fbpx

Politika im je presudila u prošlosti, politika im i danas sudi (4)

Povodom ove inicijative magazin Stav obratio se uglednim historičarima i intelektualcima koji su se u svojim izjavama osvrnuli ne samo na propalu inicijativu već i na pitanje ko je pozvan da predlaže izmjene naziva ulica, da li je to uopće potrebno i kako riješiti problem s nazivima koji je polarizirao javnost

 

Piše: Hamza RIDŽAL

Šef tročlanog Kluba zastupnika Socijaldemokratske partije BiH u Skupštini Kantona Sarajevo Igor Stojanović pokrenuo je 16. juna inicijativu za promjenu naziva ulica koje, mišljenja su iz ove stranke, nose ime po ličnostima povezanim s fašističkim režimom.

Riječ je o Mustafi Busuladžiću, intelektualcu koji je navodno podržavao nacističke stavove i progon sarajevskih Jevreja; Asafu Serdareviću, jednom od osnivača organizacije “Mladi muslimani”, jer se priključio jedinici Muhameda ef. Pandže, a partizani su ga uhapsili i strijeljali u Vitezu 1944. godine; Muhamed-efendiji Pandži, “zagovorniku osnivanja SS Handžar divizije”; reisu Fehimu Spahi, reisul-ulemi u vrijeme NDH; Sulejmanu Pačarizu Hodži, pukovniku Hrvatskih oružanih snaga; Huseinu Đozi, imamu 28. regimente Handžar divizije (nakon rata, osuđen je na pet godina zatvora i na gubitak građanskih prava, a onda je rehabilitiran, pa je bio i Titov prevodilac za arapski jezik); Osman-efendiji Rastoderu, koji je bio optužen za masakre nad civilima; Aliji Nametku jer je (nekoliko mjeseci) bio direktor Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu za vrijeme NDH i Enveru Čolakoviću jer je bio ataše za kulturu u Mađarskoj u vrijeme NDH.

I pokraj šturih obrazloženja, iz kojih se malo šta moglo saznati o eventualnom stvarnom krimenu pobrojanih ličnosti, inicijativu da se u paketu ukinu imena ulica podržali su Naša stranka (NS), Demokratska fronta (DF), Savez za bolju budućnost (SBB) i pojedini samostalni zastupnici. Suzdržani su bili zastupnici Stranke demokratske akcije (SDA) i Naroda i pravde (NiP). Prijedlog SDP-a nije dobio dovoljan broj glasova.

Povodom ove inicijative magazin Stav obratio se uglednim historičarima i intelektualcima koji su se u svojim izjavama osvrnuli ne samo na propalu inicijativu već i na pitanje ko je pozvan da predlaže izmjene naziva ulica, da li je to uopće potrebno i kako riješiti problem s nazivima koji je polarizirao javnost

Prof. dr. Admir Mulaosmanović: Smišljena i opasna podvala

Inicijativa SDP-a da se promijene imena sarajevskih ulica predstavlja politiziranje i prihvatanje pogrešnih sugestija uslijed želje da se preko visoko ideologiziranog diskursa povrati poljuljana pozicija partije. Nema sumnje kako je rukovodstvo SDP-a shvatilo da, kao sljednici Komunističke partije / Saveza komunista, jedino područje na kojem imaju prostor pozitivnog manevra jeste historija Drugog svjetskog rata. Problem je što ju prihvataju kroz prizmu istraživanja i objašnjenja socijalističke jugoslavenske historiografije. Upravo ta historiografija je skoro potpuno zanemarila bošnjačko iskustvo Drugog svjetskog rata i dvojbeno djelovanje partizanskog pokreta tokom 1941. godine, kada su, naprimjer, zločini u Koraju, Kulen-Vakufu ili Foči blagonaklono dočekani, ali i počinjeni od dijelova tog pokreta, čime je muslimansko stanovništvo napravilo značajan odijum od njega.

