fbpx

Polumjesec i zvijezda nad Latinskom Amerikom

Većina stručnjaka koja je istraživala korijene islama na južnoameričkim prostorima slaže se kako su ga na to tlo donijeli afrički robovi. Prema nekim izvorima, prve tragove muslimana na prostorima onoga što danas nazivamo Latinskom Amerikom nalazimo početkom 19. stoljeća u kolonijalnom Brazilu, te u nekim zapisima o pobuni robova iz 1835. godine. Pored toga, postoje i podaci o pobuni robova koje predvodi musliman Bayyan. Pobuna je zabilježena i na Haitiju, gdje je predvodi musliman imena Boukman. Islam u to kolonijalno doba ipak nije zaživio, izuzev u Brazilu, gdje tokom devetnaestog stoljeća putnik Abdal Rahman piše o Afrikancima koji su tajno klanjali i pridržavali se ostalih islamskih propisa iako o njima nisu znali baš previše

 

 

Piše: Nedim HASIĆ

La Angelita je seoski gradić u srcu vlažnih pampa sjeverozapadno od Buenos Airesa. Već u devet uvečer tu nema svjetla, čini se da su ljudi koji tu žive već na spavanju. Kuće su okružene voćnjacima, silosima, krave i ovce pasu na ogromnim parcelama zemlje. Nema asfalta, kanalizacije, prirodnog plina i tekuće vode. Nema banaka, nema apoteka, nema supermarketa, nema bankomata, nema bolnice, nema liječnika ili servisa. Nema buke. La Angelita je selo šačice porodica koje žive u niskim kućama, sa zemljanim podovima i pećima na drva. La Angelita se uspješno odupire vremenu.

Godine 1910. počeli su pristizati prvi doseljenici iz Italije i Španije, kasnije iz Sirije i Libana, na tu zemlju koju im je darovala Doña María Unzué de Alvear, bogata žena, vlasnica hiljada hektara plodnog područja, možda najbogatije i najvrednije zemlje u Argentini. Na golemoj, bogatoj ravnici pampasa Evropljani, Sirijci i Libanci počeli bi raditi na terenu i nakon toga primali još imigranata koji bi putovali u potrazi za prosperitetnom budućnosti u toliko željenoj Americi. U dvadesetima ih je došlo mnogo, još više u narednih nekoliko godina, a najveća muslimanska arapska kolonija u cijeloj državi formirana je baš u La Angeliti.

Neki od njih radili su i živjeli u ovom malom selu, dok su drugi živjeli u glavnom gradu i dolazili u Angelitu samo prilikom sadnje i berbe ili kada je trebalo obrađivati zemlju. Putovali su gotovo cijeli mjesec brodom, s malo odjeće, malo stvari, neki s loše napisanim prezimenima, pa čak i s tuđim pasošima. Daleko od pustinje, brda i planinskih predjela, krajolik na vidiku bio je vlažna zemlja, ravni horizont kamo god da su pogledali. Tokom godina, dok su se druga sela nastanjena Arapima rastakala, a njihovi stanovnici odlazili u druga mjesta gdje su mogli naći posla, zajednica La Angelita nastavila je sa svojom kulturom, jezikom, običajima i vjerom.

Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća u gradu je živjelo 70 posto stanovništva muslimanskog, arapskog porijekla, ali nedostatak radne snage i potraga za profitabilnom budućnošću među najmlađima natjerali su mnoge da se presele u druge gradove. Trenutno je to jedini grad u Argentini u kojem je gotovo polovica stanovnika arapskog porijekla, grad koji održava kulturu i religiju svojih predaka živim; kuhaju po izvornim sirijskim receptima, nove naraštaje podučavaju jeziku i čitanju Kur’ana i poštuju svaki islamski propis: vjeru, molitvu, desetinu, post i hadž u Meku. Suživot s kršćanskim susjedima, potomcima Italijana i Španaca, miran je i skladan. Dijele recepte, prijateljstva i posao. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2010. godine, u La Angeliti živi samo 265 stanovnika.

