Pojedine sekularne stranke i dalje su na Karadžićevoj liniji

Maliciozno uspoređivanje SDA, stranke koja je iznijela borbu protiv agresije, sa separatističkim projektima poput SNSD-a, SDS-a i HDZ-a preraslo je u otvoreno poručivanje da je SDA zapravo najgora te da je jedina progresivna politika potpuna marginalizacija ne samo stranaka koje zastupaju bošnjačke interese nego i onih koje djeluju tako da bi se za njih moglo reći da su na liniji interesa Bošnjaka kao naroda

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Šizma koja je pogodila ovdašnju građansku ljevicu, nastala u vezi s pitanjem u kojim političkim i društvenim okvirima prakticirati građanska, liberalna ili ljevičarska uvjerenja i svjetonazore, ne prestaje se produbljivati. Građanski, nazovimo ih, tradicionalisti, oličeni u DF-u, GS-u i “tihoj većini” unutar SDP-a, smatraju da su istinski okviri političkog djelovanja građanske politike prvenstveno oni koji tretiraju Bosnu i Hercegovinu kao prostor jednog društva. Moglo bi se reći i to da je njihova vizija idealnog društva, svojevrsnog početnog stanja i “izgubljenog raja”, predratna Bosna i Hercegovina, dok za ideju vodilju uzimaju ideal Bosne i Hercegovine kao građanske države lišene nacionalnih napetosti i animoziteta. Samim tim, takva vrsta građanske politike, iako na kursu borbe protiv svakog nacionalizma, ipak je prirodni ideološki saveznik svih onih političkih snaga koje imaju interes očuvati suverenitet i jedinstvenosti Bosne i Hercegovine kao države.

S druge strane, snage “nove ljevice”, čiji su najglasniji predstavnici Naša stranka te trenutni, ponešto od baze otuđeni vrh SDP-a, legitimno političko djelovanje vide u kontekstu dejtonske Bosne i Hercegovine kao zajednice dva, a možda i tri entiteta, unutar kojih se treba pojedinačno i odvojeno boriti protiv svih dominantnih “nacionalističkih” narativa. Za njih je postdejtonska Bosna i Hercegovina podijeljena na dva entiteta i tri politička društva zadato i početno stanje. O nekoj konkretnoj viziji ovakve politike dalo bi se špekulirati, jer ona je službeno također navodno pro-BiH, no nju daleko više oblikuju političke realnosti “na terenu”, od kojih je glavna i osnovna to da ove stranke postoje i djeluju gotovo isključivo na prostorima s bošnjačkom većinom.

Zbog takvih “neugodnih” realnosti, ova vrsta građanske politike ograničava se na to da preuzme vlast ondje gdje može, pa kao glavnog protivnika vidi autentične bošnjačke nacionalne stranke, i to u takvoj mjeri da svako političko organiziranje i djelovanje koje ide u smjeru ideje jake Bosne i Hercegovine – što je svakako u interesu Bošnjaka, ali i svakog patriote neovisno od njegove nacionalnosti – i da svaku aktivnost koja bi bila na tragu onoga što se kolokvijalno naziva “probosanskom politikom” posmatra kao paravan za neki bošnjački nacionalizam.

Takvo moralno, ideološko i političko posrnuće ovog dijela građanske i ljevičarske politike posljedica je trenutno aktuelnog procesa “depatriotizacije ideoloških narativa”, tačnije ideje napuštanja “ratnih patriotskih narativa”. Upravo zbog ograničenog polja djelovanja političkog fokusa na prostore s bošnjačkom većinom, te sraza s autentičnim bošnjačkim strankama, pokušava se redefinirati i sama “probosanska politika”, pa čak i konfrontirati s “probošnjačkom politikom”, ne bi li se kako proizvela neka lažna dilema, izbor ili tenzija između tih dvaju pojmova. Pošto je to u praksi nemoguće, jer što je u interesu Bosne i Hercegovine u interesu je i Bošnjaka i obratno, želi se nametnuti ideja da probosansku politiku treba “emancipirati”, i to tako da ona postane “inkluzivna”, tj. da u sebe uključi i srpsko-hrvatske političke narative, posebno one koje su u direktnom sukobu s bošnjačkim interesima.

