Polja malina na stazama smrti

Ramizova priča jedno je lice Srebrenice. Izbjegličko, povratničko, u stalnoj brizi za poslom, za donacijama za obnovu kuće. Lice čovjeka koji brine kako preživjeti bez stalnog posla, koji je ostao sam, koji traga za kostima najbližih srodnika. Srebreničana poput Ramiza na desetine je, ali postoji i jedna druga Srebrenica, priča koju pričaju njena djeca, djeca preživjelih u genocidu. Djeca povratnika. Djeca koja žele ulagati u rodni kraj svojih roditelja

 

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari 11. jula ove godine ukopani su posmrtni ostaci 33 žrtve genocida počinjenog 1995. godine u Srebrenici.  U  identifikacionom centru u Tuzli nalazi se još 140 identificiranih žrtava, ali, uglavnom zbog nekompletnosti posmrtnih ostataka, porodice se još nisu odlučile za ukop. Među njima je 38 žrtava koje su zvanično identificirane i DNK analizom i od porodica, a ostali samo na temelju DNK analize. U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari do sada je smiraj pronašlo 6.610 žrtava genocida, a traga se za više od 1.000 nestalih Srebreničana. Da nije Ramiza Nukića, broj onih za kojima se traga bio bi puno veći.

Prije no što krene “Marš mira”, stazama koje on najbolje poznaje, Ramiz Nukić požurit će da pokupi i složi sijeno. Ovih dana teško ga je naći u kući. Ljetina, bašta, nadnica… “Došla mi je familija iz Federacije, kupimo sijeno pa hoću da ih natovarim dok su tu”, priča nam kroz smijeh dok mota cigaretu. Od polja živi i polje mu je najvažnije, novinari mogu čekati. Drugih primanja mimo nadnice nema, osim što će mu sarajevski Muzej genocida naredna tri mjeseca isplaćivati po 300 maraka. Reći će da je to honorar, ali više da mu se barem nekako zahvale za sve što je Ramiz uradio tragajući za posmrtnim ostacima žrtava genocida.

“Našao sam 270 kostura, što kompletnih, što dijelova. Sve u ovim šumama kuda se išlo u proboj”, govori pokazujući nam brda oko svog sela Kamenice, koje pripada bratunačkoj općini. Sve što je našao tragajući za tijelima Srebreničana donirao je Ramiz muzeju i zato je i dobio priznanje početkom maja.

Sve je počelo prije petnaest godina, kada je tragao za ocem i braćom koji su nestali u proboju iz Srebrenice. Posljednji put ih je vidio uvečer 10. jula 1995. godine. Tada je Ramiz zajedno s četiri brata, ocem i amidžom krenuo šumama iznad Srebrenice u proboj. “Put koji ne bih poželio ni najgorem dušmanu”, kaže. “Ideš, a ne znaš gdje ćeš stići. Znamo gdje smo planirali, ali ne znamo hoćemo li preživjeti do tamo. Dok sam išao, nisam uopće razmišljao o sebi, razmišljao sam samo o porodici. Oni su otišli u bazu UN-a u Potočarima, žena i tri sina, za najstarijeg sam se najviše bojao, imao je tada 11 godina.”

Kaže da je jedan puščani metak ostavio za sebe, da se ubije ako ne uspije preći na slobodnu teritoriju. Srećom, preživio je. “Sedam dana nisam ništa stavio u usta. Samo sam pio vodu. Nakon sedam dana sam uspio probiti se. Kasnije sam našao i porodicu. Tada nisam ni pomišljao da se vratim kući, ali čim se o tome počelo pričati, čim su prvi ljudi pošli, i ja sam krenuo.” Te 2001. godine Ramiz je došao kako bi očistio ostatke kuće. “Kada smo se vratili, godinu i po smo živjeli u podrumu, bez krova, samo pod betonskom pločom. Onda sam dobio donaciju i obnovio sam kuću za tri mjeseca, ali sam četiri godine živio bez struje. Prvi kostur sam našao ovdje, u svojoj avliji.”

