fbpx

Pokatoličavanje Stoca: Posljednji pečat biskupa Perića

Ako bi se i za šta moglo reći da je obilježilo period Perićevog biskupovanja, onda su to građevinski poduhvati ovakve vrste: katoličenje humske zemlje i prostora Hercegovine, “prozelitizam” nad hercegovačkim brdima i kotlinama

 

Piše: Hasan EMINOVIĆ

U petak večer, 17. jula 2020. godine, mostarski biskup mons. Ratko Perić blagoslovio je križni put na Starom gradu u Stocu, saopćili su organizatori manifestacije “Ilindan”. Ovim činom načelnik Stjepan Bošković sa svojim sljedbenicima obilježio je i Dan općine. Bošković u javnom diskursu figurira kao načelnik cijelog Stoca, što u biti nije, kao što ne može ni Ilindan biti slava svih stanovnika ovog hercegovačkog grada. Prije će biti da će tog dana biti obilježeno jednoumlje, silom zasanjani snovi, jer gradnjom križnog puta do Starog grada Vidoškog ruše se i temelji logike, i temelji dobrohotnosti, razumijevanja, obzirnosti i saosjećajnosti spram drugog i drugačijeg. Dakako, do krajnjih razmjera, gradnjom križnog puta, ruše se i višestoljetne vrijednosti suživota, koegzistencije naroda i religija. Tog izgleda nisu svjesni ni Bošković niti biskup Perić.

Križni put samo je još jedan u nizu kamen spoticanja, razilaženja i konfrontacija stanovnika Stoca. Otuda se postavlja logično pitanje: Blagoslovi li to biskup Perić još dublje nacionalne rascjepe u Stocu? Budući da sukobljavanje, prijepor, svađe, nadmudrivanja zamaraju mlade ljude željne dostojanstvenog života o kojem će sami odlučivati, logično je postaviti pitanje: Blagoslovi li to biskup Perić i buduće odlaske mladih iz ovog grada!? Ali, avaj! Njega to mnogo ne zabrinjava. Više je i očigledno da je opredijeljen svoje biskupovanje završiti gradnjom križeva po hercegovačkim brdima. A ako bi se i za šta moglo reći da je obilježilo period Perićevog biskupovanja, onda su to građevinski poduhvati ovakve vrste: katoličenje humske zemlje i prostora Hercegovine, “prozelitizam” nad hercegovačkim brdima i kotlinama.

Katoličenje ljudi Perića nije mnogo zanimalo. Štaviše, tokom rata u Mostaru pokazao je krajnje human odnos prema tim procesima. Pristojno je s tim u vezi naružio vlasti Herceg‑Bosne i lokalnog Hrvatskog vijeća obrane. U Mostaru je tokom rata 156 Bošnjaka i Srba promijenilo porodično ime i prešlo na katoličanstvo. Biskup Perić tim je povodom 27. januara 1994. godine uputio protest Jadranku Prliću, predsjedniku vlade HZHB, kao izvršnoj vlasti, i izrazio svoju zabrinutost. Tražio je da se s takvom praksom odmah prekine. U pismu stoji: “Ovih su dana dolazile na ovaj ordinarijat pojedine osobe iz nekih općina naše biskupije, osobito iz Mostara, koje su se bile obraćale na svoje općinske urede tražeći odobrenje promjene vlastitoga imena. Iz tih ureda im je usmeno odbijeno takvo odobrenje i tražio se od njih ‘krsni list’. Ne shvaćamo da nekoj osobi, bez obzira na vjeru, naciju i političko uvjerenje, koja pismeno, slobodno i svojevoljno želi takvu promjenu, mjerodavni civilni ured ne može učiniti takvo odobrenje, bez poziva na ‘krštenje’.”