DOLAZAK ISLAMA

Većina stručnjaka koja je istraživala korijene islama na južnoameričkim prostorima slaže se kako su ga na to tlo donijeli afrički robovi. Prema nekim izvorima, prve tragove muslimana na prostorima onoga što danas nazivamo Latinskom Amerikom nalazimo početkom 19. stoljeća u kolonijalnom Brazilu te u nekim zapisima o pobuni robova iz 1835. godine. Pored toga, postoje i podaci o pobuni robova koje predvodi musliman Bayyan. Pobuna je zabilježena i na Haitiju, gdje je predvodi musliman imena Boukman. Islam u to kolonijalno doba ipak nije zaživio, izuzev u Brazilu, gdje tokom 19. stoljeća putnik Abdal Rahman piše o Afrikancima koji su tajno klanjali i pridržavali se ostalih islamskih propisa iako o njima nisu znali baš previše.

Robovi koje su kolonizatori doveli iz sjeverne i zapadne Afrike donijeli su islam u Brazil, Venezuelu i Kolumbiju te na neke karipske otoke. Nažalost, izgubivši kontakt sa svojom domovinom, ostali su bez korijena, nisu zadržali svoj kulturni identitet i na kraju su nestali. Čak je i na sjeveru, u Sjedinjenim Američkim Državama, otprilike 3.000 muslimana radilo kao roblje na plantažama. U novije vrijeme, oko 1850. godine, došlo je do snažnog vala naseljavanja arapskog stanovništva, uglavnom iz zemalja u sastavu Osmanskog carstva. U to je vrijeme ideja Amerike kao perspektivnog kontinenta bila vrlo prisutna, to je bila obećana zemlja blistave budućnosti.

Argentina je primila Sirijce i Libance. Oni su isto tako odlazili u Brazil, Venezuelu, Kolumbiju i Paragvaj. U drugim su se zemljama nastanili Palestinci. Uglavnom su prvi doseljenici bili samohrani muškarci, vrlo mladi i vrlo siromašni, koji su radili poslove za koje nije bilo potrebno znanje jezika. Arapi su polahko prosperirali i onda su pozivali rođake da im se pridruže. Novi val imigracije događa se nakon stvaranja države Izrael 1948. godine. Tom prilikom zabilježen je dolazak Palestinaca uglavnom u Čile. U Latinskoj Americi bilo je nekoliko političara arapskog porijekla, poput bivšeg argentinskog predsjednika Carlosa Meneme, Sirijca iz muslimanske porodice koji je prešao na kršćanstvo, zatim Abdalá Bucarama, potomka Libanaca koji je bio predsjednik Ekvadora, ili Libanca Gabriela Turbaya, kandidata za predsjednika Kolumbije.

Oko 25.000 Arapa, i muslimana i kršćana, trenutno živi na trostrukoj granici, regiji između Argentine, Paragvaja i Brazila. Ti su imigranti stigli prije više od četiri desetljeća, izbjegavajući ekonomske, socijalne i političke probleme na Bliskom Istoku. Procvat ove granice započeo je sedamdesetih izgradnjom hidroelektrane Itaipu, koja je “odgovorna” za gradnju novih naselja, osnivanje tvornica i rast uslužnog sektora. Većinu trgovina u toj regiji drže Arapi.

Prema nekim procjenama, danas na prostorima Južne Amerike živi oko 17 miliona Arapa i njihovih potomaka. No, svi Arapi nisu muslimani, njih je u toj regiji oko šest miliona. Važno je naglasiti da je to brojka koju je prije nekoliko godina objavila Islamska organizacija za Latinsku Ameriku (OIAL) te da je ona u međuvremenu vjerovatno izmijenjena. Oko milion i po muslimana živi u Brazilu, a 700.000 u Argentini.

ČUVANJE TRADICIJE

La Angelita je mjesto zaspalo u vremenu. Željeznička pruga prekrivena je travom, napuštena je željeznička stanica, mala kršćanska kapela… Odjeća se suši na štrikovima, muškarci nose vodu u kantama s obližnjih pumpi, a žene drvenim kutljačama miješaju sastojke za bombone od smokava. Ali mnogo toga u gradu podsjeća na Siriju. Burad obojena u bojama zastave, na trgu je spomenik s likom Saleha al-Alija, arapskog heroja koji se borio protiv francuske vojske za neovisnost Sirije, mujezin glasno uči pozivajući na molitvu. Na kućama su arapski ukrasi. La Angelita je jedinstven grad.

