Pisma iz Diletantije

Ovdje se, nakon najnovijeg skandala, postavlja pitanje vjerodostojnosti hrvaćanske politike, autoriteta, ali i baznih uvjerenja njezinih glavnih aktera i stvarne snage njezina utjecaja, posebno na BiH. Osim za potrebe odrađivanja prljavog posla za EU s migrantima, a sve radi žuđenog ulaska u šengensku zonu, ova hrvaćanska politika se u Evropi, a ni šire, ne uzima niti za ozbiljnu, niti za dosljednu, a kamoli za relevantnu. Plavušini infantilni skandali postali su već stara i iritantna vijest, a Plenkovićeve prevelike ambicije teret. Rasizam njihovih diplomata crvena je crta

Piše: Faris NANIĆ

 

Zvonimir Berković objavio je 2004. knjigu Pisma iz Diletantije, kojom je upozorio da Hrvatskom vladaju elite nedostojne i nedorasle tom najodgovornijem poslu – vođenju države, ukratko diletanti, i to na svim područjima i u svim vremenima. Odlaskom Franje Tuđmana, šefa i korifeja tadašnjeg diletantizma u Vječna lovišta, nastupio je period zrelosti državne politike, posebno one vanjske. Personificirali su je predsjednik Republike Stipe Mesić i premijer prve ne-HDZ vlade Ivica Račan, a Hrvatska je prepoznata kao ozbiljna mala država na putu za EU i NATO. Čak je i morlački Münchhausen, kasniji šef HDZ-a i premijer koji je poslije Račana vodio koalicijske HDZ-ove vlade, Ivo Sanader vodio ozbiljnu i odgovornu vanjsku politiku, posebno prema komšijama (manje korektnu prema BiH) i regiji, nimalo ne zanemarivši strateški položaj i orijentaciju Hrvatske na Mediteranu i Srednjoj Evropi.

POVRATAK DILETANTIZMU

Povratak u diletantizam, još gori i neozbiljniji vrtoglavom brzinom proveo je Sanaderov nasljednik na čelu HDZ-a Tomislav Karamarko tzv. retuđmanizacijom Hrvatske, uz sekundiranje opskurnih političkih likova s margina, poput Zlatka Hasanbegovića et alia i s tim je retrogradnim projektom osvojio vlast. Nakon neslavne propasti tog eksperimenta, očekivalo se da će novi šef HDZ-a Andrej Plenković, kao diplomat i briselski čovjek od povjerenja, kakvim se predstavljao, stvari dovesti u red. Međutim, a tomu svjedočimo ove skoro tri godine, diletantizam se samo pojačao i traje, uz kontrolu štete kao jedinu djelatnost vladajućih, pogoršane odnose sa svim komšijama, neuspjele inicijative poput Uspravnice (inače poljski imperijalni projekt Tromorja – obnova poljsko-litavske države iz 15. i 16. stoljeća pod dinastijom Jageloviča), kardinalno pogoršanje odnosa s BiH gdje se najbolje vidi šta znači “retuđmanizacija” koje se Plenković nije odrekao: afera s vrbovanjem selefija, nasilje nad migrantima, odlaganje nuklearnog otpada na Trgovskoj gori, izgradnja mosta kopno – Pelješac protivno UN Konvenciji u pravu mora, opstrukcija povrata imovine BiH, uz njezino neovlašteno i međunarodnom pravu protivno korištenje te izbjegavanje ratifikacije granica kao dugoročan problem sa svima, uključivši i nepriznavanje odluke arbitraže u sporu sa Slovenijom.

