fbpx

Politička umjetnost: Borba palestinskog naroda plakatima i posterima

PLO je osnovao svoj Odjel za umjetnost i nacionalnu kulturu 1965. godine, pod ravnanjem umjetnika i historičara umjetnosti Ismaila Shammouta. Do kraja 1970-ih PLO je objavljivao više od 100 časopisa, magazina i dnevnih novina iz Bejruta. Za ove publikacije bile su potrebne naslovne fotografije koje bi se mogle izrezati kao plakati. Joshua Hills, pomoćnik urednika u magazinu History Today, napisao je priču o borbi palestinskog naroda kroz plakate i druge oblike umjetničkog izričaja u nemogućnosti da sa svijetom komuniciraju putem televizije ili drugih masovnih medija

 

 

Piše: Damir HADŽIĆ

Te 1968. godine Fatah, palestinska politička stranka, objavila je svoju prvu seriju protestnih plakata. Stisnute šake, podignute ruke, pojasevi za municiju, bajoneti, puške… Ti su plakati bili prkos. U jednom od njih, nepoznatog umjetnika, muškarac maše pištoljem i nosi kufiju, maramu na glavi koju su nosili palestinski farmeri. Na arapskom jeziku iznad njegove glave piše: Oluja.

Više od polovice palestinskog stanovništva postalo je izbjeglicama 1948. godine. Ujedinjeni narodi izglasali su u novembru 1947. godine podjelu palestinske zemlje na jevrejsku i palestinsku državu. Ova odluka da se okonča 30 godina britanske vladavine pokrenula je rat između Jevreja i Palestinaca. Napadale su vojske Egipta, Jordana, Sirije, Libanona i Iraka, navodno u znak podrške Palestincima. Ipak je Izrael, nova jevrejska država, pobijedio. U decembru 1947. Palestinci su živjeli pod britanskom vlašću; do decembra 1948. živjeli su pod vlašću Izraela, Egipta i Jordana na palestinskim teritorijima pojasa Gaze i Zapadne obale ili u progonstvu u Libanonu, Siriji, Jordanu, Egiptu i Iraku. U godinu dana Palestinci su izgubili priliku da osnuju vlastitu državu i više od polovice njihovog stanovništva živjelo je u izbjegličkim kampovima. Trauma te godine stekla je ime Nakba, tj. Katastrofa.

Revolucija je započela u izbjegličkim kampovima 1950-ih. Ciljevi su joj bili oslobođenje Palestine i uspostava palestinske države. Prednjačio je Arapski nacionalistički pokret, osnovan 1952. godine. Bila je to najutjecajnija od političkih stranaka Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), krovne skupine osnovane 1964. godine koja je predstavljala palestinski narod. Za Arapski nacionalistički pokret ciljevi revolucije postići će se kad arapske države postanu dovoljno snažne da poraze Izrael. Osnivači Fataha odbacili su takav postupni pristup. Ugledali su se na svoje kolege studente i radnike u Alžiru i Vijetnamu, koji su srušili reakcionarne vlade i protjerali nekadašnja carstva. Fatah je započeo privlačenje pozornosti napadima na Izrael.

Nakon pokretanja oružanih udara na Izrael, Fatahov dolazak na vlast u PLO-u bio je brz. Yasser Arafat, koji je bio među osnivačima stranke, izabran je za predsjednika PLO-a u februaru 1969. Fatahovi plakati bili su dio te hrabre strategije. Cilj je bio uzburkati strasti Palestinaca i uvjeriti ih da je Fatah bio u pravu: imali su snagu i jedinstvo da sami oslobode Palestinu.

Fatah je pritisnuo razne institucije PLO-a da pomognu revoluciji. PLO je osnovao svoj Odjel za umjetnost i nacionalnu kulturu 1965. godine, pod ravnanjem umjetnika i historičara umjetnosti Ismaila Shammouta. Bejrut je postao baza PLO-a nakon 1971. godine, a pokroviteljstvo PLO-a privuklo je palestinske i druge arapske umjetnike u ovo središte umjetničke aktivnosti. Do kraja 1970-ih PLO je objavljivao više od 100 časopisa, magazina i dnevnih novina iz Bejruta. Za ove su publikacije bile potrebne naslovne fotografije koje bi se mogle izrezati kao plakati. Kao rezultat toga, PLO je postao stub koji podržava umjetnike.

