fbpx

POLITIKA IM JE PRESUDILA U PROŠLOSTI, POLITIKA IM I DANAS SUDI (4)

Povodom ove inicijative magazin Stav obratio se uglednim historičarima i intelektualcima koji su se u svojim izjavama osvrnuli ne samo na propalu inicijativu već i na pitanje ko je pozvan da predlaže izmjene naziva ulica, da li je to uopće potrebno i kako riješiti problem s nazivima koji je polarizirao javnost.

 

Šef tročlanog Kluba zastupnika Socijaldemokratske partije BiH u Skupštini Kantona Sarajevo Igor Stojanović pokrenuo je 16. juna inicijativu za promjenu naziva ulica koje, mišljenja su iz ove stranke, nose ime po ličnostima povezanim s fašističkim režimom.

Riječ je o Mustafi Busuladžiću, intelektualcu koji je navodno podržavao nacističke stavove i progon sarajevskih Jevreja; Asafu Serdareviću, jednom od osnivača organizacije “Mladi muslimani”, jer se priključio jedinici Muhameda ef. Pandže, a partizani su ga uhapsili i strijeljali u Vitezu 1944. godine; Muhamed-efendiji Pandži, “zagovorniku osnivanja SS Handžar divizije”; reisu Fehimu Spahi, reisul-ulemi u vrijeme NDH; Sulejmanu Pačarizu Hodži, pukovniku Hrvatskih oružanih snaga; Huseinu Đozi, imamu 28. regimente Handžar divizije (nakon rata, osuđen je na pet godina zatvora i na gubitak građanskih prava, a onda je rehabilitiran, pa je bio i Titov prevodilac za arapski jezik); Osman-efendiji Rastoderu, koji je bio optužen za masakre nad civilima; Aliji Nametku jer je (nekoliko mjeseci) bio direktor Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu za vrijeme NDH i Enveru Čolakoviću jer je bio ataše za kulturu u Mađarskoj u vrijeme NDH.

I pokraj šturih obrazloženja, iz kojih se malo šta moglo saznati o eventualnom stvarnom krimenu pobrojanih ličnosti, inicijativu da se u paketu ukinu imena ulica podržali su Naša stranka (NS), Demokratska fronta (DF), Savez za bolju budućnost (SBB) i pojedini samostalni zastupnici. Suzdržani su bili zastupnici Stranke demokratske akcije (SDA) i Naroda i pravde (NiP). Prijedlog SDP-a nije dobio dovoljan broj glasova.

Povodom ove inicijative magazin Stav obratio se uglednim historičarima i intelektualcima koji su se u svojim izjavama osvrnuli ne samo na propalu inicijativu već i na pitanje ko je pozvan da predlaže izmjene naziva ulica, da li je to uopće potrebno i kako riješiti problem s nazivima koji je polarizirao javnost.

Prof. dr. Enes Pelidija: Svijet nije nastao 1945. godine

Neprihvatljivo je da inicijative o promjeni naziva ulica dolaze od bilo koje političke stranke. Takve inicijative moraju dolaziti od kulturnih i naučnih institucija koje trebaju uspostaviti jasne kriterije po kojima se trebaju davati nazivi ulica. Ulice treba nazvati po ljudima koji zaista imaju svoju težinu. Mislim da je većina onih koji su sporni SDP-u svojim djelom zaslužila da ima ulicu u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. S druge strane, već duže vrijeme postoji grupa intelektualaca, ili nazoviintelektualaca, koji su uzeli sebi za pravo da o svemu sude i presuđuju, da donose konačne odluke bez ikakvog znanja o suštini onoga o čemu govore.

Ima za to više primjera, kao što je pitanje dana osnivanja grada Sarajeva i odnos prema tome. Ta skupina nazoviintelektualaca se razmahala misleći da živi u 1946. ili 1947. godini, pa iz vizure tog vremena donose sudove, ne pitajući se kako bi doista objektivno trebalo suditi. Svijet nije nastao 1945. godine. Ni Komunistička partija, kasnije Savez komunista, nije mijenjala nazive sarajevskih ulica koje su date poslije 1918. godine, kao što je Park cara Dušana, Obilićeva, Nemanje, Hajduk Veljka… Ja nisam protiv toga da se određene vrste revizije izvrše, ni po pitanju imenovanja sarajevskih ulica, ali ako se to već radi, to mora biti urađeno na pravi način, s jasnim kriterijima koji bi bili primjenjivani principijelno i bez izuzetka.

