fbpx

Petak kada je pala Frankenštajn-koalicija: SAV JED I SAV JAD KANTONALNE VLADE U NESTANKU

Sasvim očekivano, najavljeni pad i koalicije i Vlade izazvao je pravu lavinu histeričnih i melodramatičnih komentara i reakcija. Budući da je vlast Frankenštajn-koalicije imala podršku od ovdašnjeg FGR komentarijata, koji je, iako manjina, izuzetno glasan pa pruža privid cjelokupne javnosti, time je i dreka zaglušujuća. Nema dovoljno prostora da bi se bavilo svim neurotičnim ispadima, međutim, zanimljivo je primijetiti dva trenda u ovim reakcijama. Jedan pokazuje sav jed, a drugi sav jad štovalaca Vlade Kantona u nestanku

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Kažu da “sve što je dobro – kratko traje”. I na sreću, ali i na žalost, ovu poslovicu ne možemo upotrijebiti u slučaju odlazeće Vlade Kantona Sarajevo, koja trenutno pjeva svoj labuđi pjev. Nasreću jer Vlada Kantona Sarajevo jete kratko trajala, no bila je sve drugo osim dobra i odgovorna. Nažalost jer se njen relativno kratak rok trajanja većem dijelu građana Kantona Sarajevo ipak učinio kao izuzetno dug i mučan period. Sada je izvjesno, formiranjem koalicije SDA-SBB-DF, te formiranjem vlasti na državnom nivou, raspala se Frankenštajn-koalicija koja je vladala Sarajevom gotovo godinu dana. To je bio događaj koji se mogao očekivati onog momenta kada je i osnovana ova neprincipijelna koalicija, te kada je preuzela vlast u KS. Ipak, nije zgoreg pobliže osmotriti kako je teklo to kontinuirano propadanje, sagledati još jednom pravu prirodu Frankenštajn-koalicije, pogotovo u svjetlu reakcija na gubitak vlasti, te razmisliti šta nam čitav proces smjene može reći i u vezi s onim koji su odnijeli političku pobjedu.
Ono što je možda ponajvažnije shvatiti jeste da, iako se sam događaj u većini medija tretira kao vrhunski politički potres i presedan, on to u suštini nije. Veliki broj analiza koje pokušavaju raspad koalicije tretirati kao ozbiljan politički fenomen ili kataklizmu u dobroj je mjeri potpuno promašen. Jer, ponovimo još jednom, sam nebulozni povod formiranja vlasti u Sarajevu bez stranke pobjednice, neprirodan način na koji je sklepana koalicija u Kantonu Sarajevo, nesklad između političkih ciljeva i karaktera stranaka koje su sačinjavale odlazeću koaliciju, sasvim opipljivo odsustvo legitimiteta i istinske političke platforme koje se pokušalo neuspješno nadoknaditi primitivnim populizmom i demonizacijom političkih protivnika po društvenim mrežama, izostanak podrške od većine javnosti koji se maskirao plaćenom medijskom propagandom, ogroman broj sasvim nepotrebnih gafova i promašaja – sve su to odlike vlasti koja je bila nestabilna od početka i koja je toga bila bolno svjesna.

DRUŽINA OD VJEŠALA

Sama nestabilnost i nelegitimnost Vlade KS u odlasku potječe prevashodno iz činjenica da se to veselo društvo okupilo ne oko neke konkretne ideje već iz nekoliko partikularnih i često međusobno suprotstavljenih razloga i agendi. To više od svega oslikava nestabilnu prirodu, urođeno kratkotrajan životni vijek odlazeće Vlade Kantona Sarajevo, te njen sasvim očekivan krah.

