznim godinama. Nije išao u medresu niti je izučio kakve nauke, ali sam siguran da se s njegovim vazovima i savjetima teško mogu mjeriti i mnogi učeni i školovani. Uz rat bi klanjao teravije i svijet ga zvao samoukim hodžom.

E, taj moj Mehmed me jednom latio za ruku, privukao sebi i očitao mi bukvicu. Tražio je da “ohanem malo”, da se ne zalijećem i da se ne hrvem s vjerom jer će me slomiti. I sad se sjećam njegovih poređenja vjere s baklavom – jedna-dvije su ugodne, ali ako u cugu pojedem tepsiju, udarit će mi na nos. Priznajem da ga, naprvu, i nisam razumijevao pa ni uzimao za ozbiljno. No on je svoje savjete mudro dozirao pa sam ostao gdje jesam. Nažalost, moj put i putevi mog tadašnjeg društva razdvojili su se. Većina ih je “sagorjela”, vjera ih je nadjačala i danas su od nje poprilično daleko.

Iako dajem sve od sebe, ni izbliza ne umijem biti tako efikasan i uvjerljiv kao moj rahmetli Mehmed. A trudim se, zaista. Razmišljajući o tome i tražeći mjeru u vjeri, naiđoh na jednu lijepu hikaju koja otprilike ide ovako: Umorni putnik, usred duga i naporna puta, odlučio je odmoriti se u hladovini na koju je naišao. Opružio se pod stablom oraha (kod nas bi se reklo da orahov hlad i nije baš za pohvaliti, ali dobro) i počeo motriti guste orahove grane koje mu praviše hlad. Primijetio je da se uz stablo oraha uzverala i vriježa tikve, preplićući se s jedrim granama stabla.

“Ovo je besmisleno”, pomislio je, “da sam ja ovo stvarao, na krhkim vriježama tikve rasli bi ovi sitni košćuravi orasi, a na jedrom i stamenom stablu oraha cvjetale bi i rasle one krupne tikve. Valjda bi tako bilo logično!?”

Dok je tako dumao, s grane se otrgnuo jedan orah i pljusio ga pravo u čelo. “Kajem se, Bože. Ti si Svemoguć i Ti najljepše i s mjerom sve stvaraš”, uzviknuo je umorni putnik i naučio važnu lekciju o mjeri.

I, zaista, sve je s mjerom – to i Kur’an veli. Kad gledamo emisije o životinjama, morskim dubinama i onome što kriju u svojoj utrobi ili, općenito, o prirodi i njenim procesima, najkraći mogući opis bio bi samo jedan – mjera. Blagim pokretom usana, umjesto riječi mjera, kazat ćemo vjera. A i tu sve odiše mjerom, redom i savršenim skladom. Primjere možemo nabrajati do prekosutra.

Krenimo, recimo, od namaza. Stub vjere, s jedne strane, a s druge, mjera nad mjerama. Tačno se zna koliko je namaza i tačno se zna kada je koji namaz. U sekundu. Koje je najbolje djelo? – upitaše Alejhiselama. “Namaz na vrijeme!”, reče on. Jedni su se hvalili da stalno klanjaju, želeći da skrenu pažnju na svoju pobožnost. Impresivno, rekli bismo. Alejhiselam nije bio impresioniran. Dao je svoj recept: “Ja klanjam, ali i spavam.” Drugim riječima, “našao sam mjeru”. Jedna je bila skoro stalno na namazu, ali je u pauzama druge bihuzurila. “Nema u njoj dobra”, prokomentirao je Alejhiselam. Drugim riječima, pogubila se, nije shvatila poentu i nije našla mjeru.

Šta tek reći za ramazan? Red, sklad, perfekcija i mjera kojoj se dive i proučavaju je i oni koji ga ne prakticiraju. Tačno se zna kad je ramazan, koliko traje i čemu služi. Isto je i s hadžom. Propisi do najsitnijih detalja precizirani, vrijeme obreda apsolutno poznato. A zekat? Ko daje, kad daje, koliko daje, na šta daje, zašto daje i ko nije dužan da daje – sve kristalno jasno i precizno.

