Pjesnik bez pjesama

Moji razgovori sa u to vrijeme još živim Sarajlićevim poznanicima i savremenicima nisu bacali nikakvo novo svjetlo na predmet mog istraživanja – životopis i poetski opus Sarajlićev, a uporna potraga za makar jednom njegovom sačuvanom pjesmom (činilo mi se sasvim izvjesnim da negdje i kod nekoga Sarajlićevu pjesmu, ili više njih, mogu pronaći, jer, prema Begiću, napisao ih je nekoliko stotina) nije dala nikakav rezultat. Ama, ništa

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Kad sam svojedobno, a ima tome i dvadesetak godina, doznao za korajskog pjesnika Aliju Sarajlića, o čijem se tegobnom životu i pjesnikovanju ne bi znalo ništa da akademik Midhat Begić nije ostavio pisani trag o njemu, uznastojao sam doznati što je moguće više o ovom samozatajnom poeti, ali, nažalost, bez ikakvog uspjeha, odnosno ništa više i značajnije od onoga što je Begić o njemu već napisao.

Moji razgovori sa u to vrijeme još živim Sarajlićevim poznanicima i savremenicima nisu bacali nikakvo novo svjetlo na predmet mog istraživanja – životopis i poetski opus Sarajlićev, a uporna potraga za makar jednom njegovom sačuvanom pjesmom (činilo mi se sasvim izvjesnim da negdje i kod nekoga Sarajlićevu pjesmu, ili više njih, mogu pronaći, jer, prema Begiću, napisao ih je nekoliko stotina) nije dala nikakav rezultat. Ama, ništa!

Sukus onog što sam doznavao od kazivača svodi se na ovo: Alija Sarajlić bio je izrazito nadaren i inteligentan mladić, no kako je bio jako siromašan, nakon osnovne škole nije se mogao dalje obrazovati, pa je povremeno, u stanci između nebrojenih pješačkih lutanja, radio u brijačkoj radnji izvjesnog Huske Murselovića (niko mi nije znao pouzdano reći da li je radio kao pomoćni radnik ili je završio brijački zanat i radio kao majstor, što kao podatak nije nimalo nebitno) i tako prehranjivao sebe i svoju majku s kojom je živio.

Dalje, a to su već opća i meni ne odveć zanimljiva mjesta, ali, ipak, bilježio sam, a svaki je kazivač pričao više-manje isto, da je Sarajlić pripadao grupi progresivnih omladinaca tog vremena i da je u svojim buntovničkim pjesmama snažno i uvjerljivo poetski artikulirao sve tegobe potlačenih slojeva u ondašnjem starojugoslavenskom režimu.

Također, doznavao sam da je svoje pjesme pisao brzo i lahko, i to na bilo kakvim komadima papira, davao oduška svojim osjećanjima, a kako je, vele, imao izvanrednu memoriju, prijateljima bi ih govorio napamet.

No, ipak, da vidimo šta o Sarajliću piše Midhat Begić, koji je, prije no što će nesmotreno biti uništene, čitao njegove pjesme i za Sarajlića ustvrdio da je bio darovit i svim svojim bićem pripadao modernističkom duhu južnoslavenske književnosti između dvaju ratova:

“Od Alije Sarajlića nađena je fotografija na kojoj ga vidimo kako je izgledao oko 1930. godine, kad se vrati u Koraj poslije nekoliko godina rada u rudniku ‘Ugljevik’ i na Rači. On je još za vrijeme Prvog svjetskog rata završio osnovnu školu u Koraju i dalje se nije školovao, nego je uz brijački zanat uspio da se sam književno izgradi i razvije.

U Bijeljini mu je pomagao zlatar Abdulah Pjanić, u čijem je dućanu mogao da upozna mnoge kulturne i napredne ljude, a u Koraju se ponekad nalazio u društvu Ismeta Mujezinovića, koji je veliki dio svog djetinjstva proveo u rodnom mjestu svoje majke.

I svojim izgledom, a pogotovo svojim pjesmama, Alija Sarajlić je bio živa slika od velikog prevrata iz Prvog svjetskog rata, kad su mnogi Korajci pošli svijetom, bili na frontovima od Galicije do Pijave i kad se poremetio stari način života, kao što se može vidjeti u knjizi savremenika Alije Sarajlića, pisca iz Gradačca, pod naslovom Provincija u pozadini.”

Na koncu, pouzdano se zna da je Sarajlić nenadano preminuo 12. maja 1940. godine i da je napisao mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije njegove smrti nepažnjom uništene. A uništila ih je, kako mi to kazivači rekoše, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju volio, i ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila odlažući njima vatru.

Zaista tugaljivo. Ali, kako to reče dobar mi prijatelj, ne mogu te pjesme biti uništene. Tu su negdje, oko nas, i strpljivo čekaju da budu otkrivene, a Sarajlić prestane biti pjesnik bez pjesama.

Ne znam zašto, nemam ništa od toga, ali, premda svjestan da su prijateljeve riječi puka imaginacija, bilo bi mi jako drago da se takvo šta desi.

PROČITAJTE I...

Ogrezao u propagandi koju provodi trenutni kantonalni režim u Sarajevu, Stojanović otvoreno i drsko poručuje da je glavni cilj kantonalnog režima kontrola utroška sredstava KCUS-a, tačnije mijenjanje svrhe doznačenih sredstava jer je takvo (inače sasvim diletantsko) uplitanje i prenamjena, kako sasvim ozbiljno Stojanović tvrdi, dužnost skupštinske većina koja zna bolje od menadžmenta KCUS-a kako i gdje trebaju takva sredstva ići.

Danas, hvala Allahu, praktično da ne postoje oni koji ne govore jedni s drugima zato što su u različitim političkim strankama. Da me pogrešno ne shvatite, i dalje se mnogi ne slažu, ali bar razgovaraju međusobno. Braća i porodice se mire, a ogromna većina ljudi prestala je da izbjegava džamije u kojima je imam “iz one druge zajednice”. To je svakako najveći uspjeh naše politike

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!