Pisci i oni koji bi to htjeli biti

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Poznanik A. mi priča na ulici, dok snijeg pada kao da nikad padao nije, o knjizi na kojoj trenutno radi, zažareno, emfatično, zadovoljan dosad urađenim i, koliko vidim, više od same knjige, zadovoljniji je samim sobom. Ponosan je. I ne krije to.

Dok priča, i slušam ga i ne slušam. Iscrpljen sam i hronično neispavan uslijed bolova u leđima koji me, nenadano i žestoko, podmuklo spopadaju svake zime.

Ipak, uljudno ga i slušam i ne slušam, u leđima mi doslovno sijeva, hvatam i shvatam svaku treću izgovorenu mu riječ i pitam se zbog čega li mi to priča, šta želi od mene, šta očekuje, tim prije jer uopće ne pišem, deset godina nisam ništa napisao, pa samim tim niti objavio, a nemam ni namjeru.

Da, zaista, zašto mi priča o tome? I šta vidi u meni? Kompetentnu osobu? Dobronamjernog kritičara ili opservatora? Ili, možda, a najprije će biti to, literarno solidno educiranu dobru vilu iliti vilenjaka koji će njegov probuđeni i narastajući ego, lijepim i knjiški probranim riječima, dodatno napumpati, ozariti, ohrabriti, učiniti sretnim, egzaltiranim čak?!

No, nije mi do toga. Šutim. On, pak, bolan izraz na mom licu ne primjećuje, ili se pravi da ne primjećuje i još zažarenije nastavlja pričati. Na koncu, a kako se njegovoj priči ni u naznakama nije nazirao kraj, pružih mu ruku, poželjeh svaku sreću i uspjeh njegovoj novoj knjizi, rekoh da bih trebao poći i pođoh, a on me pogleda i zgranuto i razočarano i uvrijeđeno.

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam.

Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku.

Nasuprot mene, a da to nisam ni primijetio, sjedi crnokosa djevojka zagledana u telefon i s povremenim poluosmijehom na, da se to vidjeti, nimalo zabrinutom licu. Pacijent nije, čeka nekoga. Odjednom, diže pogled i ispitivački se zagleda u mene. Kratko je pogledah i okrenuh glavu.

– Oprostite, Vi ste pisac i novinar? – reče.

– Da, znam ponekad i to biti.

– Vi se šalite!? Ne, ozbiljno, čitala sam Vaše tekstove i dopadaju mi se!

– To je lijepo.

– Znate, i ja pomalo pišem!

– I to je lijepo.

– Pišem isključivo poeziju! Znate kako ja razumijevam poeziju?!

– Kako?

– Kao miran, tih i sabran govor!

– To je krasan i jezgrovit sublimat poetskog izraza, ali nije tvoj.

– Dobro, priznajem, nije moj, ali tako nastojim pisati! Ako smijem biti toliko slobodna, mogu li Vam… – zausti djevojka i u isti mah od duhana hrapav i prozukao ženski glas prozva moje prezime.

Ulazim u ordinaciju. Doktorica, moja stara poznanica, ljubazno me pozdravlja i nudi da sjednem.

– Šta se zbiva, Ibrahimoviću? Pretpostavljam, ponovo leđa!? Je li tako?!

– Da, ali, prije svega, htio bih Vas nešto pitati!

– Izvolite!

– Pišete li nešto?

– Kako to mislite?

– Pišete li književne tekstove?

– Ne!

– Bogu hvala! Još jedan pisac bi me dokusurio!

– Oprostite, ali ja Vas zaista ne razumijem!

– Nije važno! Duga priča! A sad možemo početi s pregledom!

– Uredu! Počinjemo! Recite?!

PROČITAJTE I...

Da budem posve jasan, uopće mi nije namjera biti sarkastičan ili persiflažno duhovit, ili oboje, naprotiv, ako ovaj fašistoidni lik, mimo elementarne logike i, prije svega, zdravog razuma, pokušava pseudopoetski povezati nešto što se bilo kakvim stilskim postupkom povezati ne može, dakle, turbe zaglavljeno u njegovoj prostati i tegobe time uzrokovane, onda je, van svake sumnje, u stanju napisati bilo šta. I, pride, dobiti književnu nagradu

Cvijet ponekad zaista liči na čovjeka. Naročito planinski. I među njima se pokazuju neki odnosi. Kao i među ljudima. Jedan je bodljikav. Ko zna zašto? Drugi nježan. I onda naiđe koza. Obrsti ga. Trn je i tako poslastica za nju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!