Prof. dr. Šaćir Filandra: Sarajevski model imenovanja ulica najmanje je ideologičan

U postsocijalističkom razdoblju u Bosni i Hercegovini izdiferencirala su se tri modela politike identiteta, a iz aspekta politike simboliziranja. Uvjetno rečeno, sarajevski model je primarno slijedio historijsko naslijeđe grada i kroz tu historijsku i kulturnu autoreferencijalnost povratio je veliki broj starih historijskih naziva za toponime i ulice u gradu. Ovaj model simboliziranja bio je najmanje ideologičan, mada ideologiju do kraja nije izbjegao budući da je ostavio veliki broj internacionalizama, jedan broj ličnosti iz Drugog svjetskog rata je dislocirao iz centra grada na periferiju, a uveo je jedan broj savremenika. Banjalučki model do kraja je etnocentristički, provedena je dosljedna srbizacija gradskog područja kao dio opće politike tog entiteta, tako da je došlo do masovnog i totalnog implementiranja kosovskog mitološkog ciklusa u jedan eminentno bosanski prostor.

Mostarski model jeste model ideološki podijeljenog grada, na jednoj obali Neretve svaki partizanski konjovodac zadržao je svoju ulicu, dok je na drugoj strani svaki ustaški bojovnik dobio svoje znamenje. Za razumijevanje ove stvari ključno je prihvatiti činjenicu da se sve ovo dešavalo u vremenu rata protiv Bosne i Hercegovine, dakle dosta davno i u jednoj pregrijanoj nacionalnoj atmosferi. Parcijalni zahvati danas u ovu problematiku neće dati nikakve rezultate (ne kažem da nisu mogući) i služit će samo stranačkim taborima. Izlaz iz ove situacije vidim u potrebi rješavanja ovog pitanja na razini državnog parlamenta kroz formiranje komisije koja bi se ozbiljno pozabavila politikom simboliziranja u državi. Ovakav prijedlog možda u ovom trenutku izgleda iluzoran, ali ga vidim kao jedino legitiman, a osobno vjerujem da se jedna vrsta dogovora o ovom pitanju može postići, samo se mora pokušavati.

Prof. dr. Adnan Jahić: Inicijativa ima vrlo slabašan oslonac u historijskoj faktografiji

Nazivi ulica, trgova i javnih ustanova odražavaju ideološke paradigme vladajućih struktura moći i u pravilu služe simboličkoj legitimizaciji političke elite koja nudi javnosti vlastito viđenje historije kao jedino “valjano” i “ispravno”. S promjenom ideološke paradigme mijenja se i viđenje historije, a onda se mijenjaju i nazivi ulica, trgova i javnih ustanova temeljem “interpretacija” koje najčešće nemaju mnogo veze s ukupnosti historijskih činjenica neophodnih za donošenje relevantnih i održivih historijskih sudova o ličnostima, događajima i procesima koji služe kao vrijednosna i smisaona uporišta vladajućih krugova u društvu. To se najbolje vidi kroz načine kako su se mijenjali nazivi ulica u Bosni i Hercegovini 1918, 1941, 1945. i poslije, devedesetih godina 20. stoljeća.

Svaki novi režim donosi sa sobom vrijednosno‑paradigmatski prevrat i nove narative koji zabacuju simbole i vrijednosti režima koji je otišao sa scene. Najnovija inicijativa u Kantonu Sarajevu da se promijene nazivi nekih ulica ima prvenstveno političko značenje i, uglavnom, vrlo slabašan oslonac u historijskoj faktografiji, koja je, valja priznati, nedovoljno poznata i historičarima, a kamoli političarima, koje, u pravilu, zanima samo jedna dimenzija historijske istine. Navest ću samo primjer reisa Fehima Spahe, o kojem, bez obzira na obilje kvalitetnih izvora, još ne postoji nikakva relevantna studija. Oni koji traže promjenu naziva ulice Fehima Spahe trebali bi odgovoriti na pitanje šta uopće znaju o djelovanju Fehima Spahe za vrijeme NDH, od 10. aprila 1941. do njegove smrti 14. februara 1942. S druge strane, oni koji insistiraju da ulica zadrži ime reisa Spahe trebali bi odgovoriti na pitanje koja su to djela i zasluge zbog kojih bi jedna sarajevska ulica trebala nositi ime Fehima Spahe. Lično sam, kao historičar, protiv svakog crno-bijelog gledanja na bosanskohercegovačku prošlost i njene istaknute ličnosti. Imam svoj stav o svim pobrojanim ličnostima koje su predmet inicijative i sporenja, ali držim da iznošenje tog stava nema društvenu svrhu, jer se, u konačnici, tu ne pita struka, već politika. Historičari bi učinili puno ako ne bi dozvolili da njihovo znanje i stavovi budu zloupotrijebljeni za ciljeve dnevnopolitičkog obračuna.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!