fbpx

Pjesnička “iluzija” o društvu koje može biti i koje treba da bude za ljude

Mujo Musagić, Opet će se pisati soneti, Društvo pisaca BiH, Sarajevo, 2020.

 

Piše: Almir ZALIHIĆ

 

Svojevremeno sam napisao da je Mujo Musagić od onih najrjeđih pjesnika ponorne vizije koji vide više od savremenika i koji su dublje od njih proniknuli u smisao svoje savremenosti. Njegove su pjesničke slike precizne, zbog čega se mogu vrlo lahko vizualno konkretizirati i prevesti na opise izobličenih, dezintegriranih likova svijeta. Dakle, u svakom trenutku možemo izdvojiti i definirati sliku za kojom je pjesnik posegao, a tek potom slijedi razmatranje pojmovnog i smislotvornog potencijala tih slika koje plijene svojom vizualnom snagom. U Musagićevoj poeziji možemo pratiti preokret od slike do simbolične predstave, od vizualizacije do smislotvornosti. U zaleđu ovako tretiranih slika i ovog preokreta izvodi se temeljni ironijski i destruktivni zahvat u egzistencijalnu, socijalnu i metafizičku datost svijeta.

Musagićeve pjesme dominantno su dijaloške, iako na prvi pogled djeluju kao monolog, odnosno kao govor upućen nikom i svima istovremeno, govor kojeg ne zanima eventualni odgovor ili bar eho koji bi odnekud prispio. I pored toga, njegove su pjesme sačinjene od preciznih i upečatljivih slika. Čitajući ih, pratimo kako se te slike produžavaju i usložnjavaju, kako se preokreću i produbljuju, ili kako s velikog plana idu prema mikrodetaljima “mnogolikog užasa”, odnosno obrnuto, od epizodnih slika prema cjelovitijem liku stvari i pojava. Slike ove poezije prožete su jezičkim očuđenjem i simbolizacijskim poduhvatima, ali i nečim što možemo zvati vizualnim prožimanjem na prvi pogled nesaglasnih elemenata svijeta koji svojom ironijsko-grotesknom strukturiranošću emanira mnoga značenja sopstvenog pandemonija.

“Prikopčavanje” na stvarno nema, po ugledu na stvarnosno pjesništvo, funkciju “fotografskog” snimka. Musagiću nije primarno stalo do toga da ponudi puku faktografiju spram koje je njegov lirski subjekt ravnodušan, objektivan promatrač, registrator dakle, kome je stalo da katalogizira što je više moguće zbilju “unutar” koje je ujedno i akter. Izlazi iz navedenog da je riječ o emocionalnosti. Međutim, postavlja se pitanje kako to pjesnik uspijeva ostvariti a da ne padne u puki sentimentalizam, što bi logikom naravi takve vrste emocije bilo skoro normalno. Pjesnik, odnosno njegov lirski subjekt ističe kako “moramo strpljivi biti želimo li preživjeti još jedan umorni vijek!” (Treba biti strpljiv mnogo), da bi jednako tako istaknuo u jednoj od ponajboljih pjesama zbirke:

 

Odavno se ovdje, rekoh vam već, ništa novo

I ništa važno desilo nije, pa pjesnici mladi muze

Nove i riječi nove u dubinama morskim traže,

A oni stari cvrkut novi u oblacima bijelim, u

Kojima su i ranije tražili odbjegle svoje ljubavi,

Kako bi im ponovo sonetne pisali pjesme

 (Ovdje se već dugo ništa važno desilo nije).

 

Iako prvi iskaz valja shvatiti kao poštivanje antropodruštvenog ishodišta, kao svijest o geneznu korijenjenju, više nego kao neku sentimentnu gestu, a drugi kao eksplikaciju i potvrdu prve teze. Kako ne bi bilo nesporazuma, ipak valja naglasiti sljedeće: U ovoj zbirci pjesama svijet s kojim se sučeljuje lirski subjekt je mjesto gdje “pijetlovi ne pjevaju” i gdje se “ne zna za glas roga” i ta se sučeljenost događa u različitim modusima stanja i osjećanja, misaonih pozicija i životnih, dnevnih i načelnih odabira iz oba polja što ih izvanjsko nudi kao mogućnost elemenata sabiranja identiteta.

U ovoj zbirci prepoznajemo ono tipično, Musagićevo, i u formalno-morfološkom i u motivsko-tematskom sloju. U formalno-morfološkom to je Musagićev tipični govorni način slobodnog stiha koji se organizira u pjesmi tako što njega progredira uzduž pjesme semantička razrada, a ne neko zvukovno ili retoričko uputstvo u užem smislu. Zbog toga bi se moglo reći da su to pjesme semantičkog reda; njima je stalo do određene semantičke koherentnosti kojoj je itekako stalo do značenja, a ne do neke jezične igre, u bilo kojem smislu tog pojma. Već ta značajka, dakle, ovu zbirku udaljava od postmoderne paradigme, ako imamo na umu samo hipnagogijske slike, a da o stilizaciji i ne govorimo.

