fbpx

Pisac i čitalac dva su jedra na istom brodu

Mnogo neznalica postoji u politici, ali tako je svuda – nije samo Balkan potonuo pod neznalicama. Površni tipovi svuda su u svijetu promolili glavu. Novinarstvo se pokazalo kao dobro zanimanje za pisca, jer na taj način imate priliku da upoznate ljude, niskost i oholost njihovu, laž i zablude, ali među ljudima još ima ljudi. Malobrojni su, ali postoje

Razgovarao: Almir MEHONIĆ

 

Enes Halilović pripovjedač je, romansijer, pjesnik i dramski pisac. Objavio je dvanaest knjiga. Prevođen je na dvadesetak jezika i zastupljen u brojnim antologijama. Dobitnik je Zlatne značke za doprinos kulturi. Za knjigu Zidovi dobio je nagradu “Meša Selimović”, a za Pjesme iz bolesti i zdravlja nagrade “Branko Miljković” i “Đura Jakšić”. Roman Ako dugo gledaš u ponor ponio je nagradu “Stevan Sremac” za najbolju proznu knjigu u 2016. godini. Halilović je za urednički rad u Sentu dobio nagradu “Sergije Lajković“, a nagradu “Ahmed Vali” za cjelokupno književno djelo, uključujući i rad na istraživanju zagonetki. Povod za razgovor s Halilovićem jeste vijest da je nedavno s petnaestak prevodilaca u Beogradu razgovarao o poeziji i prozi jer je njegovo djelo bilo centralna tema prevodilačkih susreta koje tradicionalno organizira Udruženje književnih prevodilaca Srbije.

STAV: Beogradski prevodilački susreti protekli su ove godine u fokusu Vašeg književnog djela? Čini se da ste navikli da budete u centru pažnje.

HALILOVIĆ: Ne osjećam se kao čovjek koji je u centru pažnje. Ja sam umjetnik koji je za svog života vidio odraz svojih riječi u drugima, a do toga – što bi rekao drevni pjesnik Marcijal – dođe poet malo koji čak i kad se upokoji. A kakvi su bili Beogradski prevodilački susreti? Praznik literature. Kao i u Firenci sredinom četrnaestog vijeka, kada su se, bježeći od kuge u osami, okupili ljubitelji riječi, tako su se i u Beogradu oko mog književnog djela okupili prevodioci. Pričali smo o stihovima, jezicima, riječima, o Mezopotamiji, Egiptu, grčkim polisima, rimskim akvaduktima…, o mojim fascinacijama i njihovim prevodilačkim dilemama.

STAV: Već izvjesno vrijeme književna ste “zvijezda” u Beogradu. Mnogi tvrde da ste jedan od najvećih pisaca mlađe generacije u Srbiji. Generalno, je li morate samo da najbolje pišete da biste bili najbolji, ili tu postoji još elemenata?

HALILOVIĆ: Ne osjećam se kao zvijezda. Ja sam umjetnik. Trudim se da iskoristim svaki tren svog života. Pričam priče i romane, zapisujem stihove. Dakle, ja govorim. Moja je sudbina zapisana u mom imenu i sudbina mi je dala da moje riječi odlepršaju pred oči mojih čitalaca. Treba svi da se sjetimo one istine – svakom je lako ono za šta je nadaren. Što se Srbije tiče, u njoj živi mnogo izvanrednih čitalaca, zaljubljenika u književnost. Prava je čarolija sretati takve ljude i odgovarati na njihova pitanja. Pisac i čitalac dva su jedra na istom brodu.

STAV: Jedan profesor književnosti mi je jedne prilike rekao da su obično najveći pisci najgori ljudi.

HALILOVIĆ: Takva generalizacija, od tog neimenovanog profesora, dolazi od nečega što se zove drskost naivnosti. Pitajte njega, pa neka objasni ako zna o čemu govori. Da li je on sreo Vergilija, Kju Juana, Getea, Tolstoja, Platona, Havika, Gezu Čata, Ajtmatova? Pisci su dio uzorka iz opšteg čovjekovog stanja. Ima sujetnih, ima zlih, ima svakakvih, ali nemojte zaboraviti da mnogi umjetnici imaju odgovornost prema moralu i vremenu, prema ljudima. Postoji jedan veliki primjer nesebičnosti koji su pokazali umjetnici, a dolazi s Titanika. Za 54 djece nije bilo mjesta na čamcima za spašavanje, ta mjesta zauzeli su neki stariji ljudi, a nijedan umjetnik nije preživio, nijedan umjetnik nije se ukrcao u čamac za spašavanje. Muzičari su svirali i potonuli. Nesebičnost tih umjetnika veliki je pokazatelj toga šta je umjetnost!

