fbpx

Pejzažima slikara Ibrahima Novalića

Do Lukomira smo putovali iz pravca Konjica. Nažalost, još uvijek putna komunikacija ne prati važnost povezivanja ovog sela sa središtem općine, a izlet u ovo najvisočije selo u Bosni i Hercegovini, čija je većina kuća pod zaštitom države, mogao bi biti brend u turističkoj ponudi grada Konjica

 

 

Piše: Bajro PERVA

Iz pravca Kanjine, naselja na magistralnom putu Konjic – Sarajevo, tek nekoliko kilometara udaljenom od centra grada Konjica, vozimo se prilično uskom, zmijolikom cestom i molimo Boga da susreti s autima iz suprotnog smjera budu na kakvom proširenju. Selman Selhanović (novinar i urednik u Islamskim novinama Preporod) i ja vjerujemo u Hadžemove (Hajdarević, predsjednik Društva pisaca u BiH) vozačke sposobnosti da vožnju prilagodi uvjetima puta.

I dok ukoračujemo na Džepe, telefonom se javlja slikar Ibrahim Novalić i pita dokle smo stigli, jer nas očekuje u svom Vrdolju. Uzgred nas obavještava da će nas čekati na cesti usred sela kako bismo uz kahvu i domaće šerbe nakratko odmorili u njegovoj, kako on voli reći, bajti u kojoj kani uraditi atelje. Od Džepa do Vrdolja kratka je relacija, što bi nekad davno stari govorili cigar-dva duhana. Nekad su udaljenost od mjesta do mjesta mjerili vremenom pušenja cigarete.

Novalić je prije nešto više od trideset pet godina napustio rodno Vrdolje i otisnuo se u svijet. Prvo je sišao u Konjic, a odatle su ga putevi gospodnji vodili do Mostara, Dubrovnika, Blagaja. Sad mu se ponovo vraća. Na Sokolini, najdominantnijoj koti u selu, uvrh kanjona Ljute, s prekrasnim pogledom na dolinu Neretve, napravio je bajtu za boravak i zakopao temelje za atelje. Zanimljivo je da je Sokolina dobila ime po orlovima koji su, također, nakon višegodišnjeg izbivanja, počeli da se vraćaju na ovo područje.

Nakon kraćeg odmora i osvježenja u Novalićevoj bajti, krećemo prema Lukomiru. S nama će i Novalić. On dobro poznaje put, a na svoja slikarska platna prenio je sjene mnogih pejzaža kojima ćemo prolaziti. Usput će nas upoznavati s toponimijom ovih živopisnih krajeva. Odmah do Sokoline su Jezerine, gdje se nalazio stari bunar iz kojeg se selo napajalo vodom. Iz Vrdolja se penjemo na Jelicu, na kojoj se zabijelilo nekoliko stada ovaca. Zastajemo na Bubinom kamenu, gdje se nalazi bunar koji je obložen kamenom kako stoka ne bi dolazila u iskušenje da uskoči u njega i zadavi se. Otvor na bunaru zagrađen je trnjem.

Predjeli kroz koje prolazimo nalikuju na one iz južne Hercegovine, odakle su s proljeća dolazili ljudi sa stokom i ostajali do kasne jeseni. Svi ovi predjeli bogati su pašnjacima, a i kamenjar po njima podsjeća ih na krajeve odakle su dolazili. I sad postoje pojedine kuće u kojima su boravili. Pojavljuju se i nove, za koje Ibrahim kaže da su vikendice. Ljudi su se zaželjeli planinske have nepregledne širine. Naišli smo i na mezarje tih naših nomada. Makadamskim putem prolazimo Raški Do, Delića Polje, Šišan Polje, Hajvaz, Dugo Polje. Sve su to obronci južnog dijela Bjelašnice i planine Lovnice što se poput potkovice nadvila na Čuhoviće i Lukomir. Za vrijeme bivše Jugoslavije, 27. jula na Šišan Polju bio je teferič na koji su dolazili mještani sela s bjelašničkog platoa, ispod Lovnice i mnogih drugih sela s konjičke, trnovske i hadžićke općine. I danas se pamti teferič iz 1963. godine, kad je Ljubušak Alija Maksumić Pašanović, tada četrdesetogodišnjak, ušao u šator pijanih teferičlija, najvjerovatnije obrijanih četnika, koji su pjevali blasfemične pjesme u kojima su vrijeđali islam, muslimanke, Kabu, i zamolio ih da to ne čine. Pošto to nisu poslušali, sohom ih je, jednog po jednog, ispovijedao dok sleđa nije bio napadnut noževima. Nasreću, preživio je taj događaj.

U autu zadirkujemo Ibrahima da li su nekad i u ovim krajevima žene od vune plele haljetak za muškost, koji se u narodu zvao nakurnjak, na šta se on nasmijao i potvrdno odgovorio. Dodao je da su zbog žestokih zima i velikih snjegova koji su znali zatrpati ovdašnja sela žene svojim muževima plele haljetku koja bi štitila njihovu muškost. