Peter Handke i pravda za Društvo pisaca BiH: Naši genocidaši

Kontradikcija je reći da uvažavate Handkeovo književno djelo dok spornim smatrate njegovu podršku agresorskom režimu, te slabašno negodujete zbog dodjele Nobela ne navodeći ni ko je agresor ni ko je žrtva. Niko ko je polazio osnovnu školu više nikada ne bi smio imati dvojbe da je Handke u svojoj književnosti negirao genocid nad Bošnjacima. I ne samo to, negirao je i Bošnjake.

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

Jedna od glavnih teza onih koji brane pravo Petera Handkea na Nobelovu nagradu jeste da treba vrednovati samo njegovu književnost, nikako njegove vanknjiževne ekspedicije u kojima je ekscesivno podržavao velikosrpski režim koji je kriv za provođenje genocida nad Bošnjacima. Jedan od takvih jeste tamnovilajetski pisac Miljenko Jergović, kojeg bije glas da je mogući dobitnik Nobela u budućnosti.

Jergović Handkea smješta među tri najveća svjetska pisca te je preko društvenih mreža obavijestio da je “Peter Handke dobio Nobelovu nagradu za književnost i ni za što drugo”, a zatim je kao majstor u iskazivanju hinjenog humanizma napisao srceparajući tekst, gdje tvrdi da je Handke opravdavao genocid iz neznanja. Jergović je potpuno u krivu, jer Handke je autor skandaloznog putopisa Pravda za Srbiju iz 1996. godine. Kao što je već poznato, ovaj tekst uzima se kao temeljni dokaz Handkeovog krimena, a primarna literatura iz teorije književnosti koja se konsultira već u osnovnoj školi kaže da je “putopis prozna književna vrsta”.

Vjerujemo da je Miljenko Jergović završio osnovnu školu u Sarajevu, pa stoga jako dobro zna da je “putopis književna vrsta”. To dobro zna i crnogorski pisac Andrej Nikolaidis, koji je odmah nakon Jergovića klonovski zakokodakao ponavljajući njegove teze. Nobela za književnost je 1953. godine dobio i Winston Churchill za svoju memoaristiku u kojoj ima putopisnih elemenata, tako da je izlišno opravdavati tezu koja bi razdvajala Handkeovu književnost od podrške genocidnoj politici.

No, budući da Jergović upozorava da Handkea treba čitati, a ne samo optuživati, sreća da se javio germanist i univerzitetski profesor književnosti Vahidin Preljević, koji je otkrio da Handkea s presuđenim srpskim ratnim zločincem Novislavom Đajićem uz prijateljstvo vezuje i kumstvo. Đajić je nedavno bio u fokusu javnosti kada se otkrilo da je njegova šovinistička pjesma Remove Kebab bila poticaj za pokretanje antimuslimanskog pokreta te da je bila inspiracija za masakr u novozelandskoj džamiji.

I to nije sve, Preljević otkriva da je Đajić ključni lik u Handkeovoj drami Vožnja čunom iz 1999. godine, i to u liku nepravedno optuženog mučenika. Dakle, Handke je dobio Nobela i za dio svog književnog opusa u kojem je nastojao sve Srbe i Srbiju prikazati kao isključive žrtve ratova u bivšoj Jugoslaviji, te je time podržao politiku balkanskog krvnika Slobodana Miloševića.

Također, vjerujemo da jedino slijepi i naivni do sada nisu shvatili ko je ustvari Miljenko Jergović. Mimo njegove kameleonske prirode u kojoj je bio Hrvat, Hrvatina, Bosanac, Južni Slaven, Jugoslaven…, Miljenko Jergović, osim Handkea, podržavao je i reafirmaciju četništva u Srbiji, što je u Hrvatskoj i Bosni tokom 2011. godine izazvalo burne polemike na književnoj i društvenoj sceni. Polemiku je izazvala njegova izjava da je četnički koljač iz Drugog svjetskog rata Draža Mihailović “trodimenzionalna ličnost koja je imala svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali”.