Konakovićeva Narod i pravda (NiP) nastala je i postoji radi neostvarenih ambicija njenog predsjednika i dobrog dijela važnijih članova, te želje da se osvete onima koje se vidi kao krivce za priželjkivane, ali nikad ostvarene karijere i funkcije. Budući da, kao i sam predsjednik, dobar broj članova, ali i najfanatičnijih simpatizera i propagandista NiP-a dolazi upravo iz redova SDA, jedini način da sebi i drugima opravdaju svoje postojanje i političko djelovanje jeste da do krajnjih granica demoniziraju stranku čiji su članovi do jučer bili. Dovoljno politički pismeni, znaju da osveta ne može čekati jer će inače doći do osipanja nestrpljivih te će završiti kao još jedna od bezbrojnih strankica jednog lica. Stoga su u NiP-u objeručke prihvatili šansu da formiraju vlast čak i s onim političkim organizacijama čijih se ideologija privatno gnušaju.

S druge strane je Naša stranka (NS), tipična politička organizacija tranzicijskih liberala, dojučerašnjih pripadnika ili potomaka komunističke nomenklature. Individualno snalažljivi, no elitisti te samim tim i manjina, ovi pripadnici i potomci crvene buržoazije danas također baštine manjinsku ideologiju promjene društvenih normi i vrijednosti, no nisu u stanju da je kao nekada nametnu revolucionarnim terorom. Svjesni da je gotovo nemoguće da samostalno osvoje vlast i sprovedu svoje ideološke agende, pristali su na savezništvo s onim ljudima koje su do jučer uzimali kao ogledne primjere svega što je loše i pogrešno u vezi s “nacionalistima”.

Zatim, tu je i Radončićeva Stranka za bolju budućnost (SBB), čija se politika može tumačiti kroz interese njenog predsjednika. Privatni poslovni interesi, cinični makijavelizam i oportunizam jesu ono što je opredijelilo Radončića da se okuša u sarajevskom kantonalnom eksperimentu, te da, po ko zna koji put, zapleše u kolu koje je koliko do jučer nazivao đavoljim. Kao i uvijek, Radončić je zaigrao uhvativši se ovlaš i mlako za kraj, uvijek spreman da izađe, usput podvriskujući i mašući maramicom kako bi potakao druge da što jače poskakuju.

Slučaj Socijaldemokratske partije (SDP) je tragičan. Intelektualno obezglavljen odlaskom Zlatka Lagumdžije, SDP plaća posljedice političke doktrine u kojoj se predsjednik okružuje velikim brojem političkih idiota i patuljaka. Teško je racionalno objasniti postupak deintelektualiziranog rukovodstva SDP-a koje je žrtvovalo izborne rezultate u drugim kantonima, jedinstvo, a vjerovatno i samu budućnost stranke zbog prolazne sarajevske avanture. Iako se najvjerovatnije radi o nekim privatnim i individualnim razlozima, da ne kažemo talovima rukovodećih ljudi SDP-a, naziru se i neki drugi povodi za takvo suicidalno ponašanje. Primjećujemo njihov očaj jer je NS preuzela ulogu dežurnog kućnog ljubimca dijela međunarodne zajednice, što je u SDP-u rezultiralo pogubnom servilnošću. Nadalje, u SDP-u se osjeća anahroni boljševički osvetnički zanos sa željom da se pod svaku cijenu naudi “klerofašistima”, što je ustvari rezultat krive procjene uslijed potpunog manjka patriotizma i osjećaja odgovornosti prema državi.

Uloga Demokratske fronte (DF) u Vladi KS bila je vjerovatno poticana od međunarodne zajednice, a s obzirom na napade koji su ovih dana sijevali na njenog lidera Željka Komšića, treba reći da je rezultirala s najviše bolnih udaraca. Komšić je, naime, kod patriota koji su glasali za njega potvrdio svoje opredjeljenje da mu je država i njena funkcionalnost na prvom mjestu, a logično jeste da se vlast koja je koalicijom SDA-SBB-DF formirana na državnom nivou spušta sve do kantonalnog. No, dio glasača ljevice ovo nisu vidjeli kao odgovornu prodržavnu politiku nego kao neku vrstu izdaje, na što se u suštini uopće ne bi trebalo osvrtati jer je uvjetovano lažnim populističkim predstavama SDP-a i NS-a. Učešće Ibrahima Hadžibajrića u Vladi KS koja će uskoro biti smijenjena bilo je u funkciji osiguravanja njegovog što lakšeg, mirnijeg i bezbolnijeg upravljanja starogradskim feudom.

