fbpx

Političke provokacije putem saradnje Dodika i Vučića s Čovićem i Plenkovićem: ZA ORUŽJE DOMOLJUBI BiH NE BRINU

Ima li veze između Dodikove, Čovićeve, Vučićeve i Plenkovićeve prkosne, provokativne, transparetne a tajnovite saradnje i upornog naoružavanja vojske Hrvatske i vojske Srbije, uz istovremeno Dodikovo i Čovićevo ometanje da jačaju vojni potencijali BiH i da BiH postane članicom NATO-a?

 

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

Ideološkim i političkim stranama, bez psiholoških, ne može se sasvim objasniti ponašanje vodećih srpskih i hrvatskih lidera Milorada Dodika, Dragana Čovića i njihovih naredbodavaca iz Beograda i Zagreba. U zajedničkom nastupu ujedinjuju političku moć. Političke ciljeve, očito rizične za mir i sigurnost, žele postići psihološkim pritiscima na političke subjekte i lidere bh. domoljuba. Žele da ih isprovociraju, zastraše i obeshrabre, kako bi njima njihovo domoljubno zalaganje učinili besmislenim. To je subverzivna taktika u Dodikovim, Čovićevim, Vučićevim i Plenkovićevim težnjama da se bh. kriza riješi u skladu s njihovim, za mir i sigurnost, rizičnim zahtjevima, koji su na štetu države BiH i političke pozicije bošnjačkog naroda. Dakle, psihološki efekti postignuti po osnovu njihovog ujedinjenog djelovanja, kako očekuju, treba da oslabe temelje države BiH.

Oni se učestalo sastaju i razgovaraju u „četiri oka“ u Banjoj Luci ili Mostaru, a zatim u „šest očiju“ u Beogradu, odnosno Zagrebu. U formalnom smislu, njihovi sastanci su transparentni, dok su u suštinskom tajnoviti. Šta razgovaraju, do kakvih zaključaka dolaze i kakve akcije planiraju poduzeti, o tome javnost nema uvida, ali se putem medija naširoko i intenzivno nagađa, čime se dodatno kompliciraju međunacionalni odnosi u BiH i šire na Balkanu. Transparentnost forme njihovog sastajanja namijenena je odbacivanju sumnje da su njihovi sastanci odraz višeg stupnja organiziranosti u djelovanju na štetu pozicije i perspektive političkih subjekata koji okupljaju domoljube BiH, odnosno na štetu mira i sigurnosti.

Također, transparentnom formom svog sastajanja stvaraju uslove da, u slučaju narušavanja mira i sigurnosti, odgovornost prebace na bošnjačke lidere i političke subjekte, sa kojima, navodno, nije moguće uspostavljati saradnju kao što to međusobno mogu hrvatski i srpski lideri, odnosno politički subjekti. Tako bi izmišljenu nemogućnost saradnje s bošnjačkim liderima i političkim subjektima predstavili kao bošnjačku krivnju za narušavanje mira i sigurnosti. Tajnost suštine, odnosno tajnost sadržaja njihovih razgovora i planova koji nastaju u tim razgovorima, motivirana je prikrivanjem odgovornosti za narušavanje mira i sigurnosti, odgovornosti koja se podrazumijeva iz njihovog zajedničkog subverzivnog djelovanja protiv BiH i bošnjačkog naroda.

Zato nije slučajno što mediji pod njihovom kontrolom, upravo u vrijeme Dodikovih i Čovićevih sastanaka, te njihovih susreta s naredbodavcima u Beogradu i Zagrebu, pojačavaju i inače vrlo raširenu i intenzivnu propagandu kojom se građanima i zvaničnicima međunarodne zajednice poručuje da unutar bošnjačkog naroda postoje snage rizične za terorizam, planirajući i pokušavajući atentate na njih. Na taj način, domaću javnost i međunarodne zvaničnike pozivaju na razumijevanje i podršku u njihovim sastancima. Žele da njihovi sastanci budu shvaćeni kao mjera zaštite od bošnjačkog unitarizma koga Bošnjacima uporno imputiraju.

Dobronamjerni, relevantni i objektivni kritičari njihovog ponašanja trebaju zaštititi sebe i okruženje na koje utječu od paranoičnih pristupa i fabriciranja opasnosti ako opasnosti faktički nema. Na rizik od paranoje sugeriralo bi se pitanjem zašto u Dodikovom, Čovićevom, Vučićevom i Plenkovićevom ujedinjenom djelovanju tretirati opasnost ako ne znamo ništa o sadržaju njihovih razgovora, zaključaka i planova. S druge strane, kritičari njihovog ponašanja trebaju izbjeći naivnost eventualnim ignoriranjem opasnosti za mir i sigurnost.

