fbpx

Plenkovićev uspješan rulet – učvršćena HDZ-ova vlast

HDZ je stranka desnog centra, unatoč svojim nacionalističkim korijenima i dijelu članstva, još od Sanadera nastoji se profilirati kao pristojnija evropska stranka centra, narodnjačke i demokršćanske provenijencije. Konačno, HDZ je na vlasti od 2015, a skretanje udesno bilo je karakteristika tih izbora jer je tada opasno u desni nacionalizam poljuljan HDZ na vlast kroz koalicijske aranžmane doveo opskurne ustašoidne marginalce. Već s dolaskom Plenkovića na čelo partije, godinu poslije, HDZ se vraća u mainstream, po uzoru na EPP, u desni centar, ali dubinski se ne mijenja i ostaje nacionalistički, što se posebno vidi u odnosu prema “jednakopravnosti Hrvata u BiH”. U ovom potonjem ne zaostaje niti SDP, samo je retorički nešto umjereniji

 

 

Piše: Faris NANIĆ

Premijer Hrvatske Andrej Plenković odlučio se za prijevremene izbore, riskirao pri tome značajno i… uspio. Suprotno svim anketama, koje su ovaj put ozbiljno dovedene u pitanje kao pouzdan izvor izbornih prognoza, ostvario je jedan od najboljih rezultata HDZ-a po broju osvojenih zastupničkih mandata u posljednjih 20 godina, od smrti Franje Tuđmana i prvog dolaska na vlast lijevog centra. Tempiranje izbora nakon izlaska iz korona lockdowna, na valu relativno uspješnog nošenja njegove Vlade sa zdravstvenim i ekonomskim aspektima krize, a još pod utjecajem opreza birača prema mogućnosti zaraze te prije jesenskog jačanja ekonomske krize, pokazalo se dobitnom kombinacijom.

Tvrtke za ispitivanje javnog mijenja brane se od kritika, posebno novinara i analitičara, kako su njihove ankete odraz trenutnog raspoloženja reprezentativnog uzorka birača, a mudriji pratioci političke scene uvijek upozoravaju da je odlučujući trenutak, posebno kod cca 15 do 20 posto neodlučnih birača, onaj kada sjednu za stol iza paravana i sami, ni od koga nadzirani, u posljednji trenutak odluče kome će dati glas. Ispada da ankete više služe kao sredstvo za formiranje ili usmjeravanje toka većinske biračke volje nego što je stvarno odražavaju. U javnom se prostoru dan nakon izbora počelo spekulirati kako su pojedine stranke, a tu se prvenstveno misli na gubitnički SDP, plaćale agencijama za ispitivanje javnog mijenja da “nategnu” rezultate kako bi se u javnosti stvorio dojam o njezinoj koaliciji kao relativnom pobjedniku izbora i vrlo teškom formiranju vladajuće većine, što je trebalo poslužiti za izgradnju teze o održavanju novih izbora i formiranju velike, crveno-crne koalicije HDZ-a i SDP-a. To je potvrdio ugledan član stranke, bivši ministar branitelja Predrag Matić, rekavši da je očito SDP platio neke ankete, a to mu nije pomoglo.

Argument koji govori u prilog stavu agencija o anketama kao odrazu trenutnog raspoloženja jeste i razlika u anketnim rezultatima u razmaku od desetak dana, gdje je SDP-ova Restart koalicija sa 60 pala na 54 mandata, a HDZ-ova s 54 porasla na 55 mandata, ali uz pogrešnu procjenu rezultata lijevo-zelene i liberalno-centrističke koalicije kao novog aduta protestnih glasova, razočaranih Mostom i Živim zidom. Ovdje se je mogao primijetiti trend rasta podrške HDZ-u i pada naklonosti biračkog tijela SDP-u, na što je donekle utjecala i izborna kampanja, odnosno prvenstveno dojmovi koje su ostavili lideri dviju najjačih stranaka koji su se dva puta sučelili na nacionalnim televizijama direktno i njihovi zamjenici u drugim sučeljavanjima. SDP-ova koalicija evidentno je medijski bila manje uvjerljiva.