STAV: Stječe se dojam da čitalačka publika u Bosni i Hercegovini nije dovoljno upoznata s vašim djelima.

HALILOVIĆ: To zavisi i od distribucije knjiga koja je na prostoru bivše Jugoslavije takva kakva jeste. Što se tiče objavljivanja mojih knjiga, većinu sam objavio u Beogradu, s izdavačima se dogovaram o uslovima, i to je moje pravo i moja strategija, pa i moj interes. Što se tiče festivala ili gostovanja, kada dobijem pozive, uglavnom se odazovem i gostujem. Obišao sam mnoge zemlje, a bivao sam i u Sarajevu, Mostaru, Zvorniku, Fojnici i ugodno se osjećao u kontaktu s čitaocima. U Sarajevu, u ulici Josipa Vancaša broj 22, aprila 2014. godine, napisao sam veći dio romana Ako dugo gledaš u ponor kada sam bio gost na rezidenciji.

STAV: Fokus Vaših djela jeste svijet oko Vas, Novi Pazar, Sandžak, priče koje ste čuli od ljudi.

HALILOVIĆ: Pisac koji objašnjava svoju umjetnost upada u zamku i ja svoju umjetnost neću objašnjavati. Da kažem samo ovo: moja literatura nije ni o prostoru ni o vremenu, moje priče teže da se održe na svim prostorima i u svim vremenima.

STAV: Koliko zapravo pisca određuje zavičaj, mjesto odrastanja?

HALILOVIĆ: Mnogi ljudi imaju zavičaj, ali ih zavičaj ne čini piscima. Nije pisac koji izlaže zavičajne trice i kučine. Činjenica da nas privlače tuđi zavičaji govori o tome da istinski umjetnik cijeli svijet vidi kao svoj mali zavičaj. Napisao sam knjigu Kemet (što je drevno ime Egipta), napisao jedna mitološki rječnik do potopa i nakon njega, napisao sam roman koji se odigrava u Novom Pazaru, a nedavno sam napisao i knjigu o Bangladešu. A tek desetine mojih priča – gdje su prostrte njihove fabule? Na raznim mjestima. Pa gdje je moj zavičaj? Sam je pisac svoja Itaka koju napušta i kojoj se vraća i sam je pisac zlatno runo za kojim traga.

STAV: Bavili ste se novinarstvom, čini mi se, u jednoj pjesmi zapisali ste stih: pitam za mišljenje gluplje od sebe. Jesmo li okruženi bitnim glupacima?

HALILOVIĆ: Da, ima na ovom svijetu, baš danas, mnogo tih ljudi koji ništa ne znaju, a stalno mediji javljaju… istakao, rekao, dodao, podvukao, poručio… Mnogo tih neznalica postoji u politici, ali tako je svuda – nije samo Balkan potonuo pod neznalicama. Površni tipovi svuda su u svijetu promolili glavu. Novinarstvo se pokazalo kao dobro zanimanje za pisca, jer na taj način imate priliku da upoznate ljude, niskost i oholost njihovu, laž i zablude, ali među ljudima još ima ljudi. Malobrojni su, ali postoje. Kad sam kod novinarstva, moram spomenuti i novinara Džamala Kašogija. Svi treba da razmišljamo o tome što se tom čovjeku dogodilo. Mislim da bi mnogi gradovi u svijetu jednu ulicu ili školu trebalo da nazovu po tom čovjeku – da se nikako ne zaboravi da je jedan čovjek ubijen bez suđenja. A na kakav je način ubijen? Strašno. Čak je neko obukao njegovo odijelo da bi lažirao izlazak.

STAV: Znali ste nekad biti oštri kritičar sandžačke zbilje i njenih aktera. Kao da ste ušli u fazu nezamjeranja. Da li želite biti dobri sa svima ili je sandžačko društvo uznapredovalo pa više nije za kritike kao nekad?

HALILOVIĆ: Nikada nisam bio član nekakve stranke, niti kakav kandidat koji se bira na nekim izborima. Ali uvažavam činjenicu da se ljudi politikom bave. Što se tiče vodećih političara čije stranke godinama figuriraju kao politički faktori u Novom Pazaru, imao sam mnogo prilika da ih srećem i da uvijek kažem sve što mislim. I uvijek sam bio neprijatan u razgovorima jer sam uvijek isticao sve što je loše, ali sada moram da kažem i nešto dobro. Bogu hvala, ovdje nije bilo rata. Mir je opšti interes. To je važno. Sve drugo doći će na svoje mjesto.

STAV: Da li su Vaši projekti Sent i Eckermann u saglasju ili u koliziji? Stječe se utisak da elektronski mediji potiskuju papirne?