Na rizik od naivnosti treba ukazati pitanjem zašto široj javnosti, ili bar bošnjačkim liderima s kojima trebaju sarađivati, Dodik, Čović, Vučić i Plenković uvjerljivo ne prezentiraju sadržaje svojih razgovora, zaključaka i planova iz tih razgovora. Treba ih pitati zašto, ako već rade u interesu općeg dobra, mira i sigurnosti, u svoje zajedničko djelovanje ne integriraju predstavnike Bošnjaka i drugih domoljuba BiH?“ Nakon što je sastajanje Dodika i Čovića postala redovna, kontinuirana praksa kojom se zanemaruje opravdana bh. domoljubna osjetljivost uzrokovana katastrofalnim ratnim iskustvima iz srpsko-hrvatske saradnje, manja je vjerovatnoća da su bh. domoljubi, pa i Bošnjaci, paranoični u svojim sumnjama prema njihovim sastancima, s obzirom da je u definiciji paranoje opreznost i strah u odnosu na nepostojeću opasnost, ali i s obzirom na činjenice da, i Dodik direktno i Čović suptilnije, svaki iz svojih razloga, zagovaraju da se kriza u BiH rješava putem reformi s posljedicama slabljenja države BiH. To je suprotno od Dejtonskog sporazuma, njegovog slova, koje oni vulgariziraju, i njegovog smisla (duha), koji ekstremno odbacuju. Dodik pritom zauzima proročku poziciju tvrdeći da će BiH nestati. Smatra da će se to postići bez narušavanja mira, odnosno bez rata.

Kada neko nekome prkosi, provocira ga, u narodu se kaže da taj neko nekome „plazi jezik“, s porukom da je prkos svjesno ciljan i zasnovan na uvjerenju da meta tog provokativnog prkosa nema mogućnost da tome stane ukraj, a da posljedice u obliku nervoze, uznemirenosti i rastrojstva kod izabrane mete provokator koristi da ispuni cilj zbog koga je provokativni prkos upotrijebljen. Tako bi se, narodnim rječnikom, mogao okarakterisati Dodikov, Čovićev, Vučićev i Plenkovićev ujedinjeni provokativni prkos kao „plazeći jezik“ domoljubima države BiH, koji, nasuprot njima, žele da se po osnovu što boljih međunacionalnih odnosa, na osnovama pravde, međusobnog poštovanja, priznavanja i razumijevanja, stabilizira mir i sigurnost u njihovoj domovini BiH i šire u regiji.

U tome je suština prve rečenice ovog teksta, da se ideološkim i političkim stranama odnosa između lidera koji u Bosni i Hercegovini predstavljaju svoje narode ne može sasvim objasniti Dodikovo i Čovićevo ponašanje usmjereno iz Beograda, odnosno iz Zagreba. Psihološke strane tih odnosa u funkciji ideoloških i političkih ciljeva postaju bitno obilježje Dodikovog i Čovićevog ujedinjenog ponašanja. Sasvim je opravdano zaključiti da su oba jednako predisponirani da egzistencijalnu nesreću za domoljube BiH, posebno za Bošnjake, doživljavaju kao uslov za svoju političku sreću i da će se osjećati politički nedovoljno srećnim sve dok domoljube BiH ne vide sasvim poražene, psihički i tjelesno izraubovane do te mjere da im je političko postojanje više nemoguće. Dodik, Čović, Vučić i Plenković rade za tu vrstu svoje sreće, pa su brutalno nečovječno krenuli u reviziju historije, veličanje i opravdavanje zločinaca, negiranje genocida, otimanje tuđeg, čemu je simbol naziv dijela države „srpski“, i činjenica da su lokalne sredine pod upravom HDZ-a samo hrvatske, iako su, po Ustavu BiH, i historijski, koliko srpske toliko i hrvatske i bošnjačke, i svih građana koji žive u ovoj zemlji.