Postoji još jedan važan aspekt – izlaznost. Nešto manje od 47 posto najniža je izlaznost u referentnom periodu od Tuđmanove smrti. Gubitnički su predstavnici i neki analitičari skloni i tome podatku dati određen ponder u ocjenama razloga ovako nadmoćne pobjede HDZ-a, odnosno postizanja komotne relativne većine od 66 mandata, odnosno 44 posto. Iz dosadašnjeg iskustva poznato je da manja izlaznost uvijek odgovara HDZ-u jer ima “discipliniranije” biračko tijelo kojem ne smeta niti odlazak 11 ministara iz Plenkovićeve Vlade zbog korupcije. Odnosno, birači lijevog centra i liberalnih opcija skloniji su, umjesto na izbore, otići na produljeni vikend, na more ili na izlet. Kada je izlaznost veća, pokazali su rezultati svih sedam parlamentarnih izbora od 2000, stranke lijevo-liberalne orijentacije postižu bolje rezultate. Ova izlaznost, iako je unutar demokratskih standarda, praktički znači da je HDZ-ovih 44 posto mandata, zbog D’Hondtove metode raspodjele glasova listama koje nisu prešle izborni prag, rezultat 36 posto glasova izašlih na izbore, odnosno manje od 18 posto podrške ukupnog biračkog tijela.

Stvarne desne stranke, poput Mosta, koji se konačno deklarirao kako je bio zamišljen od svojih klerikalnih osnivača prije pet godina i Domovinskog pokreta u koaliciji s tzv. suverenistima iz malih pravašoidnih strančica, osvojile su 24 mandata, odnosno manje od 16 posto, na bazi 20 posto izborne podrške, odnosno manje od 10 posto ukupnog biračkog tijela. Zato se ne smije upasti u zamku ocjene o skretanju Hrvatske udesno, kako to mnogi, čak i evropski analitičari, pišu. HDZ je stranka desnog centra, unatoč svojim nacionalističkim korijenima i dijelu članstva, još od Sanadera nastoji se profilirati kao pristojnija evropska stranka centra, narodnjačke i demokršćanske provenijencije.

Konačno, HDZ je na vlasti od 2015, a skretanje udesno bilo je karakteristika tih izbora jer je tada opasno u desni nacionalizam poljuljan HDZ, na vlast kroz koalicijske aranžmane doveo opskurne ustašoidne marginalce. Bila je potrebna instrukcija Crkve klerikalnom Mostu da napusti postizbornu koaliciju s HDZ-om u koju je ušao pokupivši tzv. protestne glasove razočaranih birača navodnim HDZ – SDP duopolom kako bi se HDZ, barem površinski, vratio u narodnjački i uljuđeniji okvir. Već s dolaskom Plenkovića na čelo partije, godinu poslije, HDZ se vraća u mainstream, po uzoru na EPP, u desni centar, ali dubinski se ne mijenja i ostaje nacionalistički, što se posebno vidi u odnosu prema “jednakopravnosti Hrvata u BiH”, odnosno bezuvjetne podrške Čoviću i njegovim zahtjevima koji se krijumčare kao hrvatski interes. U ovom potonjem ne zaostaje niti SDP, samo je retorički nešto umjereniji, svjestan da u tom području HDZ ima odlučujući utjecaj, što pokazuju i sva tri osvojena mandata “dijaspore”, odnosno bh. Hrvata.

Nezadovoljstvo otpalih radikala iz HDZ-a i redikula iz koalicijskih partnera iz 2015. kreiralo je Domovinski pokret pod vodstvom lažnog intelektualca, pjevača novokomponirane narodne muzike i neuspješnog predsjedničkog kandidata Miroslava Škore. Škorinoj je šarolikoj koaliciji njegovog “pokreta” s otpalim HDZ-ovcima u koje i sam spada i pravašoidnim “suverenistima” čiji se suverenizam svodi na kulturnu konzervativnu revoluciju desno biračko tijelo dalo znatno manju podršku nego njemu na predsjedničkim izborima u januaru. Vidno razočarani osvojenim mandatima (16) i HDZ-ovom nadmoći, shvatili su ne samo da neće biti “king maker”, odlučujući faktor u formiranju vlasti i biranju resora za provedbu konzervativne revolucije, već da neće biti nikakav faktor u postizbornim kombinatorikama sastavljanja vladajuće većine.