Skupljač kostiju postao je tragajući za ocem i braćom. Znao je gdje su se rastali kada je iz zasjede zapucalo po njima. Nakon što se konačno vratio kući, počeo je tragati po okolnim šumama ne bi li ih našao. Od Šušnjara, mjesta s kojeg su krenuli u proboj, pa sve do Nezuka, gdje su spašeni, ima oko 100 kilometara. Taj je put Ramiz ponovio bezbroj puta. “Tu sam rođen, tu sam odrastao i znao sam svaku stazu kojom se išlo iz Srebrenice. Kostiju ima, vidim da ima i mnogo stvari, ali ne mogu da prepoznam nikoga. I onda sam odlučio, jer sam vidio mnogo kostura, želja me povukla da ja to skupim, da kosti pokupim gdje god da ih nađem i da zovem onda Institut za nestale. Tako sam krenuo i, eto, dan-danas još uvijek skupljam kosture. Gdje ih nalazim? Kuda sve zađem, u kakve potoke zalazim, ne biste vjerovali. Nema gdje nisam nalazio kosti. Ovo što sam ja našao, to Institut ne bi nikada. Sve su to tijela na površini, niko nije zakopan. Do sada sam pronašao 270 kostura.” Samo nije uspio pronaći tijela braće, amidže i oca. “Oni su pronađeni u masovnoj grobnici u Kamenici kod Zvornika. Sahranjeni su u Potočarima.”

Ramiz nikada nije sačuvao ništa od predmeta koje je nalazio. Ostale su tek jedne papuče koje je našao u šumi. Na gumeni đon od nekih starih cipela ušivene su trake od padobranskog platna. Ostalo je sve predao u Muzej. “Nema šta nisam nalazio. Odjeća, obuća, duhanske kutije, pribor za brijanje, sat, češljevi… Nalazio sam i dokumenata dosta. Zdravstvene knjižice, oružane listove, ali teško je vidjeti šta je šta jer je papir već izblijedio. Dosta je toga već propalo. Ne čuvam ja ništa. Šta da radim s tim?! Ne znam, to bi mi samo bilo teret. Mene predmeti previše i ne zanimaju, niti me nešto iznenadi kada nađem. Samo mi je cilj da nađem kosti.”

Ramizova priča jedno je lice Srebrenice. Izbjegličko, povratničko, u stalnoj brizi za poslom, za donacijama za obnovu kuće. Lice čovjeka koji brine kako preživjeti bez stalnog posla, koji je ostao sam, koji traga za kostima najbližih srodnika. Srebreničana poput Ramiza na desetine je, ali postoji i jedna druga Srebrenica, priča koju pričaju njena djeca, djeca preživjelih u genocidu. Djeca povratnika. Djeca koja žele ulagati u rodni kraj svojih roditelja.

Majka televizijskog voditelja Fikreta Hodžića iz sela je Sućeska, petnaestak kilometara od središta Srebrenice. Fikret je kao dijete u ratu napustio Srebrenicu. Napisao je knjigu o svom gradu, ispričao mnogo priča o tom gradu, a onda je odlučio uraditi nešto više. Prije četiri godine u Sućeski je posađeno 45 dunuma malina. Teško da bi od toga bilo kakve koristi da Hodžić nije osnovao firmu “Srebrena malina”, instalirao hladnjaču i proizvodnu liniju. Sve što se proizvede to se i proda, ništa ne propada. Danas njegova firma stalno zapošljava deset radnika, tokom cijele godine. Sezonski ih još 60 nađe posao ovdje.

“Puno se svijeta vratilo i puno svijeta je krenulo raditi s malinama. Važnije od posla je to što imaju kome prodati. Više ne voze nakupcima, dovlače sve što naberu ovdje nama i mi ih odmah isplatimo”, priča nam Ismet Bektić, mladić zadužen za nadgledanje svih radova u firmi. “Eto, sada pravimo džem, sokove, prodajemo voće u zdjelicama, sve je prva klasa.” Ismet je probao živjeti u Sloveniji, radio je tamo građevinske poslove i onda se odlučio vratiti kući. Ovdje mu je, kaže, puno bolje. “Vraća se svijet, puno je bolje otkako je Fikret pokrenuo posao. Sada ti ovdje 60 porodica zimuje, golemo je to”, priča nam Ismet.

