PISCI U VRTU SABLASNE KUĆE

Netom izašli HKL izazvao je, dan-dva poslije, i uraganski bijes Envera Čolakovića. U njemu je objavljen Enverov esej Pjesnik – nerazrješiva zagonetka (Pedesetogodišnjica smrti Endrea Adyja, 1877.-1919.). Kad ga je Enver pročitao, iz njega je prokuljao neviđen vulkan emotivnog naboja! A šta je bilo? Tomičić je i Enverov esej, kao da je početnikov, poslao “navudrenom” lektoru. A lektor je ne samo arhaizirao hrvatski nego, po Enverovu mišljenju, i ideologizirao. Vikao je: “Nikad nisam pisao ni ustaškim ni proustaškim jezikom, ni u NDH! Lektorirate mi, pakujete mi, kao što je Matičin lektor 1943. lektorirao u NDH-aški korienski moga Ali-pašu”

Piše: Ibrahim KAJAN

 

PONOĆNIM BUSOM U ZAGREB

Lutanje i potraga Mostarom za tačkom oslonca svom življenju bila je pri kraju. Pedesetak dana ponovnog uvoda u civilni život, nakon ovog predvojnog kad sam otišao na granicu Bosne, nije me ohrabrio: složio sam mladićku garderobu u malu putnu torbu. Majka me izljubila i zavukla mi u džep 30.000 dinara. Ponoćnim, prolaznim zagrebačkim busom s Musale sam se “otisnuo u svijet”. Niko nije znao da odlazim, nikom nisam imao što reći na rastanku.

Sutradan sam oko podne otvorio vrata uredništva časopisa Republika. Mladić je korigirao šlajfne pristigle iz tiskare; jedva je podigao glavu. “Ibrahime”, vedro je uzviknuo, ustao i prijateljski mi stegao otvorenu ruku zdraveći me. Stojan Vučićević, dragi pjesnik s kojim sam (obojica “zbigecani” u sivomaslinastim odorama) nastupio na “Goranovom proljeću”, odnedavno je tajnik slavnog časopisa. Urednici, “komplet klasika i akademika”, Vjekoslav Kaleb, Ivan Raos, Novak Simić i uz njih najmlađi Jozo Laušić. “Znači, bit ćemo u Zagrebu, pa ćemo se ispomagati”, rekao je ohrabrujući me.

Stojan je na povjerenje od kipara Stipe Sikirice dobio ključeve stare, oronule kućice u Zajčevoj ulici, uz Laščinski put. U susretu na Trgu Republike izvadio je ključeve iz džepa i pozvao me poput bliskog rođaka: “Stanovat ćeš sa mnom, imaju dvije sobe, djevojačka sobica i drvarnica!” U kući su živjeli Sikiričini rođaci, starac i starica. Lani je starica umrla. Jutro nakon pokopa, starac se u drvarnici… objesio. Kuća je u vrtu s travom do pojasa. Uz vrata, razgranati orah.

Stojan je sebi izabrao veliku sobu s golemim krevetom. U sobi je i starinski ormar. Otvara se uz jezivu škripu. I, začudno, tu je i veliki raštimovani klavir! Uselio sam se u sobičak. Između soba, kuhinja: stol, tri štokrle, šporet… Iznutra se kućna vrata nisu dala zaključati. Vezivali smo ih kanafom.

Pokosili smo travu i pozvali prijatelje u vrt. Došli su iz Republike, Simić i Laušić. S njima i Duško Arežina, Novakov prijatelj i staračka potpora, novinar i kritičar. Nešto kasnije stigao je Tomičić sa suprugom Anom i Mirjanom, koja se upravo udala, ili se spremala udati, za Predraga Matvejevića…

Bilo je to vedro, mediteransko, duhovito predvečerje. Akademika Novaka sam već ranije susreo u redakciji. Iskoristih pogodnost pa ga zamolih za odobrenje da dramatiziram jednu njegovu “bosansku novelu”. Tako me uputio urednik dramskog programa Radija Zagreb Mato Ganza. “Šta biste dramatizirali”, upita me i zbuni, jer još dočitavam prvi put otvorenu knjigu velikog pisca, za kojeg nažalost ranije nisam čuo. I ne razmišljajući, bubnuh zapamćeni naslov: Zakoni i ognjevi! “Ma radi, sine, slobodno!”, reče između dva dima cigarete.

Zlatko je prisutne pozivao na feštu Zajednice pisaca TIN, ko može, na Okrugljak.