Naime, kako je SDP osvojio 41 mandat (27 posto) i prije izjavio da ne želi veliku, crno-crvenu koaliciju, HDZ će za postizanje većine od 76 zastupnika, temeljem koje mu predsjednik Republike daje mandat za sastav Vlade, trebati 8 zastupnika nacionalnih manjina (svi isti kao u prošlom sazivu Sabora), koji su uvijek uz vlast, i po jednog zastupnika koalicijskog partnera iz prošle vlade HNS-a Predraga Štromara, zatim ministra graditeljstva te reformista bivšeg predsjednika HNS-a i potpredsjednika Račanove Vlade lijevo-liberalnog centra Radimira Čačića. Most, koji je postigao bolji rezultat (8 zastupnika) nego što su njegovi lideri ojačani desnim profiliranim intelektualcima, svakako je najavio da će biti opozicija, a teško bi HDZ pristao na treću koaliciju sa strankom koja mu je dva puta rušila Vladu, jednom uspješno 2016. i jednom neuspješno 2018. Tako je Plenkoviću preostalo da pokuša “navabiti” preletače iz Domovinskog pokreta i Mosta, koji bi, za komadić vlasti ili kakvu unosniju sinekuru, bili spremni “podebljati” tanku većinu koja može biti problematična kada ekonomska kriza najesen udari svom žestinom.

Ovih 47 posto birača pokazalo je da želi kontinuitet, da se boji pokloniti preveliko povjerenje protestnim političkim opcijama, ali i da ne želi radikalnu desnicu, već tek homogenizaciju Hrvata kao naroda i nacije, što mu HDZ ipak uvijek nudi i jamči. No pitanje je do kada se može očekivati kontinuitet, odnosno kako će se HDZ-ova vlada nositi sa sve većom ekonomskom, a to znači i socijalnom, pa i političkom krizom od jeseni, kada se ne isključuju valovi štrajkova, nemira, demonstracija, uz sve manje mogućnosti budžetskih intervencija zbog manjih prihoda uslijed ekonomske krize. Zato je tanka većina od 76 mandata problematična. Plenković podršku u suočavanju s ekonomskim aspektom krize prvenstveno traži u programima pomoći EU u kojima je predviđeno oko 10 milijardi eura za Hrvatsku, uz postojeći finansijski okvir iz kohezijskih i socijalnih fondova od 11 milijardi do 2021, od kojih je realizirano tek 36 posto, a moraju se potrošiti do 2023. No izlaskom Britanije iz EU osjetno su smanjeni doprinosi za fondove, a unutar Evropskog vijeća ne postoji saglasnost o paketu niti modusima, posebno ne izvorima finansijske pomoći članicama. Tih se 10 milijardi eura koje su predviđene za Hrvatsku ne čine samo kao “na vrbi svirala”, čak niti kao “golub na grani”, već je pitanje na koje Plenković nije ponudio odgovor, s kojim će se kolateralima i uz koje uvjete takva pomoć iz EU udjeljivati, ako je i koliko bude.

Ne treba zaboraviti da je Evropska centralna banka već od 2014. krenula u masovno štampanje novca kroz program “kvantitativnog otpuštanja” pomoći već krizom načetih privreda država članica s kolateralom otkupa državnih obveznica čak i prezaduženih privreda, poput Grčke, Italije i Portugala. Već je skoro 2 hiljade milijardi eura ubačeno u sistem, a nove hiljade milijardi stvorile bi hiperinflacijsku bombu, što je jedan od argumenata protivnika plana Evropske komisije. Uz moguću manju finansijsku injekciju i pad BDP-a od 12 do 15 posto te povećan javni i vanjski dug, Vlada Andreja Plenkovića i HDZ-a imat će možda najteži mandat od osamostaljenja države. Zato je malo ambivalentan prizvuk njegove izjave da će njegova nova Vlada baštiniti Tuđmanove vrijednosti. U Bosni i Hercegovini jako je poznato koje su to Tuđmanove vrijednosti, pa izjava, iako dana za domaću upotrebu prvenstveno (vabljenje Škorinih zastupnika), izaziva nelagodu, posebno Bošnjacima, potpuno marginaliziranim i nakon ovih izbora, za što mogu zahvaliti isključivo sebi.

