Početak krize u Italiji imat će značajan utjecaj i na BiH

Italija jeste u recesiji, i to nije sporno. Ali, znatno je važnije da je ta vijest malo važna u svjetlu činjenice da su i Italija i veći dio ostatka EU u ozbiljnoj krizi koja nije samo tehničke naravi i koja se može riješiti s nekoliko finansijskih i monetarnih instrumenata, već samo promjenom paradigme koju je, makar i populistička, vlast u Italiji počela najavljivati. Produžena kriza u Italiji znači i produženu krizu u EU te značajan utjecaj na male privrede poput BiH, čiji je glavni izvoz u EU (a mogao bi i trebao i drugdje, što se nekada i radilo)

Piše: Faris NANIĆ

 

Medijska objava o ulasku Italije u recesiju izazvala je priličan interes javnosti, iako to inače nije slučaj. Zapravo je riječ o tehničkoj recesiji, koja nastupa kada se drugi kvartal zaredom ostvari pad bruto nacionalnog proizvoda (treba ga razlikovati od bruto domaćeg proizvoda). Objava ulaska u recesiju ima i ekonomski i politički značaj. Ekonomski to znači da Vlada i Centralna banka moraju pribjeći nekim finansijskim, makroekonomskim i monetarnim mjerama kojima treba spriječiti daljnji pad, stabilizirati javne prihode, smanjiti budžetski deficit i javni te vanjski dug, te osigurati uvjete za što skoriji izlazak iz recesije i rast bruto nacionalnog proizvoda.

PROMAŠENE MJERE I PRODUBLJIVANJE KRIZE

Politički je takva objava potencijalno opasna po vlast jer znači najavu nepopularnih mjera štednje i stabilizacije koje znače smanjenje realnog dohotka, potrošnje i prava iz rada i na osnovu rada. Naime, bruto satnica jedan je od najvećih relativno fiksnih troškova svakog poslodavca koji, opterećen recesijskim smanjenjem prihoda, pokušava značajnije rezati troškove tamo gdje realno može – na radnicima i zaposlenicima. Osim smanjenja bruto satnice, učestalija su i otpuštanja, a kako je većina glasačkog tijela, posebno velikih stranaka, u nekoj vrsti nesamostalnog rada, odnosno ovisnog radnog odnosa, duža primjena mjera štednje u borbi s recesijom znači potencijalni gubitak vlasti na izborima, a potraje li recesija i preraste li u krizu, postoji mogućnost nemira i društvene nestabilnosti. Posebno ako vlast drže stranke populističkog diskursa, baš kako je to slučaj u Italiji.

Osim evidentnog, antiimigracijskog populizma pomoću kojeg su ušli u vlast, italijanski pokret Lega (nastao na ruševinama nekada elitističke, separatističke i rasističke Lega Nord) zalagao se za promjenu ekonomskih paradigmi koje su prevladavale posljednjih tridesetak i više godina, a ugrubo ih se može označiti kao ekonomski liberalističke. Svodile su se na mahom finansijsku deregulaciju, porast ili čak nekontroliran rast finansijskog sektora u ekonomiji, liberalizaciju tržišta rada koja je značila bitno smanjenje radničkih prava i realnih nadnica, koncentraciju moći u finansijskim institucijama, posebno bankama.

Ukratko, izokretanje demokratskog sistema vlasti kojem je na vrhu politička vlast izabrana na slobodnim izborima of demosa koja vodi ekonomsku politiku čiji je finansijski sektor samo jedan od poluga ujednačenog rasta i države blagostanja. Finansijski ekonomski sektor postao je potpuni gospodar svih, pa i političkih procesa u državama i na supranacionalnom nivou. U tom smislu, sve politike koje su se suprotstavljale ovoj paradigmi bile su označavane antisistemskim, bez obzira na stvaran domet njihovih težnji i stvaran kvalitet njihovih reformi i programa. Niti Lega niti njezini koalicioni partneri nisu, osim antiimigrantske retorike, te nepristajanja na ograničenja budžetskog deficita i javnog duga koje je tražila EU u suočavanju s već dugom stvarnom ekonomskom krizom u zemlji, učinili ništa značajno u smjeru promjene paradigme. No, nepristajanje na budžetska i druga finansijska ograničenja koje je tražila EU od jedne od svojih osnivačica rezultirale su nevoljkošću briselske birokratije da stvarno pomogne Italiji.