Kći sirijskih imigranata Marta Pepe ima 61 godinu i jedina je medicinska sestra u gradu. Također je i frizerka. Prije trideset godina počela je u kući nećake podučavati arapskom jeziku sve dok u njezinoj trpezariji više nije bilo mjesta. Prije 11 godina osnovali su malu školu u kojoj je bilo dvanaest dječaka između osam i petnaest godina. U učionici je poster iz crtića Dora istražuje, slagalica donesena iz Sirije koja pojašnjava stubove islama, male stolice, klupe, zastave Sirije i Argentine stoje jedna uz drugu.

Marta je u posljednja tri desetljeća imala učenike iz gradova Junín, Rojas, General Arenales, Buenos Aires, Rosario, Santa Fe, Neuquén, Mar del Plata i Balcarce. Mnogi od njih bili su smješteni dvije sedmice u njenoj kući. Nikada nikome nije htjela ništa naplatiti. Za razliku od četvrti velikih argentinskih gradova, u La Angeliti članovi zajednice gotovo se svakodnevno posjećuju, dijele molitve, svečanosti, večere i večeri na bazenu. Među vrijednostima koje su naslijedili jesu njegovanje prijateljstva, poštovanja i velikodušnosti, baš kao što su to činili njihovi roditelji i djedovi.

U ovom malom selu gotovo svi članovi zajednice svakodnevno klanjaju svih pet vakata. Tokom ramazana, nakon što čuju poziv mujezina s obližnje džamije, sastaju se u prostorijama Arapskog društva i zajedno klanjaju. Pedesetih godina prošlog stoljeća otvoreno je Alavijsko islamsko arapsko društvo blagodati La Angelita. To mjesto danas okuplja učenike koji pohađaju satove jezika i vjeroispovijesti, održavaju se kolektivne molitve koje predvodi lokalni šejh, ljudi se tu vjenčavaju, tu im se klanjaju dženaze, tu se druže s Arapima kršćanima. La Angelita je jedno od glavnih arapskih sastajališta u cijeloj zemlji.

U blizini živi šejh Muhammad Abdul Karim ili Alejandro Kerim Abbas, koji predvodi kolektivne molitve, čita Kur’an s vjernicima, vjenčava mladence, uči dženaze i pokušava posredovati u situacijama kada je u pitanju razvod braka kako bi parovi ostali zajedno. Ili, u slučaju da se odluče razdvojiti, to učini prema islamskim propisima; Alejandro je duhovni vodič tog područja i oženjen je Yamillom, ženom iz La Angelite, također arapskog porijekla.

Arapski korijeni čuvaju se ne samo u molitvama, učenju arapskog jezika ili životu po islamskim propisima. Čuva se i pripremom hrane prema drevnim receptima koje su donosili djedovi i bake, u arapskim plesovima i na zabavama. Šejh Alejandro Muhammad Abbul Kerim vjeruje da se “u globaliziranom svijetu identiteti gube” pa ih on želi sačuvati. Kada organizira iftare, na njima se okupe muslimani iz obližnjih mjesta. U kućama stanovnika na posebnim su mjestima tragovi muslimanske tradicije koju su sa sobom donijeli njihovi preci. Kuhaju se tipična sirijska jela kakva su, primjerice, hemsi, esfihas, pšenični kolač kebbi ili sir shanklish.

“Nasljeđujemo i čuvamo sve recepte naših roditelja i djedova i baka”, kaže Marta Pepe. “Moja je majka bila najstarija od šestero braće i bila je stub cijele porodice. Odgajala je mlađu braću, svoje nećake. Kada su tek stigli ovamo iz Sirije, živjeli su od poljoprivrede i stoke, sami su napravili jogurt, domaći maslac, domaći sir, a ja sam naslijedila sve recepte. I danas ih tako pripremamo.”