Međutim, koliko god da je pokazao “razumijevanja” za ljude u tom smislu, toliko je bio angažiran da se ogromni križevi izgrade na uzvišenjima i u gradovima. Među njima se posebno izdvajaju inicijative za gradnja monumentalnog zdanja crkve u centralnoj zoni Mostara, koja je poslije zaustavljena, visoki crkveni toranj na Crkvi Svetog Petra i Pavla u Mostaru, križ na brdu Hum, križ u Počitelju i Križni put u Starom gradu Vidoškom.

U svakom od ovih slučajeva izvršilac poslova bile su lokalne vlasti, što je potpuno oprečno s biskupovim stajalištima kada je riječ o “krštenju” ljudi. Krst iznad Počitelja uklonjen je nakon desetak godina bespravnog boravka kod srednjovjekovne kule. Krst na mostarskom brdu Hum, uprkos protivljenju građana Mostara i danas je, još čvršći i postojaniji, jedna od dominirajućih slika u ovom gradu. U povodu jubilarne 2000. godine Isusovog rođenja podigle su ga vlasti u zapadnom dijelu Mostara u uskoj saradnji s Katoličkom crkvom i biskupom Perićem. Sama ideja i gradnja Križa na mjestu odakle su djelovali snajper i drugo ubitačno oružje razorne moći po civilima i vojnicima u istočnom dijelu Mostara izazvala je revolt kod svih struktura stanovništva u ovom dijelu grada, ali i međunarodne zajednice, brojnih istaknutih intelektualaca, naučnih radnika i novinara iz susjednih zemalja. Ni peticije građana ni intervencije stranih diplomata, niti dugotrajne javne polemike u domaćim medijima nisu mogle utjecati da se on ukloni.

Biskup Perić u svojim reakcijama inicijative za uklanjanje krsta na Humu smatra napadima na katoličanstvo. U jednom njegovom pismu stoji: “Kad se pojavi kao ovih dana plakatna peticija na istočnoj strani Neretve kao poziv međunarodnoj zajednici da sruši veliki jubilarni križ na Humu, to zaista ispada kao pravi vjerski rat, makar ga vodili anonimci iz ‘nekatoličkog stanovništva’, odnosno ‘ateizma’ protiv religije ‘manjinskog naroda’.” Biskup ističe kako kršćanima, “bilo katolicima ili pravoslavcima, ne pada na pamet peticijom pozivati međunarodnu zajednicu da ruši obnovljene ili nanovo obnovljene džamije”. Perić je kritizirao i istupe reisul-uleme Mustafe Cerića o križu na Humu i oštro zamjerio tadašnjem mostarskom muftiji Smajkiću što je o ovom problemu govorio putem medija. O križu na Humu Perić je govorio kao o simbolu mira i ljubavi.

U poratnom periodu izgrađeno je na desetine župnih crkava u Hercegovini, pristojne arhitekture sa svim potrebnim dodatnim prostorima, i nikad nijedna od njih nije zasmetala ljudima drugog svjetonazora i religijske pripadnosti. U administrativno-pravnom smislu, izdavanje rješenja, odobrenja, dozvola ili zabrana za gradnju vjerskih objekata, pa i podizanje krstova, podizanje visokih tornjeva, u nadležnosti su lokalnih, kantonalnih, federalnih i državnih institucija. I sva odgovornost leži na njima. Tako je to u javnosti nastojao prikazati i biskup Perić. Međutim, križ nije hrvatsko nego katoličko obilježje, niti je katedrala hrvatska nego katolička ustanova, pa se ne može govoriti kako Katolička crkva nema nikakve odgovornosti za križeve posijane na javnim površinama širom Hercegovine.

U slučaju križa u Starom gradu Vidoški i križnog puta s četrnaest križnih postaja (koje valjda trebaju simbolizirati četrnaest stoljeća hrvatskog ropstva), sve su karte konačno razotkrivene i jasno je trasiran odnos Crkve (biskupa Perića) i države, državnih organa i institucija. Naime, “neimenovana” skupina vjernika, kako su prije dvadesetak godina izvještavali mediji, bespravno je, bez ikakvog odobrenja, izgradila križ unutar zidina Starog grada Vidoškog.