Isto tako, navedena imena spojena u jednu jedinstvenu skupinu izgledaju kao smišljena i opasna podvala kojom se na kraju želi poručiti kako je pod vlašću SDA došlo do rehabilitacije saradnika fašizma iz redova bošnjačkog naroda. Koliko je meni poznato, a mislim da sam relativno dobro informiran, nigdje nije pokrenuta inicijativa da se poznatim zvaničnicima NDH Hakiji Hadžiću, Ademagi Mešiću i Džaferu Kulenoviću, s jedne, ili saradnicima četnika Mustafi Mulaliću i Ismetu Popovcu, s druge strane, posvete ulica, trg ili škola. Isto tako, koliko znam, nije došlo do bilo kakvog ozbiljnijeg zagovaranja potrebe sagledavanja njihove uloge u drugoj perspektivi. Dok kod Srba i Hrvata imate rehabilitaciju zločinaca i ideologa zločina iz Drugog svjetskog rata, Bošnjaci sasvim jasno prave ogradu od ionako malog broja onih koji su pristali biti dio kvislinških vlasti i saradnici okupatora.

Zbog toga je jasno kako ovaj očigledni problem treba riješiti postavljanjem jedinstvenih općih kriterija koji bi se onda aplicirali na sva imenovanja, a što Skupština Kantona Sarajevo treba preuzeti na sebe. Zadatak kreiranja općih kriterija bilo bi mudro povjeriti historičarima i kulturnim radnicima te izbjeći politizaciju u njihovom definiranju. Problem je taj što naše institucije nisu u posljednjih 25 godina povele značajnija istraživanja kojima bi se objasnili kontekst i događaji, a čime bi došlo i do razumijevanja društveno-političkih odnosa i rasta značaja radikalnih evropskih ideologija. Pokleknuli smo pred hegemonijom socijalističkog narativa. Malo zbog straha, malo zbog komocije.

Prof. dr. Sead Šemsović: Ovakve prijedloge silinom argumenata treba pomnožiti s nulom

Nacija u savremenim čitanjima podrazumijeva državljanstvo, te je samim tim bosanstvo dio savremenih pluralnih identiteta svakog državljanina Bosne i Hercegovine. Problem nastaje kada se uz ovaj segment identiteta ne pojavljuje nikakav narodnosni identitet, već pojedinac postaje narodnosno neopredijeljen. Tako je u našoj društvenoj stvarnosti konstruiran novi identitet “neopredijeljenog bosanstva”, što je mutacija prijašnjeg prisilnog identiteta Bošnjaka kao neopredijeljenih Jugoslavena. Upravo će se stoga i javljati ovakve suspektne ideje hiperočišćenja sarajevske prošlosti. Znamo li da je Sarajevo jedna od rijetkih, ako ne i jedina evropska, pa i svjetska prijestolnica koja nema krvlju umrljane niti ideološke niti izvođačke ruke, onda se ova nerazumljiva potreba čini još čudnijom. Kada znamo da su, kako evropske, tako i svjetske, metropole pune naziva ulica različitih srednjovjekovnih i kasnijih vladara-krvoloka, Sarajevo ima besprijekornu prošlost i isto takve nazive ulica.

Raznoliki međunarodni faktori ovakvim zahtjevima pokazuju različite aršine i postavljaju različite zahtjeve pred države južnoslavenskih naroda. Sasvim je znakovito da se od Sarajeva očekuje da nekim identitarnim “domestosom” izbijeli nazive svojih ulica, dok realno potrebnih zahtjeva nema prema Palama, Banjoj Luci, zapadnom Mostaru, a da ne govorimo o Beogradu i Zagrebu. “Neopredijeljeno bosanstvo” naravno da svojim nalogodavcima ne postavlja ova pitanja, jer ih se to kao ne tiče, oni tek imaju obavezu do kraja provesti svoje male zadatke, i to je sve. S druge strane, sasvim je prirodno da svaka zajednica ima “desne” stranke, stranke srednjeg centra i ljevicu. Paradoks je što Bošnjaci nikad nisu imali prave desničarske (čitaj radikalne) ideje i stranke koje ih zastupaju, već su stranke srednjeg centra proglašavane desnicom, te je samim tim ideja liberalizma postajala ultrahiperliberalistička, odnosno identitarno “domestosirana” od svega bošnjačkog, orijentalnog i islamskog. S tim u vezi, sasvim su prirodne ovakve pojave, ali ih se svom silinom utemeljenih argumenata treba u potpunosti pomnožiti s nulom i pokazati da iste ideje najprije trebaju provesti na onim mjestima gdje ulice nose imena raznoraznih krvoloka, pa tek potom uzeti u razmatranje ima li se šta još pospremiti u Saraj’vu.