DŽAMIJE JUŽNE AMERIKE

U Argentini živi više od milion muslimana. Slijedi Brazil pa Meksiko, ali zemlje s najviše muslimana po glavi stanovnika, u odnosu na njihov ukupni broj stanovnika, jesu Surinam, Gvajana i Trinidad i Tobago. Štaviše, islam je jedna od triju državnih religija u Surinamu, zajedno s kršćanstvom i hinduizmom.

Prije tačno dvije decenije, u dijelu Buenos Airesa zvanom Palermo, otvoren je Kulturni centar “Kralj Fahd”, u čijem je sklopu bila i dotad najveća džamija u Latinskoj Americi. Otvorili su ga tadašnji predsjednik Argentine Fernando de la Rúa i saudijski prestolonasljednik Abdullah Ben Abdul Azis. Kompleks je smješten na tri i po hektara, a njegova vrijednost procijenjena je na oko 20 miliona dolara. Bivši predsjednik Carlos Menem darovao je zemljište 1995. godine “u znak priznanja argentinskoj islamskoj zajednici”. Džamija je kapaciteta 1.200 vjernika, a dio za žene je također grandiozan i u njemu se može naći mjesta za 400 vjernica.

Tri godine ranije u Kolumbiji je otvorena džamija Omar Ibn Al-Jattab de Maicao, koja je tada, s visinom minareta od 32 metra, smatrana najvećom u Južnoj Americi. Izgradnja joj je trajala oko dvije godine, a otvorena je septembru 1997. godine. Zajedno sa školom “Dar el Arkam”, La Mezquita jedno je od glavnih kulturnih središta muslimanske zajednice u regiji koja se nalazi na granici s Venezuelom.

A upravo se u Venezueli, u njezinom glavnom gradu Caracasu, nalazi džamija s munarom visokom 112 metara, najviša u tom dijelu svijeta. Kada je izgrađena, sredinom ’90-ih godina prošlog stoljeća, bila je ostvarenje snova za 100 hiljada muslimana Venezuele, uglavnom libanskog porijekla. Zahvaljujući dobrim odnosima koje su tada imali Venezuela i Saudijska Arabija, gradnju džamije u vrijednosti od osam i po miliona dolara finansirala je saudijska Fondacija “Ibrahim Bin Abdulaziz al-Ibrahim”, koja je već izgradila džamije u Düsseldorfu, Milanu, Moskvi i na Gibraltaru.

Arapske imigrantske porodice u Latinskoj Americi dale su predsjednike Ekvadora i Argentine, najbogatijeg čovjeka u Meksiku i zvijezde poput glumica i pjevačica. Prošlog ljeta na izborima u Salvadoru pobijedio je jedan od 100.000 Salvadoraca palestinskog porijekla. Nayib Bukele već je pola godine predsjednik Salvadora, a prije njega je to također pošlo za rukom još jednom političaru arapskog porijekla, Eliasu Antoniju Saci, koji je pobijedio na izborima 2004. godine.

U Hondurasu je predsjednik bio Carlos Flores Facussé (1998–2002), a u Kolumbiji Julio César Turbay (1978–1982). Arapskog su porijekla brazilski pisci Raduan Nassar i Milton Hatoum, zatim argentinski glumac Ricardo Darín, meksička glumica Salma Hayek i kolumbijska pjevačica Shakira. Meksikanac Carlos Slim, donedavno najbogatiji čovjek na svijetu, sin je libanskih doseljenika.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Koliko će se naš svijet promijeniti u narednim mjesecima, teško je i zamisliti, ali promjene koje smo doživjeli za nekoliko dana takve su da bi trebala desetljeća da se provedu u normalnim okolnostima. Čitave zemlje postale su socijalni eksperimenti. U svega nekoliko sati donesena je odluka da se kompletan obrazovni sistem preseli na internet. Niko se nije bunio. U normalnim okolnostima za provođenje takve odluke trebale bi godine. Kada bi to u normalnim okolnostima firme dopustile rad od kuće? Prisustvujemo epohalnim promjenama i imamo “privilegiju” da ih promatramo uživo, iz prvog reda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!