U svakom slučaju, rezultat nije bila legitimna i stabilna vlast već samo serija budalastih skandala kojoj smo mogli svjedočiti tokom protekle godine. U NiP-u su bili pod konstantnim pritiskom da dokažu da otpadništvo od SDA i koalicija s NS-om ne znači i otpadništvo od tradicionalnih vrijednosti koje navodno baštine, pa su izvodili nevjerovatne PR vratolomije kako bi se opravdali. U NS-u su racionalizirali koaliciju komentarima da je NiP “manje zlo”, tj. da nisu loši niti autentični poput “istinskih kleronacionalista” u SDA, da cilj opravdava sredstvo i da će NS amortizirati bilo kakve moguće ispade u tom smislu. U praksi, NS je sprovodila svoje i ideološke agende svojih sponzora kao što je organiziranje LGBT parade, čije su posljedice teško naštetile Konakoviću, koji, iako je doslovno pobjegao iz grada za vrijeme parade, ipak je morao gutati takve koalicione žabe. Potpuno isto je s postavljanjem Kristine Ljevak na TVSA i silnim skandalima koji su uslijedili, od kojih je zasigurno najgori onaj s puštanjem filma u kojem se negira genocid nad Bošnjacima, i to 11. jula. S druge strane, u NS-u su morali da odšute Konakovićevo prisvajanje, a zatim i abnormalno pumpanje diskrecionih fondova koje je koristio da bi širio i učvršćivao svoj politički utjecaj, poklanjajući ih fondacijama poput Zukorlićevog BANU-a kao i stavljanje MUPa Kantona pod stranačku i političku kontrolu.

Prava tragikomedija desila se s Ministarstvom obrazovanja KS, gdje je prvo propao pokušaj NS-a da potpuno vrati BHS u nastavni plan i program, i to prije svega jer su se u NiP-u prepali reakcija javnosti, a zatim je Konaković zaratio s ministricom obrazovanja, koju je praktično sam doveo, jer je ista odbila da bude poslušno oruđe u njegovim nečasnim rabotama. I tako dalje i tako gore. Svaki od ovih, ali i ostalih skandala dovoljno su dobro medijski popraćeni, tako da nema potrebe da ih se ovdje detaljno navodi, no ono što oni pokazuju jeste da je vlada Frankenštajn-koalicije od početka bila nestabilna, neprirodna, nezdrava i abnormalna kreatura, volšebni mutant, šestoglava aždaha čije glave ujedaju jedna drugu, a svaka za sebe još pride i grize zajedničko tijelo, te je samim time i njen pad bio neizbježan.

HISTERIJA I MELODRAMA

Sasvim očekivano, najavljeni pad i koalicije i Vlade izazvao je pravu lavinu histeričnih i melodramatičnih komentara i reakcija. Budući da je vlast Frankenštajn-koalicije imala podršku od ovdašnjeg FGR komentarijata, koji je, iako manjina, izuzetno glasan pa pruža privid cjelokupne javnosti, time je i dreka zaglušujuća. Nema dovoljno prostora da bi se bavilo svim neurotičnim ispadima, međutim, zanimljivo je primijetiti dva trenda u ovim reakcijama. Jedan pokazuje sav jed, a drugi sav jad štovalaca Vlade KS u nestanku.

Prvi je neuobičajena koncentriranost u atakovanju na Komšića kao glavnog i odgovornog “krivca” za pad “najbolje poslijeratne vlade”. Simptomatično je da na Komšića napadaju oni koji su ga i ranije tretirali s nepovjerenjem, samo što to sada rade s pravedničkim gnjevom i žarom. Posebno je u tim napadima ostrašćena kompromiserska, neojugoslavenska ili, bolje rečeno, nepatriotska ljevica. Ovoj je političkoj opciji Komšić oduvijek bio problematičan, naročito radi “jednostranog” imidža “Zlatnog ljiljana”. Ta politička ideologija koja većinski bošnjačke dijelove Bosne i Hercegovine vidi kao jedine preostale prostore na kojima može ostvariti svoje ideološko “bratstvo i jedinstvo”, te stoga najvećeg neprijatelja pronalazi u “bošnjačkom nacionalizmu”, bila je najveći i najvatreniji zagovaratelj sarajevske Frankenštajn-koalicije.