Dr. Ramiza Smajić: Zašto se na isti način ne problematizira i Andrića

Mogu govoriti općenito jer sam primarno osmanista, ali posljednjih godina stalno u situaciji da analiziram i rad historičara i odnos prema njima. Ključni problem jeste to što o takvim pitanjima kao što su promjene naziva ulica presuđuje politika, a ne struka, dok je javnost dovedena u situaciju da bira između za i protiv. Ljudima čija su imena navedena u inicijativi za ukidanje naziva ulica i u prošlosti je presudila i danas presuđuje politika, a ne struka. Historičari, međutim, nisu sudije, nego stručnjaci koji postavljaju pitanja: Ko?; Šta?; Kad?; Zašto se nešto dešava?, i na njih pokušavaju dati odgovor. Ovdje se historičarima nije dalo to pravo, nego se krajnjim uprošćavanjem historijskih okolnosti u Drugom svjetskom ratu i godinama poslije pokušala stvoriti nasilna simetrija. To je izazvalo opravdan revolt u narodu jer je ta vještačka simetrija rađala samo nova pitanja. Odjednom se pojavljuje problem zašto se na isti način ne problematizira to što je Andrić jedino naše službeno lice koje je odlikovano i od Hitlera i od Tita, a problematizira se Mustafa Busuladžić, koji nije nikad pozivao na bilo kakvo biološko istrebljenje bilo kojeg naroda. Osim toga, pogubljen je zbog tekstova o potrebi zaštite muslimanskog naroda u Rusiji. Za struku to rađa odmah novo pitanje: Da li bi Busuladžić bio nagrađen za takvo pisanje već 1950. godine, kad više nije bilo ljubavi prema Staljinu i kad su čak i ugledne univerzitetske ruske profesore redom počeli progoniti iz Jugoslavije? Dalje, Husejn Đozo je, naprimjer, bio Titov službeni prevodilac. Je li možda Tito nije znao da je on bio u Handžar-diviziji? I Derviš Korkut je imao radnu obavezu u NDH, ali je dopao zatvora nakon Drugog svjetskog rata skupa s Omerom Behmenom, Mahmutom Traljićem i masom drugih koji su i nakon zatvora ostajali bez prava, ali gle, nekoliko decenija kasnije otkriva se da je pravednik pa se on isključuje iz kolektivne objede danas. Većina se proziva i za njihovo iskazivanje kao Hrvata, naprimjer, ali selektivno, tako da se zaobilazi činjenica da su ljudi poput Nametka tamo neke 1947. godine i nadalje mogli samo izabrati da budu Hrvati, Srbi ili neopredijeljeni Jugoslaveni.

Mr. Fuad Ohranović: Perfidni pokušaj da se fašizam “zalijepi” isključivo Bošnjacima

Inicijativa SDP-a predstavlja isključivo predizborno dodvoravanje vlastitim glasačima kroz pokušaj otvaranja određenih pitanja iz domena historijske nauke bez naročite želje da se ona riješe. Prije bilo kakve rasprave o nazivima ulica, škola, trgova i drugih javnih objekata i dobara prvo treba usaglasiti principe i kriterije. Kriteriji trebaju utvrditi da li se jedna ličnost po kojoj se nešto treba zvati gleda kroz prizmu pojedinačnog djela (herojskog, humanitarnog, naučnog, književnog i tako dalje) kojim je zadužila zajednicu, ili se, što je jako teško, treba sagledati cijeli život jedne ličnosti sa svim aspektima. Princip koji se prihvati treba da važi za sve, a ne samo za ličnosti koje su imale životnu sudbinu da žive i djeluju tokom Drugog svjetskog rata. Također, u obzir treba uzeti sve historijske okolnosti, pa i pojedinačne ljudske sudbine smještene u određeni historijski kontekst. Tim poslom mogu se baviti isključivo historičari, a nikako političari. Ako Skupština Kantona Sarajevo istinski želi da riješi ovo pitanje, to može da uradi u saradnji s lokalnim zajednicama, kroz stručnu komisiju koja bi se mogla time baviti.