DUHOVI, ŠTAKORI ILI TAJNA POLICIJA

Stojan je Ani i Mirjani pričao nešto očito napeto. Gledale su ga ne trepćući. Slušali smo: “Odnedavno su nam se u potkrovlju pojavili duhovi; po cijelu noć tumbaju i premeću neke stvari da nas je više puta obuzimao duboki strah…” Stojan im ne kaže da je nekoliko puta, da se ohrabri, i potegao iz flaše, pa je jednu noć i mene do smrti prepao. Elem, u gluhu ljetnu noć probudio me Stojanov krik: Ibrahime, ustaj, napadaju nas, uzmi staklo! On je već s kuhinjskim sječivom trčao po vrtu prekrivenom ljetnom mjesečinom, urlajući gdje si, gdje si, gdje si…. Potrčao sam za njim kroz željezne vratnice na Zajčevu; nije bilo nikog, sve je bilo pusto.

Ponovilo se opet kroz nekoliko večeri. Pokušali smo dokučiti otkud ta orljava u gluho doba noći u potkrovlju s jedinim otvorom daskama zakovanim? Najposlije smo “otkrili” porijeklo urnebesnih orgija u ponoćnim satima i dugo se tom “otkriću” smijali. Doduše, činilo se da ni meni ni Stojanu to javno priznanje – nije bilo i intimno uvjerenje. Neću vam reći što je bilo na tavanu, da nam tu legendu, o kojoj se već pričalo po Zagrebu, ne uništi banalna “zbilja nestašnih bakanalija tustih i veselih štakora”. Stojan je vjerovao da nas uhodi i uznemirava tajna policija, prati i snima, da su kroz potkrovlje ugradili prislušne instalacije.

Nisam ništa znao iz Stojanovog predživota, tek da je rođen u Turkovićima, u Popovu polju, školovao se u Metkovićima, studirao u Zadru. Jedanput mi je, i nikada više, spomenuo da je bio uhićen krajem srednje škole i osuđen “zbog mladenačkih političkih nepodopština”. Zatočen je u kaznionicu na otoku Sv. Grgur, nadomak Golog otoka.

U Splitu mu je nekoliko mjeseci prije nego smo se upoznali izašla zbirka teške hermetičke poezije, stilski savršene, višeslojna naslova Šibanica. Kad bi pisao ili prevodio, tražio je osamljenost. Tada bi se odmicala i divna Nada, koju je volio do kraja života.

S radošću mi je čitao pod našim orahom ili u obližnjem restoranu putopise o pariškim mostovima, o “četiri stolačke serdžade”, ili prijevode s francuskog… Nisam mu trebao ništa komentirati, vidio je refleks opisanih pejzaža ili sjaj izgovorenih stihova na mom licu. Osim u Republici, tekstovi su mu izlazili u Akademijinu Forumu. Prisjećam ih se u rukopisu: eseja Guillević i njegov Carnac, ili onog o Herbertu Marcusu, filozofskoj zvijezdi evropske mladeži 80-tih godina. Prevodio je Kamijev Mit o Sizifu. U Mladost se spremao predati Knjigu puta i vrline Lao-Cea.

Rastajući se s društvom, “padaju” šale o “našim duhovima” – sve do njihova izlaska na Zajčevu ulicu.

BIJES ENVERA ČOLAKOVIĆA

Početkom je svibnja na Okrugljaku Zajednica pisaca TIN feštala svoju obljetnicu. U jednom trenutku došlo je do oštre prepirke, pa i opasne svađe između tajnika, književnika Nikole Pulića i Zlatka Tomičića, predsjednika Zajednice i glodura Hrvatskog književnog lista. Oko čega su se zakačili, nagađao sam: oko tekstova u listu.

Netom izašli HKL izazvao je, dan-dva poslije, i uraganski bijes Envera Čolakovića. U njemu je objavljen Enverov esej Pjesnik – nerazrješiva zagonetka (Pedesetogodišnjica smrti Endrea Adyja, 1877.-1919.). Kad ga je Enver pročitao, iz njega je prokuljao neviđen vulkan emotivnog naboja! A šta je bilo? Tomičić je i Enverov esej, kao da je početnikov, poslao “navudrenom” lektoru. A lektor je ne samo arhaizirao hrvatski nego, po Enverovu mišljenju, i ideologizirao. Vikao je: “Nikad nisam pisao ni ustaškim ni proustaškim jezikom, ni u NHD! Lektorirate mi, pakujete mi, kao što je Matičin lektor 1943. lektorirao u NDH-aški korienski moga Ali-pašu!”

Enver je ogorčen napustio Savjet lista. Tekst njegove ostavke nikada nije objavljen. U jednoj bilješci o napuštanju Savjeta i uredništva Pulića, Maruševkog i Čolakovića navode se “njihovi osobni razlozi”. To nije tačno, barem nije u Enverovom slučaju. Njegov je razlog jasan: zbog ideologiziranja jezika.