HALILOVIĆ: Sent je časopis na papiru, a Eckermann na netu. Sent je objavio za 19 godina više od šest stotina autora iz cijelog svijeta, a Eckermann u 24 broja više od četiri stotine autora. Cilj književne periodike jeste otkriti književnost, otkriti knjigu, pjesmu, pisca. Moram reći da su oba glasila otvorena ne samo za različite narode nego i za različite generacije i poetike. Što je krvotok za čovjeka, to su časopisi za književnost. Moram spomenuti i da Ministarstvo kulture Republike Srbije godinama podržava Sent. Ta pomoć vrlo je značajna.

STAV: Kako ocjenjujete rad BZK “Preporoda” u Srbiji i Sandžaku?

HALILOVIĆ: O “Preporodu ”treba da govori njegov direktor Ersin Hasanović, izuzetan čovjek koji i iz svog džepa finansira kancelariju i aktivnosti. Koliko znam, a znam – “Preporod” je godinama održavao Školu kreativnog pisanja, kroz koju je prošlo više od osamdeset mladih u raznim gradovima i niko nikad nije platio ni dinar jer je škola bila besplatna. Desetak mladih do sada je objavilo vrlo zapažene knjige. Proizvod su, dakle, imena i prezimena mladih umjetnika. Već četrnaest godina radi se projekt Arhiva tradicije i kulture, koji ima foto, audio i tekstualnu arhivu, a 14 godina radi i kancelarija s bibliotekom. U okviru projekta ATIK, ja sam godinama bio zadužen da sakupljam narodne zagonetke. Pazite, zagonetka nije izreka ili poslovica, zagonetka se rijetko sreće, kao djetelina s četiri lista. Pogledajte kroz prošlost, Hamdija Mulić sakupio je pedesetak zagonetki, Husein Derdemez 121, Vuk Karadžić 151, a ja sam sakupio 172 zagonetke. Te zagonetke ne pripadaju meni, pripadaju narodu i književnosti, svim ljudima i čovječanstvu, pripadaju kulturi i nauci baš kao što čovječanstvu pripadaju zagonetke indijske, romske, vizantijske, turske, rumunske… Moj drug iz djetinjstva Rifat Krlić finansirao je objavljivanje tih zagonetki. Sada u okviru “Preporoda” radi i portal Kazaljka, pratim taj portal i vidim da nisu politički obojeni, i baš to mi se dopada.

 

PROČITAJTE I...

Govor o bosanskohercegovačkoj, a samim tim i bošnjačkoj književnoj produkciji, u stvari, govor je o njenom nepostojanju. To nepostojanje je suštinsko iako nije apsolutno. Knjige i dalje postoje, i dalje se pišu i publiciraju, sve je veći broj “autora”, a svijet društvenih mreža, digitalne štampe i kopirnica na drukčiji način određuje kako se taj status stiče. O savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj produkciji promišljam sa stanovišta pomalo ciničnog i manje-više ogorčenog pogleda s čitateljske margine svog kontinuiranog ali, ipak, nepotpunog uvida u sve objavljene knjige. Rukovodimo se mišlju da je pojedine autore bolje izostaviti nego o njihovim djelima pisati “napamet”. Predstavit ću knjige koje su privukle moju pažnju, a koje su objavljene 2019. i 2020. godine, a pregled koji nudim je u dobroj mjeri reduciran, i trebao bi biti tek kopča za temeljitije preglede kojima bi se, po prirodi stvari, trebali baviti časopisi za književnost i kulturu.

U saradnji s “Hayat” televizijom, sedmični magazin “Stav” je, u sklopu svečanog obilježavanja 25. novembra, na ovoj televiziji bio gost specijalne emisije u Zemaljskom muzeju, u kojoj su sudjelovali članovi žirija i laureati nagrade “25. novembar”, a emisiju je vodio glavni urednik “Stava” Filip Mursel Begović. U emisiji, koja se emitirala 25. novembra u 20 sati na “Hayat” televiziji, građanima se obratio i Visoki pokrovitelj nagrade “25. novembar” Nj. E. Šefik Džaferović, ujedno čestitavši ovogodišnjim laureatima primitak prestižne nagrade. S obzirom na epidemiološku situaciju, ovo je bio način da se u uvjetima “nove normalnosti” svečana dodjela nagrade “25. novembar” ipak održi. “Hayat” televizija je za 25. novembar pripremila cjelodnevni program koji je vrvio bogatim sadržajima. Cjelodnevno izvještavanje s terena širom Bosne i Hercegovine, gostovanja uglednih imena iz kulture i društva, reportaže iz temeljnih institucija kulture i muzeja činio je obilježavanje 25. novembra na “Hayat” televiziji najboljim sadržajem koji građani Bosne i Hercegovine mogu pratiti na Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Predstavljamo snimak emisije:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!