Na tim su plakatima palestinski seljaci transformirani u revolucionare. Vizije palestinske prošlosti bile su predstavljene kao vizije palestinske budućnosti. Plakat Kamala Boullate iz 1968. godine stilizirao je selo Deir Yassin, blizu Jeruzalema, kao mjesto harmonije. Dvadeset godina ranije, 9. aprila 1948. godine, pripadnici jevrejskih paravojnih formacija masakrirali su oko 150 palestinskih civila u selu. Međunarodni Crveni križ izvijestio je da su pronašli obezglavljena i raskomadana tijela. Vijest o užasu ubrzala je bijeg Palestinaca iz njihovih domova. Na Boulllatinom posteru skladna prošlost Deira Yassina služi kao vizija njegove budućnosti.

Borba je jedini put do Jeruzalema poster je koji je izradio Jedinstveni informativni ured PLO-a, a koji prikazuje Kupolu na stijeni. Odbrana ovog svetog mjesta postala je središnjim dijelom palestinskog identiteta. Na plakatu postaje briljantni, šareni simbol budućnosti prema kojoj koračaju žena i djeca. Slava radnicima i borcima prvog maja, poster Zaida Wahbe iz 1969. godine, oslobađanje Palestine povezuje sa širom kampanjom Međunarodnog dana radnika.

Potraga za simbolima nade, otpora i bolje budućnosti bila je u središtu umjetničkog rada sponzoriranog od strane PLO-a. Shammout je upotrijebio stil viđen u klasičnoj arapskoj umjetnosti na svom posteru Svi smo za otpor iz 1965. godine. Vizije nove Palestine nisu se trebale postići zapadnim, imperijalnim oblicima umjetnosti. Plakat Mustafe al-Hallaja iz 1969. godine Bitka kod Al Karameha prisjeća se bitke iz 1968. godine. Palestina nije bila naviknuta na pobjede protiv izraelske vojske, ali je kod Al Karameha palestinska jedinica porazila izraelsku jedinicu. Na tom su plakatu prikazani novi heroji arapskog svijeta koji su mogli pobijediti Izraelce u borbi. Na plakatu konj simbolizira palestinsku revoluciju; golub koji sjedi na bacaču projektila poručuje da će mir doći nakon oružane borbe.

Golub mira na sličan je način prisutan i na posteru Abdela Rahmana Al Muzaina Dan zemlje iz 1985. godine. Lik nosi kufiju, povezujući ga s palestinskim tradicionalnim životom, i usmjerava svoju krampu prema suncu, prema slobodi. Ovi su plakati bili rješenje za teške okolnosti u kojima se PLO našao. Palestinski narod bio je raštrkan po Bliskom istoku. PLO nije imao pristup televiziji i drugim oblicima masovne komunikacije. Plakati su bili jeftini i lahko ih je bilo reproducirati. Cilj nije bio samo prikazati budućnost već angažirati palestinski narod da je ostvari.

Fatah je dobio potporu ljudi vodeći PLO. Preuzeo je kontrolu nad Palestinskom upravom uspostavljenom 1994. godine za upravljanje pojasom Gaze i dijelovima Zapadne obale, ali njegova revolucija nije uspjela. Danas je predsjednik Fataha Mahmoud Abbas predsjednik Palestinske uprave. On upravlja jednim dijelom palestinskog teritorija, Zapadnom obalom, koja je pod izraelskom vojnom okupacijom. Njegov suparnik Hamas preuzeo je poluge vlasti u pojasu Gaze 2007. godine.

Kako je revoluciji ponestajalo novaca, energija koja je pokretala umjetničku produkciju raspršila se. Izraelska invazija na Liban 1982. godine značila je šok i nepopravljivu štetu revolucionarnoj ideologiji, institucionalnom pokroviteljstvu i kontroli umjetničke produkcije. Izraelska invazija odvela je PLO u progonstvo iz njegove libanske baze u Tunis. Izrael je spriječio njegov povratak u Palestinu. Poraz u Libanu pokvario je ideju da će oružana borba osloboditi Palestinu. Ogolila je stvarnost situacije PLO-a: nikad neće imati toliku vojnu moć kako bi postigli svoj cilj. Izgnan u Tunis, PLO se distancirao od nove generacije aktivista koji su počeli agitirati u palestinskim univerzitetskim kampusima.