U februaru 2020. godine federalni građevinski inspektor naložio je načelniku Stoca Stjepanu Boškoviću da ukloni ranije nelegalno izgrađeni kameni križ, kao i četrnaest postamenata na lokalitetu Starog grada u Stocu kao nacionalnom spomeniku Bosne i Hercegovine, što do danas nije urađeno.

Općina Stolac krajem decembra 2019. godine prodala je zemljište na kojem su bili križevi Župnom uredu Stolac. Općinski načelnik Stjepan Bošković, argumentirajući razloge ovog čina, ističe kako je rješenjem o proglašenju nacionalnim spomenikom definirana prva i druga zona zaštite i kako u ovoj drugoj, tačno ondje gdje križni put treba biti izgrađen, nadležnost ima Kantonalni zavod za zaštitu spomenika i lokalna zajednica. Župni ured najnovijom inicijativom izgradnje križnog puta nakon šesnaest godina, jer su u međuvremenu pribavili potvrde od lokalne zajednice, zapravo je na indirektan način priznao da je bio inicijator i izvršilac krivičnog djela nelegalnog postavljanje križnih postamenata kao i onog križa smještenog u samim zidinama Starog grada Vidoškog prije dvadesetak godina.

I uprkos činjenicama da se čak i ured Evropske komisije u BiH uključio u rješavanje ovog slučaja, jer je od 2009. do 2013. godine osigurao sredstva za obnovu dijela ovog nacionalnog spomenika, općinske vlasti, Kantonalni zavod za zaštitu spomenika, Ministarstvo prostornog uređenja, kojim rukovode kadrovi HDZ-a, baš su sad odobrili Župnom uredu u Stocu da izgradi križni put, koji je, eto, nekim pukim slučajem pred odlazak u mirovinu blagoslovio biskup Perić.

HDZ-ova politika kontinuirano podmeće probosanskim strankama da žele vidjeti Bosnu i Hercegovinu kao unitarnu državu koja će poslije postati islamska država s unutrašnjim šerijatskim uređenjem. Pod tom je zapravo izlikom u malom Stocu, braneći evropske tekovine i vrijednosti puta u ujedinjenu Evropu, bilo potrebno izgraditi pastoralni centar sa zvonikom u centru čaršije, nasuprot petsto godina stare Sultan Selimove džamije, postaviti katoličke vjerske simbola u dvorište Osnovne škole na Hodovu u Stocu, opstruirati zahtjev Islamske zajednice u Stocu za iznalaženje adekvatne lokacije za mezarje, a sve uprkos mišljenju cjelokupne međunarodne zajednice i standardima međunarodnog prava.

Sad će mirne savjesti odlazeći biskup novoimenovanom moći reći: E, ovo je povijesni hrvatski prostor! Moći će mu pokazati koliko su brda i križevi važniji od čovjeka, jer u ovakvom Stocu teško da će njegovi stanovnici na miru moći uživati u čarima i žuborima Bregave.

 

 

PROČITAJTE I...

“Srbi su silovali djevojke, vladala je panika među ljudima. Oko 30.000 ljudi skrivalo se sedmicama, bez pranja, bez jela, mirisalo je na paniku i smrt. Ti su ljudi bili potpuno izgubljeni”, prisjeća se Jaski Portegies Zwart. Jedne noći začuli su vrisak i plač i otišli vidjeti što se događa: dječak je, iz straha od Srba, udario glavom o kamen da počini samoubistvo. Nije imao konop kako bi se objesio kao što su to činili mnogi drugi. Ovo je dio svjedočenja iz članka novinske agencije EFE trojice holandskih vojnika koji su u julu 1995. godine bili stacionirani u Srebrenici. Traume zbog viđenog u toj navodno zaštićenoj bh. enklavi i danas ih proganjaju, mnogi su počinili samoubistva, a jedan od njih preživljava samo uz pomoć kanabisa.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Hari 23.07.2020.

    Sve to stoji, ali oni svoje provode a mi filozofiramo i kukamo.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!