Poslije je o tome govorio smireno, uz kavu i svoju dozu nikotina. “Jedanput su ‘lektorirali,’ prisilom državnog zakona o uporabi korijenskog pravopisa, moj roman, koji 1942. nije pisan tako, ali kad je 1943. dobio Matičinu nagradu i bio objavljen, izašao je u Brozovu fonološkom pravopisu, ‘oživjelom’ izravno Pavelićevom naredbom…”

Od kapitulacije do kraja 1945. godine Čolaković je bezbroj puta hapšen i ispitivan do krajnjih, iscrpljujućih granica. Propitivalo se njegovo eventualno priklanjanje “ustaškom pokretu i djelovanje u diplomaciji”, u Ambasadi NDH u Budimpeši, od augusta 1944., kada je u nju iznenada “pozicioniran” funkcijom “povjerenika za kulturnu razmjenu”, do kapitulacije 9. maja 1945. godine.

Nakon preseljenja Čolakovićevih iz Budimpešte, na svoje imanje, koje se prostiralo na mjestu današnje Željezničke stanice, netom iza Prvog svjetskog rata, Enver je imao manje od 15 godina. Mali je “poliglot” brzo usvajao “babin jezik”, ali u školi se mučio s bosanskom terminologijom matematičkih izraza, pa ih je izgovarao na mađarskom. Djeca su mu se grohotom smijala, nazivala ga Švabom i spominjali “krmetinu u jelovniku”. Njegova je majka iskreno prihvatila islam, izabrala je sebi ime Fatima, ali je sredina nikada nije primila kako su očekivali. Dječak je patio.

Dok je Enverov otac ratovao kao austrougarski vojnik u Velikom ratu, dijelovi naslijeđa bezočno su otuđeni. Da bi sudskim putem barem nešto spasili od imanja, preseljavaju u Beograd 1939. godine. Rat ih vraća u Sarajevo.

Godine 1944. hapse ga na putovanju između Sarajeva i Konjica. Pronalaze mu antifašističke letke. O tome je svjedočila Truda Reich-Ribar, poznata muzička pedagoginja. Za Envera su se, tvrdila je, zauzeli muslimani u vrhu NDH. Intervencija je uspjela – poslan je u Budimpeštu… Enver Čolaković dobiva vijest da je Sarajevo bombardirano od saveznika 11. novembra 1944, da mu je stradala kuća i u kući poginuli roditelji. Zbog traume tim događajem, živčano je oboljela njegova zaručnica Nella K., za koju porodični podaci kažu da je umrla u Jankomiru. Meni je Felicitas Reiser rekla da je, u rastrojstvu, izgubila život utopivši se u maksimirskom jezeru. Za sahranu se pobrinuo Hamid Dizdar. Mak mu javlja da ne dolazi u Sarajevo jer će biti uhapšen.

Putuje u Zagreb. Hapse ga, zatvaraju, puštaju. Napokon, od 1946. godine prestaju ga “tretirati”, bez procesa i sudskog pravorijeka. Međutim, obnovljeno Društvo književnika Hrvatske zadužuje Sud časti, kao “operativni instrument” Agitpropa CK KPH, da propita sve hrvatske književnika “šta su radili za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske”. Sud časti izriče više od 100 “etičkih” odluka, oduzimanja građanskih prava: ne smiju javno nastupati, ni objavljivati niti tekstove potpisati svojim imenom. Među njima su bili Cesarić, Kolar, Ujević…, ali i Husejn Gjogo (promijenio prezime u Dubravić), Salih Alić, Hifzija Bjelavac (kasnije je promijenio u Bjelevac) i, naravno, i Enver Čolaković. Cesariću je “skinuta” zabrana nakon pola godine. Tin Ujević ju je nosio do smrti 1955.

Budući da nije nikada “sudski osuđen”, 1947. godine Enver se zapošljava u Enciklopedijski zavod, pozvan od direktora Krleže! Krleža je, naime, prvenstveno trebao da prevodi s mađarskog proze i romane partizana Ervina Šinke, Mađara koji se “morao proizvesti u hrvatskog pisca”. A prevoditelj nema imena, osim sitnog inicijala: E. Č.

Sve mu je to prohujalo mislima kad je otvorio HKL sa svojim esejom o Adyju. Bijes koji je izlio na Zlatka Tomičića bio je dio njegove životne drame koju je živio, ni kriv ni dužan, uzrokovane jezikom kojim nije ni pisao ni govorio.

 

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!