Kao takve, pjesme se u zbirci ipak mogu grupirati u neke veće cjeline, i to po načelu semantičke organizacije i jezika i iskaza kojim se služe. Prvi bismo tip pjesama mogli nazvati metaforičkim, a njih je manje, koje motivski repertoar crpe obično iz prirodnog stratuma da bi se naznačila antropološka pozicija lirskog subjekta, dakle čovjekova bića u nekim od njegovih svojstava i stanja (Tajno mjesto jedno, Ništa nije u dobrom stanju).

Ta svojstva ili se koncentriraju na pitanje individue, posebnosti i osobnosti, njegove “pojačanosti” i “viška”, “iskrenja”, što je jedna od temeljnih odrednica Musagićeva pjesničkog govora, pa tako i ova zbirka dovodi do paradoksnih “rješenja” koja se “obračunavaju” sa subjektom smještajući ga u besmislene situacije, u autoironijsku poziciju. Tada različite metonimije tijela upućuju na slična pitanja kakva će problematizirati i ostali tipovi pjesama.

Drugi tip pjesama više je izjavnog tipa i njih bi bilo možda primjerenije nazvati misaonim, jer se češće pitaju o nekim od čovjekovih stavova, bilo još u nekom upitnom obliku (Da je Narcis imalo ogledalo malo bolje), ili u nekim od veridiktičkih istina (Darijem ti jednu važnu riječ), gotovo testamentarnih. Kada se u takav tip pjesama uvede koji od prirodnih motiva, najčešće se daje do znanja da čovjek zahtijeva različite socijalizacijske radnje, dok je priroda ipak samodostatna u svom takobitku (Ja kažem zima). I dok u opisu prvog sindroma atribucije i predikacije signiraju dilemnost, dakle, ne još uvijek nesumnjivu i konačnu istinu, kod drugog sindroma te iste atribucije ne govore o alternacijama nego o obilju prirodnog spektra koji inače čovjeku, u takvoj “konačnosti”, ali i u njegovoj kontingenciji, nedostaje. Valja reći da je u Musagićevom pjesništvu kategorija kontingencije jedna od temeljnih, ali kontingencije koja je nekako “programirana”. Takvih je pjesama ponajviše i upravo one nude temeljnu značajku zbirke, a to je odnos subjekta i drugog, od društvenog do vegetativnog pejzaža. To bismo mogli imenovati statusom subjekta, te se možemo upitati kakav je on. On može biti usredišten na sebe, pa govorimo o egocentriranosti.

Ali, najčešće nije lirskom subjektu u njegovim samoiskazivanjima najprimarnija ta pozicija, nego da detektira i dijagnosticira svoj položaj u odnosu prema drugom, izvanjskom. U takvom se odnošenju subjekt nadaje u poziciji “kratkog spoja”, odnosno subjekt u odnosu prema društvu i svijetu najčešće stoji u stanju nesuglasja, nekorespondencije, u stanju određene izlomljenosti (Da suza nije), sve do stanja egzistencijalnoga čemera (A vas se baš ništa ticalo nije).

Dakle, riječ je o javnoj sferi (Ovo kao da će skoro još jedan rat), o “privatnosti” (Odbijenica), o intelektualnom naporu iz područja duhovnosti, ili govorne aktivnosti u smislu prenosa stava (Neki su hvalili poeziju, a neki su je kudili), ili uopće smjelosti da se misli, što je najkažnjivije djelo (Oblaci na pola koplja). Prema tome, jasno je da pjesnik govori o ugroženosti egzistencije, ne toliko o strahovima, mada ima ponegdje i takav motiv, koliko o neskladnostima koje generiraju dnevne situacije. I upravo treći tip pjesama, koje su sklonije narativizaciji, dakle “pričama” određene zgode, situacije, pričaju o toj izlomljenosti lirskog subjekta u svijetu. One fabuliraju kako bi naznačile kontekst unutar kojeg će smjestiti subjekt u njegovoj relaciji prema nečemu i nerijetko su sklone određenom patosu kako bi “podigle” značaj subjekta u svijetu, nerijetko banalnog svakodnevlja, i na taj način ga donekle “posvetile”, iako je uvijek na granici samoironije, pa čak i paradoksa i apsurda.

Musagićeva poezija ne može se svrstati u društveno angažiranu, ali ona svojim alegorijski govorom i pjesničkom imaginacijom to svakako jeste. Pjesnička “iluzija” o društvu koje može biti i koje treba da bude za ljude upućuje i potvrđuje da mu je stalo. Od pjesnika – i previše.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!