Umorni od toga da su svaka vrsta manjine, gladni osvete radi 1990. godine, koja je srušila njihov svijet, otvorenog apetita radi otpočetih kadrovskih čistki i s već spremnim spiskovima u rukama radi daljnjeg smanjenja broja Bošnjaka u svim kantonalnim institucijama na “prihvatljiv” broj od ispod 50%, ovim osobama su, na koncu, po ko zna koji put ponovo srušeni snovi. Njihov je bijes jednostavno neizmjeran. Tu su zatim i saveznici ovakvih ideologija, oni pritajeni i ne tako pritajeni čovićevci, isti oni koji su Komšiću saplitali noge još prilikom izbora kandidirajući ili podržavajući jednokratno političko smetalo Borišu Falatara. Urnebesno je da osobe takvih političkih svjetonazora optužuju Komšića za “izdaju građanske ideje”. Pored histeričnih reakcija fantasta, u napadima na Komšića ima i neke maliciozne logike. Neke od optužujućih reakcija svakako računaju s Komšićevim plahovitim i nepredvidljivim temperamentom i neobičnom težinom koju on pridaje tome kako ga se gleda u današnjim političkim salonima ljevice – kafanama. Mada ima istine u tome da se izostanak napada na Radončića može tumačiti raširenim uvjerenjem da je dotičnom politički oportunizam jednostavno stvar ne samo karaktera nego same prirode, te da bi protestirati protiv toga bilo uzaludno, ipak intenzitet, terminologija, ostrašćenost i laserska usmjerenost medijskih napada na Komšića pokazuju naznake organiziranog djelovanja.

Drugi fenomen ovih reakcija jeste uporno i sasvim otvoreno nadanje da raspad Frankenštajnkoalicije ne znači i pad Vlade Kantona Sarajevo, nada da će kadrovi DF-a i SBB-a otkazati poslušnost svojim strankama. Računa se na fenomen tzv. papaka, a on se potiče tako što se predstavlja kao visokomoralan i odgovoran čin. Riječ je o vrsti medijskog i javnog pritiska koji je gotovo sigurno praćen i pritiscima daleko od očiju javnosti, pa se još pravi i zamjena teza, gdje se eventualna vjernost kadrova SBB-a i DF-a strankama koje su ih i kandidirale pokušava predstaviti kao “popuštanje pritiscima”. Čak i da se desi tako nešto, to bi bila još nestabilnija vlada s još manjim legitimitetom i još kraćim rokom trajanja. Spremnost da se vlada čak i pod takvim uvjetima najbolje ilustrira sav nezajažljivi avanturizam i bolesne ambicije neostvarenih skorojevića iz odlazeće vlade.