U gradu su zatvorene mesnice i pekare, skoro svaki posao propada. Dvosoban se stan ovdje može kupiti za dvadeset hiljada maraka. Prema popisu obavljenom 2013. godine, a čiji su rezultati objavljeni tek tri godine kasnije, u Srebrenici živi 13.409 stanovnika, od kojih je 7.248 Bošnjaka, 6.028 Srba, 16 Hrvata. U poređenju s rezultatima popisa iz 1991. godine, Srebrenica je izgubila 23.257 građana (63,43 posto). U Srebrenici je 1991. godine živjelo 27.572 muslimana, 8.315 Srba i 38 Hrvata.

Dvoje mladih ljudi odlučili su ostati u Srebrenici, osnovati porodicu i okrenuti se vlastitom biznisu. Da priča bude još važnija, riječ je o Radi i Harizu Aliću. U samom središtu grada restoran je “Slatki zalogaj”, u kojem goste dočeka ovo dvoje mladih ljudi, ponude im dobru kahvu i odličan roštilj.

Prije osam godina Rada je iz rodnog Teslića došla na studij prava u Srebrenicu. I prije dolaska je bila aktivna u NVO sektoru, nastavila je volontirati i kada je stigla u ovaj grad. Hariz, rodom iz Sućeske, već je otprije bio angažiran na različitim NVO projektima. “Angažovala sam se u omladinskom centru, radili smo neke projekte, imali smo radionice i tu sam upoznala Hariza. Družili smo se i na kraju završili skupa. Eto, vjenčani smo već pet godina”, priča nam majka dvije djevojčice, Azre i Aline.

Takozvani mješoviti brakovi rijetki su u poslijeratnim godinama u Bosni i Hercegovini. S obzirom na sve što se dešavalo u tom gradu, u Srebrenici pogotovo. No, Rada i Hariz nisu razmišljali o reakcijama okoline. “Nije bilo otpora, ali je bilo čuđenja. Bilo je pitanja poput: Znate li vi šta to znači, znate li šta je bilo u Srebrenici, da vam neće biti lako… Ali niko nije bio protiv”, kaže nam Rada.

Žive od onog što zarade u restoranu, no nekada to nije dovoljno. “Grad je pust, realno. Već 13. jula ovdje više nema nikoga, nije baš najbolje. Svake godine je sve manje ljudi. Nije sve ni do posla, posla ima iako ne onoliko koliko bismo mi htjeli, ali nisam baš sigurna da ima budućnosti. Ne znam hoćemo li i mi ostati… Voljela bih da ostanem, ako bude dobro, tako će i biti. Ako ne bude…”

 

PROČITAJTE I...

Kako smo mogli saznati zahvaljujući djelovanju opozicione zastupnice u Skupštini Kantona Sarajevo Samre Ćosović-Hajdarević, takva propaganda kantonalnog režima te cenzura bilo kakve kritike plaća se ni manje ni više nego iz džepa građana ovog kantona!

Na 315 stranica knjige pukovnik Sead Jusić kroz opis vlastitog učešća u ratu, a posebno u danima bitke, zatim kroz izjave velikog broja preživjelih učesnika “Breze '94”, svjedočenja zarobljenih neprijateljskih vojnika, potom kroz zarobljenu pisanu građu, ali i dostupnu poslijeratnu objavljenu i neobjavljenu građu s obje strane fronta, donosi raznovrstan materijal od nemjerljivog značaja za razumijevanje toka i karaktera navedene bitke, te namjera daleko nadmoćnijeg napadača, ali i postignuća daleko hrabrijih i uspješnijih branilaca

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!