S obzirom na to, nimalo nije paranoično smatrati da Dodik i Čović, u odnosu na Karadžićevu i Bobanovu praksu podržanu iz ondašnjeg Beograda i Zagreba, ne bi obuzdavali (zaustavili) radikalne ekstremiste u genocidnim postupcima prema domoljubima BiH, posebno Bošnjacima. Dodik i Čović rade ono što se dopada upravo takvim radikalnim ekstremistima, koje i sami ne bi mogli kontrolirati u genocidnim postupcima, isto kao što se pravdaju da ih ne mogu obuzdati od terorističkog ponašanja, na primjer, na sportskim događajima. Dodik, Čović, Vučić i Plenković neće nikada priznati da, prkoseći i provocirajući domoljube BiH putem svojih transparentnih a tajnovitih sastanaka, podstrekavaju takvo ponašanje radikalnih ekstremista.

Iz protekle ratne situacije poznato je da su po zajedničkom planu Milošević, Tuđman, Karadžić i Boban potpunim vojnim okruženjem i komunikacijskom blokadom željeli da domoljubi BiH budu u bezizlaznoj situaciji. Želi se vjerovati da aktuelna saradnja srpskih i hrvatskih lidera ponovno nema cilj da bilo koga, pa i domoljube, posebno Bošnjake, dovede u bezizlaznu situaciju.

Ako bi, kao što je jednom prilikom rekao Vučić, u odnosima suprostavljenih politika jedni drugima trebali „ući u cipele“ kako bismo se bolje razumjeli, onda bi povodom svoje ujedinjene saradnje Dodik, Čović, Vučić i Plenković trebali bar malo razmisliti kako se osjećaju Bošnjaci u vrijeme dok su svježe rane genocida nad njima i da li bi Bošnjaci trebali njihovo ponašanje samo pasivno posmatrati.

Drugim riječima, za domoljube BiH aktuelno je da postave i odgovore na pitanje šta da rade. Trebaju da odgovore na pitanje ima li veze između Dodikove, Čovićeve, Vučićeve i Plenkovićeve prkosne, provokativne, transparetne a tajnovite saradnje i upornog naoružavanja vojske Hrvatske i vojske Srbije, uz istovremeno Dodikovo i Čovićevo ometanje jačanja vojnog potencijala BiH i njenog puta ka članstvu u NATO-u?“ Njihov interes bi trebao da bude da se uspostavi balans vojnih potencijala Hrvatske, Srbije i BiH, jer bi to preveniralo rat, a ako i pored prevencije dođe do rata, isti bi trajao kraće, s manje štete i za njihove narode i države. Trebaju znati da bi u slučaju vojnog debalansa, kome u praksi teže, rat koji bi izazvali, osiljeni jačanjem svojih vojnih potencijala, oni doveli do dugotrajnog, iscrpljujućeg i, sa stajališta posljedica, još katastrofalnijeg od onoga koji smo iskusili.

Za sada, bh. domoljubi očekuju da će na osnovama velikodržavnih pretenzija protiv BiH i dalje jačati fizički parametri vojne moći Hrvatske i Srbije, odnosno da će i dalje gomilati naoružanje. Dodik, Čović, Vučić i Plenković, ako već rade to što rade, mogu očekivati dalje jačanje, prije svega moralnih, ali i fizičkih parametara odbrambene moći BiH. Također, mogu očekivati dalje jačanje savezništva BiH sa svim demokratskim zemljama i njihovim vladama, koje se zalažu za principe demokratije, slobode, mira i sigurnosti. Za oružje domoljubi BiH ne brinu. Otet će ga od agresora!

Kad se opasnost sasvim približi, pa i nešto ranije, snalazit će se kako znaju i umiju. Dobit će ga od saveznika, jer je embargo na oružje u slučaju BiH tokom proteklog rata radikalno kompromitirana mjera međunarodne zajednice, u vezi s čim joj se stavlja na teret i genocid nad Bošnjacima. Zato što sarađuju na štetu države BiH, ni Hrvatska ni Srbija svoje oružane snage neće upotrijebiti u međusobnom sukobu. Ostaje nam da „nagađamo“ o motivima njihog intenzivnog naoružavanja. Domoljubi BiH znaju i o tome, ništa ne nagađaju, uznemireni su, ali djeluju staloženo.

PROČITAJTE I...

Imajući u vidu sve historijske činjenice, 247 vijećnika ZAVNOBIH-a sastalo se 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu s ciljem određivanja budućeg položaja Bosne i Hercegovine. Iako je i tada bilo onih Srba i Hrvata koji su mislili da Bosna ne treba biti posebna cjelina kao ostale republike, ipak je prevladalo mišljenje da Bosna i Hercegovina treba biti posebna republika, što je logičan slijed okolnosti uzmemo li u obzir historijat njene državnosti.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!