Jedina dominanta koja donekle podsjeća na uljuđenu i umjerenu politiku, ili barem političku retoriku jeste sam premijer koji se ponaša u maniri kancelara – Plenković. U svakom nediletantskom društvu, nakon smjene čak pet ministara u ključnim resorima zbog bjelodane korupcije, svaka bi vlada, ako već ne bi pala, odstupila, ali ne i u Berkovićevoj Diletantiji. Biber po pilavu predstavlja potpuno nedorasla i ograničena plavuša, slučajna predsjednica koja je prema Bosni i Hercegovini ispalila toliko opasnih verbalnih projektila koje je kasnije ili demantirala ili im umanjivala značaj, da bi isto tako u svakoj normalnoj državi, pa bila ona i balkanska poput Hrvatske, davno odstupila. Ali ne i u Berkovićevoj Diletantiji. Uostalom, s obzirom na njezin stvaran utjecaj u državi, a posebno u inostranstvu, Kolinda Grabar Kitarović i nije ništa više od bibera po pilavu.

Da se stvarno radi o diletantizmu koji je već opasan i za samu percepciju zemlje, svjedoči najnoviji skandal hrvaćanske diplomacije. Objave na Facebooku izvjesne Elizabete Mađarević, prve sekretarke ambasade u Berlinu, saturirane rasizmom, ksenofobijom i homofobijom, ali i miješanjem u unutrašnje poslove zemlje domaćina, ozbiljno su ugrozile položaj Hrvatske, posebno u EU, i to nekoliko mjeseci prije nego će ta zemlja od baš Njemačke preuzeti tzv. Evropski semestar, odnosno šestomjesečno predsjedanje EU. Nastranu što je neka neobrazovana “zna se” tajnica, postavljena na tako odgovornu dužnost u Njemačkoj, u nekoliko mjeseci prosipala najgore predrasude i skandalozno komentiranje unutrašnje politike u Njemačkoj u javnost (a Facebook, i to nikako da ti dinaridski kadrovi shvate, jeste javnost), još je gore da ona promptno nije smijenjena, već nakon nekoliko dana, ali i mjeseci od objavljivanja statusa, tek suspendirana. Nekoliko je dana trebalo kancelaru i plavuši da reagiraju principijelno, što je valjda trebala biti uputa za postupanje nadležnom ministarstvu. Zašto? Pa zato što su upravo oni odgovorni da se ta mala našla na takvom položaju. Jer, u Diletantiji vrijedi latinska maksima: Što je dopušteno Jupiteru, nije i volu. A “zna se” kadrovi nisu volovi, pa za njih nije potrebna normalna i uobičajena procedura provjere, od znanja, do manira i uvjerenja. Dovoljno je da su Hrvati i katolici, i to na “majke mi”. Znanje se odnosi podjednako na Bečku konvenciju i Zakon o vanjskim poslovima, već i spoznaje kako Evropa nije kontinent samo bijelih ljudi i kršćana te da je kršćanstvo samo jedna komponenta evropskog identiteta. Svjetlosnim godinama je od tih kadrova udaljena spoznaja o Kordopskom kalifatu, arapskom sultanu na Siciliji, muslimanima u Srednjoj i Istočnoj Evropi čije se egzistencije i civilizacijske prisutnosti mjere u stoljećima. No, o ovom bi naučenom neznanju, pa i kvazidiplomata trebalo priupitati kreatore diletantijskih školskih programa, i ovih najnovijih, navodno reformiranih.

Predsjednica se o skandalu oglasila na Twitteru, ustvrdivši da su “izjave koje potiču nesnošljivost i rasizam neprihvatljive”, dok je premijer Plenković ustvrdio da se radi o “katastrofi ako nije bilo hakiranja”. Čuj, hakiranja, iako je sama Mađarevićka naprvu potvrdila svoje iznesene stavove i pozvala se na slobodu mišljenja. Rasizam kao sloboda mišljenja? Da, u Berkovićervoj Diletantiji. Bivši hrvaćanski diplomat, iz onog uljuđenog vremena Mesića i Račana, Božo Kovačević se, javlja N1, zapitao kako je Mađarević s takvim stavovima prošla stručni ispit, kakve je ocjene dobivala od nadređenih. Također, postavlja se pitanje kako se pripremaju službenici za rad u diplomatskim misijama, a jasno je propisano šta diplomatski službenici ne smiju raditi – miješati se u unutarnju politiku zemlje primateljice i moraju svakim svojim postupkom dostojno predstavljati Republiku Hrvatsku. Zakoni propisuju i neke kriterije koji se u slučaju Jupitera ne primjenjuju u Berkovićevoj Diletantiji ni, očito, u Plenković‑Kitarovićkinoj Hrvatskoj.