VLADA AMBASADA

Najspornije u vezi s ovom jednogodišnjom sapunicom koju smo bili prisiljeni i gledati i plaćati jeste ipak uloga dijela međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Iako se to u početku sakrivalo ili izbjegavalo priznati, danas je sasvim jasno da je vladajuća koalicija sklepana ne samo uz asistiranje ili ohrabrivanja već vrlo vjerovatno na inicijativu pojedinih stranih ambasada. Uostalom, već se neko vrijeme to i otvoreno pokazuje, a podrška promovira. Postavlja se pitanje zašto. Zašto dio međunarodne zajednice opetovano pravi ovakve greške i miješa se u unutrašnju politiku Bosne i Hercegovine? Gotovo svaki od ovakvih nasrtaja na suverenitet Bosne i Hercegovine završio je katastrofalno, počev od štetočinske “Alijanse za promjene”, preko nametanja Milorada Dodika, pa do eksperimenta “drugog koncepta” s Frankenštajn-koalicijom u Kantonu Sarajevo. Zašto oni centri koji tvrde da su prijatelji i partneri Bosne i Hercegovine konstantno prave eksperimente, i to većinom na većinski bošnjačkim prostorima? Nemoguće je povjerovati da se, nakon gotovo četvrt stoljeća izuzetno invazivnog prisustva u Bosni i Hercegovini, radi o dobrohotnom nepoznavanju lokalnog političkog terena ili pogrešno usmjerenom idealizmu. Stječe se utisak da je glavno pitanje i glavni problem za dio međunarodne zajednice u BiH to ko će vladati na većinski bošnjačkim prostorima Bosne i Hercegovine. No, nejasno je odakle potreba za negiranjem političke volje Bošnjaka putem kreiranja artificijelnih koalicija koje bi izolirale stranku pobjednicu. Jedini razuman odgovor koji se može prihvatiti jeste da su dijelu predstavnika međunarodne zajednice u BiH sporne bošnjačka vjerska i nacionalna dimenzija, te da bi željeli da ih minimaliziraju i marginaliziraju. Naravno, kako se god to pokušalo predstaviti u pozitivnom svjetlu, to je nemoguće i izuzetno štetno.

Ono što je gore od kolonijalnog arbitriranja i miješanja u unutrašnju politiku jedne države i naroda jeste svakako gotovo potpuna sviknutost ovdašnjeg društva, pogotovo političkih klasa, na takav odnos. Posebno je to karakteristično za “građansku opoziciju”, koja je od samog kraja rata priključena na strane fondove i ovisna od stranih sponzora, i to na takav način da se može reći da se radi o političkim, kulturnim i uopće društvenim projektima stranih centara. Sama ta činjenica dovela je do abnormalne situacije da se ono što bi svugdje bilo političko samoubistvo i poltronizam ravan veleizdaji kod nas nosi kao neka značka ponosa, certifikat prihvatljivosti, test progresivnosti, dozvola za politiku. Odvratno je slušati kako se SDP-ovi politički patuljci hvale kako su na sastancima sa strancima denuncirali ovog ili onog kao nedovoljno odanog u sprovođenju stranih interesa, kako se simpatizeri Frankenštajn-koalicije otvoreno nadaju njenom opstanku jer “ipak je to projekt stranaca”, kako odmetnuti Radončićev kadar Damir Arnaut svoje vrlo izvjesno preskakanje pravda razgovorom s američkim i britanskim ambasadorom… Na ovim se primjerima jednogodišnja vlast u Kantonu Sarajevo pokazuje kao potpuno vještačka i nenarodna vlast koja nije postojala radi životnih interesa većine građana Sarajeva, a uskratiti vlast takvima zaista je čin građanskog patriotizma.

PROČITAJTE I...

Čak i humanitarnu pomoć kada šalje u BiH, Rusija adresira samo u korist bosanskih Srba, za razliku od Turske, koja svoje humanitarne i investicijske poduhvate usmjerava u korist svih ljudi u regiji Zapadnog Balkana, što je krupna podrška regionalnoj saradnji kao prioritetu integracijskih ciljeva EU. Dakle, Hrvatska, Srbija i Rusija ometaju napredak regionalne saradnje te umanjuju efekte koje u tom pogledu postižu EU, SAD i Turska. Slabosti prisustva SAD i EU u zemljama Zapadnog Balkana prostor su za destruktivne utjecaje Rusije, Srbije i Hrvatske. Turski doprinos zbližavanju naroda i država na Balkanu prepreka je destruktivnim utjecajima na štetu stabilnosti, sigurnosti i mira u toj regiji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Hamdija Kulenovic 23.12.2019.

    Zasto strane Ambasade podrzavaju “Frankestein koaliciju”? Jedini razuman odgovor nije ” bosnjacka vjerska i nacionalna sirina”.Jedini RAZUMAN odgovor je dimenzija pljacki SDA u ime “bosnjacke vjerske i nacionalne sirine”.Drnislic namjerno vrsi zamjenu teza,podrzavajuci na taj nacin ” modus operandi” dosadasnje privatizacijske,pljackaske prakse.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!