Nije potrebno ni spominjati da bi za takvu novu “probosansku politiku” postale legitimne ideje i Bosne i Hercegovine kao konfederacije, Bosne i Hercegovine s više entiteta, Bosne i Hercegovine sastavljene od više federalnih jedinica, čak i Bosne i Hercegovine u okviru neke druge države. Ovakva redefinicija pojmova i termina služi i za to da se legitimizira suštinski antipatriotsko djelovanje ovog građansko-ljevičarskog bloka, tj. da ono što je antipatriotsko i subverzivno antidržavno političko djelovanje sutra postane legitimni čak i “probosanski” politički kurs.

Naravno, više nego bilo kakve ideološke nesuglasice za ovakvu šizmu odgovorni su i sasvim prozaični politički razlozi. To se ponajbolje vidi i po tome kako ove dvije vrste politike praktično djeluju na različitim nivoima vlasti, a što je opet posljedica izbornih rezultata. Sasvim je očito da je, recimo, politički prioritet Naše stranke da održi političku kontrolu nad koalicijom pomoću koje vlada Kantonom Sarajevo, kao političkim, finansijskim, medijskim i kulturnim centrom države, ne samo zbog silne profitabilnosti takve pozicije već i zbog činjenice da Naša stranka mimo Sarajeva praktično i ne postoji kao ozbiljna politička snaga. Također, relativno loš izborni rezultat SDP-a koji je amortiziran vladajućom koalicijom s Našom strankom u Kantonu Sarajevo nagnao je poprilično uzdrmani vrh ove stranke da lične interese pretpostavi stranačkim, te da se svedu na ulogu druge violine u okviru sad već nepostojećeg Bh. bloka, te da sami sebe degradiraju na stranku čiji politički horizonti ne prelaze granice kantona.

Ipak, glavna tačka lomljenja i sami fokus ove šizme jeste Željko Komšić. To je postalo jasno još prilikom njegove kandidature za člana Predsjedništva iz reda Hrvata kada su i SDP i Naša stranka odbile prihvatiti ga kao zajedničkog kandidata triju stranaka. Umjesto toga, SDP je isturio Denisa Bećirovića, a iz Naše stranke otišli su korak dalje i kandidirali Borišu Falatara, čime su obje ove stranke direktno radile na štetu Željka Komšića, a pomagale Draganu Čoviću. No, i nakon izbora nastavila su se trvenja po ovom pitanju, pa je Komšić bez prestanka bio izlagan ne samo uvredama nego i otvorenom govoru mržnje od članova i simpatizera Naše stranke i dijela SDP-a. Kao glavni grijeh mu se uzimalo odbijanje da se podredi interesima Naše stranke, te da se stavi u službu ideje da je interes “građanske ljevice” ovladavanje kantonima s bošnjačkom većinom, dok bi se uzdržalo od učešća na višim nivoima vlasti, čime bi se, navodno, zadao dvostruki udarac SDA – tako što bi se ona marginalizirala na nivou kantona, a na višim nivoima učinila impotentnom pred udruženom koalicijom SNSD-a, HDZ-a i spavača iz SBB-a, a što bi došlo na naplatu na prvim sljedećim izborima.

Svakome ko čak i površno prati politiku sasvim je jasno da je to u suštini ne samo opasan i nerazuman politički avanturizam kojim se u kriznim vremenima slabe pozicije probosanskih snaga već da je u pitanju i praktična veleizdaja interesa i Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, kao i svih onih kojima je, kako se to uobičava kazati, Bosna i Hercegovina na srcu. No, takve “marginalije” uopće ne zanimaju antipatriotski građanski blok, štaviše, oni su toliko ostrašćeni u svojim vlastohlepnim namjerama da su čak preuzeli i politički nastup, ali i samu terminologiju separatističkih i antibosanskih snaga, pogotovo u odnosu na Komšića.