Drugi je problem što su se i Bruxelles te najveća ekonomija EU, ona njemačka s krizom koja stvarno traje od 2008. (rast BNP-a u EU sramotno je malen već 12 godina), pokušale finansijski riješiti tzv. Junckerovim planom plasiranja oko 1.500 milijardi eura likvidnosti od Evropske centralne banke s pokrićem novih državnih obveznica zemalja članica Eurozone, pa i onih u najvećoj krizi. Šta se dogodilo? Najveći dio tih plasmana završio je u finansiranju njemačke infrastrukture, te finansijskog sektora i dijela industrije najrazvijenijih ekonomija EU (s najvećim BNP per capita), a načelno zaobišao one u većim problemima (poput Italije i Francuske), gdje se kriza samo produbljivala. Dok je u Francuskoj spriječen dolazak desnih populista na vlast trikom s Macronom, u Italiji su oni postali dio vlasti.

I dio problema. Macronov trik bio je jednostavan. Sve što je najavljivao i kasnije učinio u daljnjoj liberalizaciji tržišta rada (čitaj: smanjenju nadnica i prava iz rada) te neefikasnoj deregulaciji palo je u drugi plan na izborima zbog straha od dolaska desnih populista, odnosno postfašista na vlast. Njemu računi sada dolaze na naplatu pobunom (opet prilično populističkom) tzv. žutih prsluka. U Italiji, i zbog fašističke tradicije, takvog straha nije bilo, a zbog izbornog sistema bilo je itekako moguće, pa su desni populisti postali ključan dio vlasti, čiju ekonomsku politiku doduše i dalje kroje ljudi iz sistemskih stranaka, ali podložni ucjenama i pritiscima koalicionih partnera. Recesija u Italiji nije došla preko noći ili kao iznenađenje. Ona je samo odraz stvarnog stanja italijanske ekonomije, unutarnjih sukoba i krize iz 2008. godine koja nikada stvarno, osim tehnički, nije prestala zato što se s njezinim uzrocima nikada stvarno nije niti pokušalo obračunati. Ne samo u Italiji.

TRAŽENJE JE ALTERNATIVE GRIJEH

Trenutna vlast u Italiji, međutim, pokušala je tražiti i neke druge putove izlaska iz kontinuirane krize – strateškom saradnjom s Rusijom i Kinom, a ne samo mjerama koje se nameću iz Bruxellesa. Druga polovina januara bila je značajna baš zbog najava široke strateške saradnje s Kinom i Rusijom na izgradnji globalne insfrastrukture, sigurnosnim problemima kao i mjere ekonomske politike koje nisu u skladu s doktrinama iz Bruxellesa i sve donedavno i Washingtona, posebno Londona. Ovdje se ne misli samo na administracije država ili zajednica država, već i na stvarne centre finansijske moći koji se nalaze u institucijama i privatnim organizacijama i tvrtkama. Nekoliko dana nakon tih najava, gromoglasno je medijski najavljena tehnička recesija koja je, kako smo rekli, tek jedan odraz stalne ekonomske krize italijanske i niza EU ekonomija koja je sistemska i ne može se liječiti simptomatski, na šta se uglavnom svode mjere koje traži EU administracija.

Tako je vicepremijer Luigi Di Maio javno predložio restauraciju zakona Glass-Steagal koji bi ograničio spekulativne udare na realan ekonomski sektor. Glass-Steagal Act bio je zakon koji je kao jednu od prvih mjera suočavanja s ekonomskom krizom 1933. donijela administracija predsjednika Roosevelta. Bio je na snazi sve do 1999. godine, kada ga, pod pritiskom Wall Streeta, banaka i dijela administracije te kongresne većine, usred seks-afere s Monicom Lewinski, potpisuje Bill Clinton. Prvi rezultat ukidanja ograničenja upotrebe pologa iz komercijalnih banaka u investicijske sheme na berzama, što je suština ovog zakona, bila je Y2K proizvedena panika i time potaknuto ulaganje u spekulativne mjehure tzv. dotcom fiktivnih tvtrtki na berzama, što je i završilo prvim velikim slomom berzi u 21. stoljeću. Nakon njega, sve do danas (kada se sprema novi slom krahom derivativnih ugovora na korporativne obveznice, odnosno zbog velikog korporativnog duga), zbog nedostatka makar i elementarne regulative (deregulacija), svjedočili smo nizu kriza koje su poprimale različite oblike i intenzitete, te bitno smanjile globalan rast BDP-a.