Medijsko-hajkački pristup u analizama dešavanja u Drugom svjetskom ratu u Bosni i Hercegovini i šire često ostavlja dojam da je oblačenje uniforme raznih fašističkih falangi bilo demokratsko pravo u kojem se pojedinac mogao slobodno odrediti da li će ili neće nositi pušku. Naravno da je bilo onih koji su to radili iz uvjerenja, ali je bilo mnogo više onih koji su to radili iz straha za vlastiti život i egzistenciju na prostoru u kojem su ratovale njemačke, italijanske, četničke, ustaško-domobranske, partizanske i druge lokalne vojske i milicije! Među onima koji su to radili iz straha bio je dobar broj onih koji nisu činili zločine! Kolektivno proglašavanje fašistima grupe ljudi navedene u inicijativi u startu je pogrešno jer njihove pozicije i okolnosti djelovanja nisu bile jednake. Recimo, hafiz Muhamed-efendija Pandža, kojeg Stojanović želi proglasiti fašistom, bio je potpisnik Sarajevske rezolucije El-Hidaje iz oktobra 1941. godine kojom su se tražili sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve građane u državi bez ikakvih razlika, te sudsko procesuiranje i kažnjavanje onih koji su činili zločine. Potpisnik Sarajevske rezolucije bio je i Husein Đozo, kasnije alim i Titov lični prevodilac arapskog jezika. Vrijednost ove rezolucije, ali i drugih rezolucija iz 1941. (Prijedorska, Mostarska, Banjalučka, Bijeljinska, Tuzlanska, Zenička) jeste u tome što se radi o prvim glasovima antifašizma u Evropi nastalim u vrijeme punog zamaha nacističke Njemačke. Ove rezolucije nastaju samo nekoliko mjeseci nakon što je Ivo Andrić kao ambasador Kraljevine Jugoslavije u nacističkoj Njemačkoj, u Beču, prisustvovao potpisivanju pristupanja Jugoslavije nacističko-fašističkom Trojnom paktu. Ono što je posebno zanimljivo u ovoj inicijativi jeste izbor i “zaborav” određenih ličnosti iz vremena Drugog svjetskog rata kroz perfidni pokušaj da se fašizam “zalijepi” isključivo Bošnjacima. Šta ćemo s ulicom Ive Andrića, velikog pisca, ali i Hitlerovog kompanjona s vojne parade? Zašto može Mladen Pozajić, dekan Muzičke akademije tokom Drugog svjetskog rata, a ne može Alija Nametak, direktor Pozorišta u istom periodu?

Šta ćemo s okolnostima koje su dovele do toga da narodi u Bosni i Hercegovini ratuju u svim vojskama koje su marširale ovim prostorima? Možemo li kriviti Bošnjake što su tragali za različitim rješenjima s ciljem očuvanja vlastitog opstanka? Hoćemo li svakog pripadnika neke “sporne” vojske iz Drugog svjetskog rata po automatizmu proglasiti fašistom bez ispitivanja je li činio zločine, te da li je dobrovoljno postao član vojske ili je to uradio pod prisilom ili strahom za vlastiti opstanak? Da li iste kriterije imamo za period od 1992. do 1995. godine? Ako je Vojska Republike Srpske presudom Međunarodnog suda osuđena kao vojska koja je počinila genocid, kako se onda po pripadniku te vojske Srđanu Aleksiću daju nazivi ulica? Da li veliko Srđanovo djelo spašavanja ljudskog života treba biti posmatrano i kroz prizmu pripadnosti zločinačkoj vojsci? Zašto Srđan Aleksić može, a Enver Čolaković, koji čak nije ni bio vojnik u vrijeme Drugog svjetskog rata, ne može?

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!