Nema kako se Komšića nije nazivalo iz tih krugova, naročito po društvenim mrežama: posljednjim smećem, spavačem SDA, Bakirovim janjičarom, zlatnim zambakom, izdajnikom ljevice, kafanskom pijandurom… Komšićevo odbijanje da pristane na suludu i sasvim antipatriotsku ideju iz vrha SDP-a i NS-a da je SDA i samo SDA neprihvatljiv “nacionalistički” partner za bilo kakvu koaliciju, dok su HDZ ili SBB (na nižim nivoima NiP ili A-SDA) probavljivi, pa čak i poželjni, učinilo ga je metom ove prljave propagande.

Ono što je vrlo indikativno jeste to da su protiv Komšića upotrebljivani čak i oni termini koji su do sada bili tipični za velikosrpsku, ali naročito velikohrvatsku političku kulturu, pa smo mogli svjedočiti kako mnogi prononsirani građanin i ljevičar koristi isti rječnik kao najfanatičniji Čovićev bojovnik s društvenih mreža. Nevjerovatno je da su dojučerašnji samoproglašeni svjetionici “građanštine” iz SDP-a i NS-a postali najbučniji glasnogovornici i megafoni svjetonazora Dragana Čovića. Upravo od njih možemo čuti sasvim čovićevske termine poput “bošnjački blok” ili “bošnjačka reprezentacija” kojom etiketiraju Komšića, a sve zbog njegove odluke da postupi odgovorno i uđe u vlast, te na taj način napravi probosanski front naspram antidržavne politike SNSD-a i HDZ-a.

Tako se, po ko zna koji put, navodna borba “građana” protiv nacionalizma svela na borbu protiv bošnjačkih, tj. interesa Bosne i Hercegovine. Maliciozno uspoređivanje SDA, stranke koja je iznijela borbu protiv agresije, sa separatističkim projektima poput SNSD-a, SDS-a i HDZ-a, preraslo je u otvoreno poručivanje da je SDA zapravo najgora te da je jedina progresivna politika potpuna marginalizacija ne samo stranaka koje zastupaju bošnjačke interese nego i onih koji djeluju tako da bi se za njih moglo reći da su na liniji interesa Bošnjaka kao naroda.

Ipak, u ovom pokušaju subverzije probosanske politike i napada na SDA, ali i na DF, ima jedan nenamjeran, a zanimljiv kompliment i za SDA, ali i za Komšića. Naime, sudeći po vrsti upotrijebljene retorike i političkog targetiranja isključivo SDA, sasvim je jasno da se iz Naše stranke, ali i iz otuđenog vrha SDP-a, niti jedna druga stranka osim Stranke demokratske akcije ne smatra istinskim probošnjačkim političkim predstavnikom, te stoga jedinom bošnjačkom nacionalnom strankom. Očito je da se isključivo SDA doživljava kao jedini legitimni i jedini autentični politički zastupnik Bošnjaka, dok se manje kantonalne stranke ispravno vide kao gomila pohlepnih, ali korisnih upotrebljivih idiota, a Radončićev SBB tek kao Čovićeva sarajevska prikolica, čiji se krajnji rok trajanja ubrzano približava.

Što se tiče DF-a i Komšića, žestina napada, ali i upotreba sasvim HDZ-ovskih etiketa protiv ove stranke i njenog predsjednika pokazuju da protiv Komšića ne postoji zaista nikakva druga optužba osim one da svojom razumnom i prema državi odgovornom politikom radi u korist jačanja “bošnjačkih pozicija” i “patriotskog narativa”, što je za svakoga ko imalo drži do opstanka Bosne i Hercegovine vrhunska pohvala, a nikako uvreda. Možda upravo ta činjenica, da se Komšićeva vrlina tretira kao mahana, pokazuje koliko je dio “građanske ljevice” skrenuo i s pameti i s političkog kursa i do koje je mjere mutirao u antipatriotski i subverzivni politički projekt za slabljenje države.

PROČITAJTE I...

Nije čudo da je izjava Angele Merkel (“Shvatam vašu potrebu za remetilačkom politikom, ali smučilo mi se da skupljam krhotine. Stalno moram lijepiti šoljice koje ste vi razbili, samo da bismo mogli sjesti i popiti šolju čaja”) najcitiranija glede Macronovih (ne)diplomatskih ispada

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • emir 09.05.2019.

    Zakljucujem da SDA nije sekularna stranka?

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!