JUPITER I VOLOVI

Poanta je da je ta osoba, ta prva sekretarka, osjetila kako se takvi stavovi mogu iznositi jer nikakvih sankcija nije bilo niti na skandalozne izjave plavuše predsjednice, niti na nehumano i nezakonito ponašanje hrvaćanske granične policije prema migrantima. Instinktivno je osjetila da EU tolerira i jedno i drugo, što zbog mira u kući da ne provocira neliberalne demokratije, što zbog pokrivanja očiju na postupanje policije kako bi se smanjio priliv imigranata ili barem dalo naslutiti javnosti da se to radi. Baš kako je 2018. i ambasador Hrvatske u BiH Ivan del Vechio ekspresno smijenjen nakon skandala s prisustvom proslavi neustavnog praznika 9. januara i srdačnim milovanjem s Miloradom Dodikom i ruskim ambasadorom Ivancovom. Naime, u nedostatku jasnih uputa od potpuno izgubljene vlasti koja sukreira vanjsku politiku (vlada, odnosno njezin kancelar i predsjednica bez elementarnog pojma o bilo čemu), “diplomati” misle da mogu raditi šta hoće jer vjeruju da, ako je nešto dopušteno Jupiteru, jeste i volu. Ali u Berkovićevoj Diletantiji nije. Zato će ova mala Facebook-komentatorica, kvazidiplomatkinja iz HDZ kvota biti smijenjena, unatoč debelo zakašnjelim reakcijama oba “sukreatora” vanjske politike koja su uostalom izlegnuta iz iste diplomatske škole u Hrvatistanu. Škole koja se pokazala katastrofalnom kada su njezini đaci maturirali i preuzeli uzde državne vlasti.

Ovdje se, nakon najnovijeg skandala, postavlja pitanje vjerodostojnosti hrvaćanske politike, autoriteta, ali i baznih uvjerenja njezinih glavnih aktera i stvarne snage njezina utjecaja, posebno na BiH. Osim za potrebe odrađivanja prljavog posla za EU s migrantima, a sve radi žuđenog ulaska u šengensku zonu, ova se hrvaćanska politika u Evropi, a ni šire, ne uzima niti za ozbiljnu, niti za dosljednu, a kamoli za relevantnu. Plavušini infantilni skandali postali su već stara i iritantna vijest, a Plenkovićeve prevelike ambicije teret. Rasizam njihovih diplomata crvena je crta. Naravno, ne i u Berkovićevoj Diletantiji, pa slučaj Mađarević zapravo i ne čudi. No, Hrvatskoj nanosi tešku štetu. S obzirom na to da je EU diplomatija odradila prvi korak ka uspostavi vlasti i opalila po magarećim ušesima i Dodika i Čovića, drugi su koraci već u pripremi jer su oni i nakon šamara ostali magareći tvrdoglavi. Naime, to je i bilo za očekivati jer se ta dvojica nadaju i oslanjanju na podršku u EU od ovakve diletantske Hrvatske svojim etnocentričnim i segregirajućim (ne tukne li to malo na rasizam) političkim projektima, uprkos mišljenjima više evropskih komisija i tijela. Zato nije isključeno da će visoki predstavnik, koji je konačno, prema nekim informacijama, dobio zeleno svjetlo PIC-a da ponovo počne koristiti Bonske ovlasti, to i učiniti ili barem njima zaprijetiti. Problem je samo što će pasti i neke kolateralne bošnjačke žrtve, ni krive ni dužne. No, za izlazak iz diletantizma možda su i prihvatljive.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!