Proizvodnja plakata nastavila se, ali vizije budućnosti su nestale. Počevši od 1987. godine, Prva intifada potaknula je upotrebu fotografija mučenika. PLO su bili u Tunisu pa je vodstvo i organiziranje demonstracija palo na pleća nove generacije lokalnih aktivista. Fotografija mučenika odražavala je nestanak institucionalne kontrole. Vodstvo PLO-a vratilo se na palestinske teritorije uspostavljanjem palestinske vlasti 1994. godine. Sporazumom iz Osla između Izraela i PLO-a 1993. PLO je osigurao uspostavu Palestinske uprave kao privremene samouprave za Palestince. Sporazumi su trebali biti nova zora, početak procesa koji će dovesti do mira između Izraela i nove palestinske države. Ipak, vodstvo i nije imalo previše veze s generacijom aktivista koja je odrastala u njihovom odsustvu. Institucionalna kontrola praktično je nestala tokom Druge intifade, koja je započela 2000. godine.

Dominacija Fataha poništena je na izborima za Palestinsko vijeće 2006. godine. Hamasova pobjeda na tim izborima podijelila je Palestince po stranačkim linijama. Kasniji neuspjeh u formiranju Vlade, građanski rat i Hamasovo zauzimanje Vladinih institucija u pojasu Gaze značili su kraj svake mogućnosti za pomirenje. Plakat kojim se proslavlja Hamasov političar osuđuje i uništava pristalice Fataha. Takve su slike dana specifične za rascijepljene zajednice i organizacije koje ih kreiraju. Vizije zajedničke budućnosti nestale su.

Fotografije mučenika bile su dosljedna značajka plakata tokom šest desetljeća Palestinskog nacionalnog pokreta, a simbolične slike pojavljuju se na plakatima posljednjeg desetljeća. Palestinska politička umjetnost više ne koristi isti zajednički skup simbola. Kampanje solidarnosti pokrenute 2005. godine koriste taktike pokreta protiv aparthejda za podizanje svijesti o palestinskoj stvari; oni pozivaju na bojkot i druge oblike pritiska kako bi se Izrael prisilio da ispuni svoje obaveze prema Palestini po međunarodnom pravu. Danas Palestinci nastoje komunicirati s međunarodnom publikom koja se ne identificira s kulturološkim specifičnostima.

Tokom 1960-ih i 1970-ih dominantna ideologija održavala je fokus i razvoj simboličkih slika palestinske političke umjetnosti. I Fatah i Hamas tvrde da im je cilj oslobađanje Palestine. Hamas argumentira nastavak oružane borbe protiv Izraela, Fatah tvrdi da je međunarodna diplomatija, a ne nasilje, najbolji put naprijed. Podjela palestinskog identiteta stvorila je političku umjetnost koja bilježi sadašnjost, a jednom je nudila vizije budućnosti.

PROČITAJTE I...

Ono što je zgrozilo dobar dio javnosti bile su poruke upućene Bezuku nakon napada. Veliki broj građana podržao je njegov čin, a mnogi su to shvatili kao trenutak kada je potrebno “obračunati se s državnim izdajnicima”. Upravo je zbog takvih komentara policija uhapsila jednu osobu koja je pisala kako “mašta ubiti premijera” i kako je “Danijel trebao njemu i ocu prepustiti da to odrade”, policija je obavila pretres i kod spomenutog pronašla određenu količinu streljiva, oružja, ručnih bombi i granata

Podaci o tome koliko je Bošnjaka učestvovalo u bici kod Caporetta različiti su ovisno o izvorima. Neki tvrde da ih je bilo devet hiljada, drugi pak da je bilo čak 50 hiljada Bošnjaka, što je bio zajednički naziv za sve bosanskohercegovačke muškarce, današnje Bošnjake, Srbe i Hrvate. Bošnjaci su služili u četiri pješadijske regimente. Prva je okupljala one iz Sarajeva i okolice, Druga je bila banjalučka, Treća tuzlanska, a Četvrta mostarska. Kasnije će, tokom rata, biti osnovane još četiri regimente

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!