fbpx

Pobjeda vjere nad nasiljem

Desetog aprila 1928. godine iz 2. člana Ustava briše se rečenica da je “državna religija islam”, čime republika postaje formalno-pravno laička. Sekularna ne, jer sekularnost podrazumijeva nemiješanje religije u državne poslove, ali u ovom slučaju važnije i vice versa, a to nije bio cilj Atatürkovih reformi. Cilj je bio kontrola religije i njeno srozavanje na neku vrstu folklora. Sljedeći korak – učenje ezana na turskom po direktnoj naredbi Atatürka desio se 29. januara 1932. godine iz Fatih džamije u Istanbulu

Piše: Bojan BUDIMAC

Uporedo s tužnom 60. godišnjicom puča protiv Vlade Adnana Menderesa ide i 70. godišnjica vraćanja ezana na arapskom jeziku u Turskoj. Naime, prva odluka Menderesove Vlade bila je da ispuni predizborno obećanje da će ukinuti zabranu učenja ezana na arapskom. Čudno, ali istinito, isti oni – Republikanska narodna partija (CHP) – koji su u antireligijskom zlu donijeli odluku o “turkifikaciji” ezana i kažnjivosti učenja na arapskom bez borbe su prihvatili tu odluku u Parlamentu, pa je 17. juna 1950. godine ezan na arapskom učen prvi put nakon osamnaest godina u Turskoj.

Ideju turkifikacije islama Mustafa Kemal Atatürk preuzeo je od Ziye Gökalpa, sociologa, pisca, pjesnika i političara. Paradoksalno, to je isti čovjek koji je napisao poemu zbog čijeg recitiranja je svojevremeno Recep Tayyip Erdoğan, danas predsjednik Republike Turske, završio u zatvoru, zbog navodnog raspirivanja vjerske mržnje ili, kako neki vole, “islamizma” (iako se ta poema nalazi u svim čitankama). Gökalp je svojoj knjizi Principi turkizma izložio ideju da ezan i molitve trebaju biti na turskom jeziku. Nakon ukidanja hilafeta “odlukom” jednopartijskog Parlamenta 29. oktobra 1924. godine, Atatürk je za sljedeći korak suzbijanja ili “reformiranja” islama uzeo upravo to – turkifikaciju ezana, molitve i hutbe. Uzgred budi rečeno, jedan od ogromnih “grijeha” premijera Adnana Menderesa u očima kemalista jeste da je javno govorio činjenicu da Parlament može ponovo uspostaviti hilafet, jer formalno-pravno gledano, odluka o ukidanju zapravo je bila preuzimanje ingerencija hilafeta. Činjenica koju malo ljudi zna.

Desetog aprila 1928. godine iz 2. člana Ustava briše se rečenica da je “državna religija islam”, čime republika postaje formalno-pravno laička. Sekularna ne, jer sekularnost podrazumijeva nemiješanje religije u državne poslove, ali u ovom slučaju važnije i vice versa, a to nije bio cilj Atatürkovih reformi. Cilj je bio kontrola religije i njeno srozavanje na neku vrstu folklora.

Sljedeći korak – učenje ezana na turskom po direktnoj naredbi Atatürka – desio se 29. januara 1932. godine iz Fatih džamije u Istanbulu. Već 3. februara 1932. Kur’an, tekbir i kamet na turskom jeziku učeni su na mevludu u (još uvijek) džamiji Aja Sofiji u Noći kadra. Historijski dokumenti pokazuju da je Atatürk vrlo pomno pratio i vodio ovaj (donekle) postepen proces. Stručnjaci koji su radili na prevodima kada su u dilemi dolazili su kod njega po konačnu odluku. On je odlučio da “Allahu ekber” ne bude prevedeno kako bi bilo logično “Allah büyüktür” nego “Tanrı uludur”. Iako u osnovi oba prevoda mogu imati isto značenje “Allah je najveći”, izraz “tanrı” tačnije se prevodi kao “božanstvo”, što je poprilično razvodnjavanje.

Bitno je znati da do 1941. godine formalno-pravno nije postojala zabrana ezana na arapskom, ali (možda bolje velikim slovima ALI) vaninstitucionalna rješenja toliko draga CHP-u su tu blasfemiju (“ezan” na turskom) praktično činila obaveznom. Oni koji se nisu pridržavali nepisanog pravila o kome je odlučio jedan čovjek bili bi zastrašivani. Policija i žandarmerija čekala bi ih na kapijama džamija i minareta. Otpora je bilo. Jedan od poznatijih slučajeva desio se 1. februara 1933. u Ulu džamiji u Bursi. Devetnaest ljudi bilo je osuđeno na zatvorske kazne ili progonstvo. Po kom zakonu, ne znam, ali mi je zabavno kada današnji CHP zvaničnici, koji se nisu odrekli nijednog sekunda partijske prošlosti (da ne govorimo o izvinjenju) rondaju o “nepravdi” i “odsustvu” pravne države, a vrhunac je cirkusa kada oni govore o današnjici kao “režimu jednog čovjeka”.

Tri dana kasnije, 4. februara 1933, objavljeno je da će oni koji ne uče ezan i molitvu na turskom jeziku biti “strogo kažnjeni”. Tek 1941. Parlament donosi odluku da će “oni koji uče arapski ezan i kamet biti kažnjeni zatvorom u trajanju od tri mjeseca ili novčanom kaznom od 10 do 200 lira”. Deset lira je u to vrijeme bilo bogatstvo. Kasnije su kazne povećavane dvostruko i trostruko, a pored batina i egzila, prekršioci su (opet neformalno) mogli završiti i u duševnim bolnicama.

Zulum nad religioznima ili samo tradicionalnima svakako je u tom periodu do Menderesa bio najžešći. Zbog toga Bošnjaci Bosne i Hercegovine mogu biti veoma ponosni na Muhameda Tajiba Okića, čovjeka i islamskog učenjaka koji baš u tom periodu učestvuje u osnivanju više teoloških fakulteta, prije svega prvog Teološkog fakulteta u Republici Turskoj sa sjedištem u Ankari.

Olakšanje koje je podizanje zabrane ezana na arapskom donijelo, iako to nije donijelo i religijske slobode kakve se uživaju u stvarno sekularnim državama, jeste predmet emotivnih sjećanja i zapisa. Taj datum, 17. juni 1950, jeste jedan od datuma koji svjedoči o pobjedi vjere nad nasiljem i kao takav ne može biti precijenjen

PROČITAJTE I...

Magazin „Biserje“ ekskluzivno je objavio obraćanje predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nj. E. Šefika Džaferovića povodom Dana Bošnjaka. Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine trebao je biti visoki pokrovitelj Svečane akademije koja se večeras trebala održati u Sarajevu, a koja je odgođena u skladu s preporukama nadležnih organa zbog aktuelne epidemiološke situacije. BZK „Preporod“ ove godine Dan Bošnjaka obilježava u online formatu širom Bosne i Hercegovine, domovinskim zemljama i bošnjačkoj dijapori.

Sazivanje Prvog bošnjačkog sabora, demokratska i slobodna atmosfera u kojoj se odvijao, odluke i zaključci koji su doneseni, nacionalno jedinstvo koje je pritom iskazano te dalekosežne posljedice koje je polučio predstavljaju historijsku vododijelnicu, trenutak kada su poslije jednog teškog i dugog stoljeća Bošnjaci konačno postali moderan politički narod koji se čvrsto opredijelio ne samo da opstane već i da stupi na svjetsku pozornicu kao politički suveren, kulturološki poseban te prije svega državotvoran narod

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!