Pa čak i kad savjetuje svoje ashabe, Alejhiselam ih savjetuje s mjerom. Da, tražili su više, željeli su da to bude češće i divili se osjećaju koji imaju dok ga slušaju. On, grubo kazano, nije padao na njihove zamolbe. Naprotiv, kazao je: “Kada biste uvijek bili u takvom stanju i zanosu u kakvom ste dok me slušate, vi biste se rukovali s melekima, ali sa’ah, sa’ah (u slobodnom prijevodu, radite i za onaj, ali i za ovaj svijet – dakle, s mjerom).” I dalje ih je savjetovao po ranijoj dinamici, a oni su razumjeli poruku.

Koliko se pojam mjere inkorporirao u vjeru, nedavno nas je podsjetio jedan profesor statusom o abdestu i jednom detalju koji se gotovo nigdje ne spominje kao posebno bitan, a itekako je znakovit i vrijedan pažnje. Naime, jasno nam je šta je abdest, a Alejhiselam nas, kroz brojne predaje, direktno podučio načinu njegova uzimanja, i to svi znamo. Ipak nam je promakao jedan detalj. Alejhiselam je, uzimajući abdest, uvijek koristio svoju posudu, zdjelu ili kofu za vodu koja se zvala el-mudd. Na putovanjima, u vojnim pohodima, kroz druženje sa svojim ashabima, uz njega bi uvijek bila ta kofa iz koje bi mu neko od ashaba polijevao vodu kad bi uzimao abdest. Ta kofa imala je svoju mjeru koja je bila dovoljna da se pri abdestu opere šta se treba oprati. Ni kap više, ni kap manje. Nije li ovo veličanstven primjer mjere i sjajna lekcija mnogim vodorasipnicima, a, priznat ćemo, mnogo nas je takvih.

Gdje i kad se najlakše gubi ta mjera? Ondje i onda kada se u centralnu posudu – srce – naspe više negoli u nju može stati. A srca, uistinu, jesu posude koje, opet, imaju svoju mjeru. Te su posude, etimološki gledano (pogledati značenje pojma qalb – srce), nestalne i prevrtljive i nije ih lahko držati na uzdi. Tu dolazimo do jedinog ibadeta koji nije ograničen nikakvom mjerom. Naprotiv, neograničen je i, ujedno, najveći (ekber) među svim ibadetima. Naravno, riječ je o zikru, odnosno spominjanju uzvišenog Allaha. Zikr je stalna spona čovjeka s Gospodarom. Zikr čisti srce, drži ga na uzdi i čuva ga od svih zanesenosti i krajnosti.

Tek je tada jasnije zašto Kur’an navodi kao primjer ljude koji razmišljaju o stvaranju nebesa i zemlje, smjeni noći i dana, lađama koje plove i nose terete, vjetrovima koji pušu i razgone oblake te ostalim pojavama i procesima oko nas koji su stalna manifestacija reda, sklada i mjere. Po čemu su ti ljudi specifični? Po dva detalja: razmišljaju i Allaha spominju. Drugim riječima, koriste blagodat razuma i svoja srca, te tanahne posude, umiruju spominjući Svemogućeg i stojeći, i sjedeći, i ležeći na bokovima.

Sve sam ovo ovako pa i opširnije pričao grupi mladih ljudi. Možda sam malo i izgubio mjeru u tome, kao i u ovom tekstu / vazu – kako god. Nisam siguran da su me razumjeli. Pa dobro, ni ja onomad nisam razumio mog Mehmeda ni onu njegovu čuvenu: “Pomalo muho, potlje ćeš suho!”

Sad razumijem. Bar se nadam.

 

 

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!