Jergovićevo navijanje za Handkea, dakle, nema uporište ni u realnosti, a ni u teoriji književnosti, ali ima uporište u velikosrpskoj inspiraciji koja se krila najprije iza monarhističkog jugoslavenstva (s posljedicom klanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu) i komunističkog jugoslavenstva (s posljedicom klanja Bošnjaka od Miloševićevog režima devedesetih godina prošlog stoljeća). Na koncu, Jergović ništa ne radi bez računice pa nije isključeno da podrškom Handkeu podilazi centrima moći od kojih se nada ni manje ni više nego Nobelu, ali i velikom broju svoje čitalačke publike u Srbiji koja u njemu prepoznaje nekog novog Andrića i koja ovih dana kliče austrijskom genocidašu.

Nadalje, s obzirom na konstatirano, neprihvatljiva su stajališta poput onih koje izriče bosanskohercegovački P.E.N. centar: “Duboko uvažavajući književno djelo Petera Handkea, smatramo da je Nobelova komisija za književnost trebala voditi računa o ukupnom intelektualnom i moralnom integritetu dobitnika nagrade…”

Kontradikcija je reći da uvažavate Handkeovo književno djelo dok spornim smatrate njegovu podršku agresorskom režimu, te slabašno negodujete zbog dodjele Nobela ne navodeći ni ko je agresor ni ko je žrtva. Niko ko je polazio osnovnu školu više nikada ne bi smio imati dvojbe da je Handke u svojoj književnosti negirao genocid nad Bošnjacima. I ne samo to, negirao je i Bošnjake.

“Kako se, bila mi je prva misao, može uopće misliti da će se završiti dobro – ako je drski establišment jednog naroda – ako su muslimanski potomci Srba u Bosni koji govore srpskohrvatski zapravo narod – u regiji na koju druga dva naroda imaju pravo, jednako pravo”, pisao je Handke u svom putopisu.

Međutim, P.E.N. centar se barem oglasio, a za one koji ne znaju, Društvo pisaca BiH s Hadžemom Hajdarevićem na čelu još se nije javilo u vezi s Nobelovom nagradom dodijeljenoj Peteru Handkeu. Možda nisu imali vremena jer dok je trajao skandal svjetskih razmjera Društvo pisaca BiH održavalo je “Sarajevske dane poezije”, koje je njen predsjednik najavio kao “izlaženje iz mraka u svjetlo”, da bi odmah zatim u medijima sasuo paljbu po naciokraciji i profitokraciji, za koju su, po njemu, krivi ideolokrati na vlasti od koje pjesnici moraju tražiti sitniš za svoje pjesmice.

Izneseno ne umanjuje činjenicu da je Društvo pisaca BiH šutjelo kada je jedan genocidaš dobio Nobelovu nagradu. A oni koji odobravaju saučesnici su, oni koji šute ne samo da odobravaju, uz to su i kukavice. Možda se i oni nadaju nekoj nagradi od kakvog Stiftunga, pa se boje da se ne zamjere. Pi…, rekli bi Srbi, a zatim repetirali i pobili par hiljada žicom vezanih Bošnjaka. Sve junak do junaka u zemlji Stiftunga.

PROČITAJTE I...

Gdje smo se izgubili toliko da nismo u stanju vidjeti da nas je na većini geografskog prostora kojim se prostire Bosna i Hercegovina sve manje i da taj negativni trend možemo spriječiti samo ako stanemo pred ogledalo vlastite savjesti i uvjerimo sebe da nam je u jedinstvu spas i da samo jedinstvenim nastupom možemo konačno definirati nacionalne interese koji će nam ubuduće biti vodilja u političkom, naučnom, kulturnom, umjetničkom, društvenom i svakom drugom djelovanju

Muhammed, a. s., iz svoje bi sobe provirivao i gledao ashabe kako klanjaju. Nije im se mogao pridružiti. Tek ponekad bi ga izveli među sobom. Drhtavim glasom im je rekao: “Tako mi Allaha, ne bojim se da će vas uništiti siromaštvo. Bojim se dunjaluka za kojim ćete trčati kao što su trčali oni prije vas pa će vas uništiti kao što je i njih uništio”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!