Napokon, ponovni, treći po redu, dolazak desnice, bolje rečeno desnog, ali nacionalističkog centra na vlast, te prevaga od 90 zastupnika desnih stranaka postavlja pitanje šta se dešava s ljevicom i lijevim centrom u Hrvatskoj. Zanimljiva je primjedba već spomenutog Predraga Matića, odnosno njegova bojazan da bi desne stranke, uz klimoglav koalicijskih partnera HDZ‑a iz saborske većine, mogle doseći dvotrećinsku većinu za promjene Ustava, u smjeru kulturne revolucije po ideološkim pitanjima, ali i uvođenja referendumskog odlučivanja o ljudskim pravima, što je bila jedna od ključnih tačaka programa i Domovinskog pokreta i Mosta, posebno kada su u pitanju prava nacionalnih manjina. Matematički je to moguće. Je li ljevica u krizi zbog samo 41 mandata SDP-ove lijevocentrističke koalicije ili je pak u uzletu zbog 7 neočekivanih mandata lijevo-zelene koalicije Možemo!, čak nazvane po sličnoj španskoj Podemos stranci, zagrebačkih aktivista protiv Bandićevog modela upravljanja glavnim gradom?

Taj je pristup dao rezultata, prvenstveno u izbornim jedinicama koje pokrivaju Zagreb, pa je Bandićeva klijentelistička stranka “žetončića” za svaku vlast potpuno propala, s manje od 1 posto glasova, što bi mogao biti početak kraja ovog korumpiranog, vječnog gradonačelnika. Posebno ako Plenkovićeva Vlada brzo predloži Zakon o obnovi Zagreba i okolice od posljedica potresa. Ljevica je možda u krizi, ne samo zbog promjene tradicionalnog biračkog tijela (nestanka tradicionalne radničke klase) i nesnalaženja u obraćanju novom proletarijatu, odnosno prekarijatu koji nije nužno bez prihoda, ali je bez prihoda za dostojanstven život, već i zbog “lijevog desničarenja” skoro svih lidera SDP-a koji su htjeli nacionalizmom, posebno prema Bosni, zadirati u desno biračko tijelo i time gubili svoje. Je li 7 mandata hrvaćanskog Podemosa znak početka izlaska iz krize, pokazat će vrijeme i modus operandi njezinih zastupnika u narednom mandatu. Njihov program skup je naivnih i radikalnih lijevih politika (žele energetsku nezavisnost na ekološkim izvorima, što je fizikalno nemoguće, i zalažu se za nacionalizaciju štednje građana veće od 100.000 eura). Ne promijene li tu retoriku, podrška im se neće povećati, čak niti u uvjetima rastuće ekonomske krize.

 

PROČITAJTE I...

Probosanske stranke se opredijelile da podrže nezavisnog kandidata za načelnika Jasmina Hušića, a onda je Konaković na Facebooku za Hušića napisao kako je bio “savjetnik Ade Mulalića, desne ruke zločinca Fikreta Abdića”.

Plan je borba protiv onoga što je francuski predsjednik nazvao “islamističkim separatizmom”, s dvostrukim ciljem iscjeljivanja društvenih podjela i borbe protiv nasilnog ekstremizma. Već takva postavka problema mora (bolno) dirnuti u živac svakog pobožnog muslimana s obzirom na to da implicira njihovu “neprosvijećenost” te izdvaja njihovu religiju kao jedinu koja je rasadnik nasilnog ekstremizma

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!