Na Porta a Porta TV talk showu 23. januara Di Maio je objašnjavao mjere koje je usvojila vlada, a odnose se na osnovni, zajamčeni dohodak i mirovine. U intervjuu se dotakao i konflikta s EU institucijama o tzv. NPL (non-performing loans – zapravo eufemizmu za loše, ergo neotplative kredite banaka). EU zahtjev s uvjetima za potpunim resetiranjem tih kredita do 2026. godine ocijenio je zahtjevom Italiji da zatvori svoj bankarski sektor. No, prije intervencije u banku Monte dei Paschi, najnoviji slučaj krize bankarskog sektora, Di Maio je iznio preduvjete koje on vidi. Prvi je uspostava pravila koje razdvaja spekulativne od komercijalnih banaka koje daju kredite realnom ekonomskom sektoru, odnosno “između banaka koje se kockaju na berzi i banaka koje naše depozite koriste da bi posuđivali realnoj ekonomiji”, rekao je, između ostalog. Poslije njega je doministar ekonomskog razvoja Michele Geraci u intervjuu za Class-NCBC TV 23. januara rekao kako bi se trgovinske neravnoteže SAD i Kine mogle riješiti kineskim investicijama u očajnu američku infrastrukturu. Geraci je dodao da Italija traži saradnju s Kinom na razvojnim programima za Afriku.

Naime, čak je i italijanskim populistima jasno da se tzv. migrantska kriza ne rješava odbijanjem i maltretiranjem očajnika koji traže minimum dostojnog života u lažno sjajnoj EU, već suočavanjem s problemima na izvoru, i političkim, ali i ekonomskim, razvojnim. Razvojem do zapošljavanja u subsaharskoj Africi, po Kennedyjevom motu – razvijajmo sebe pomažući drugima da se razviju. Kinesko-američke pregovore o tarifama i carinama ocijenio je dobrim putem, a pozvao i druge na smanje ambormalne trgovinske suficite, pri tome aludirajući na Njemačku, što je jedan od glavnih problema u EU. Geraci se referirao na tekući i kapitalni račun trgovinske bilance te time ukazao na smjer kojim treba ići u uravnoteženju bilateralnih platnih i trgovinskih bilanci – postizanje sporazuma kojima bi se postepeno, plasmanom sofisticirane američke proizvodnje Kini (putnički i teretni avioni) reducirao kineski suficit od 300 milijardi dolara i promovirale kineske investicije u američku zapuštenu infrastrukturu. Naglasio je da je put rješenja migracijskih problema stvaranje uvjeta za održiv ekonomski i socijalni razvoj Afrike jer “stvarni problem nije nekoliko hiljada migranata sada, već 20 miliona mladih sutra koji se neće moći zaposliti u Africi”.

Dakle, Italija jeste u recesiji, i to nije sporno. Ali, znatno je važnije da je ta vijest malo važna u svjetlu činjenice da su i Italija i veći dio ostatka EU u ozbiljnoj krizi koja nije samo tehničke naravi i koja se može riješiti s par finansijskih i monetarnih instrumenata, već samo promjenom paradigme koju je, makar i populistička, vlast u Italiji počela najavljivati. Produžena kriza u Italiji znači i produženu krizu u EU te značajan utjecaj na male privrede poput BiH, čiji je glavni izvoz u EU (a mogao bi i trebao i drugdje, što se nekada i radilo). Posebno će se kriza osjetiti i na dostupnim razvojnim i kohezionim fondovima Unije. To će, uz Brexit, imati ozbiljne posljedice na male ekonomije, poput bosanskohercegovačke i regionalnih.

PROČITAJTE I...

“Sve su države u Evropi ili monarhije ili republike, bez obzira šta stajalo u njihovom imenu. Dakle, pravi se problem ni iz čega jer je nekima potreban problem sa SDA. Očigledno su se na talasu islamofobije podigle separatističke snage u BiH koje žele da ušutkaju bosanske patriote, da ih natjeraju na autocenzuru, ili da ni iz čega naprave problem i razlog za svađe, krize, razlaze”

Predsjednik Erdoğan ponovio je da će, ako se u roku od dvije sedmice ništa ne promijeni u stavovima SAD i NATO partnera u pogledu zone sigurnosti, Turska krenuti u formiranje sigurne zone sama. To, za razliku od prethodnih samita, nije izazvalo nikakvo protivljenje njegovih sagovornika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!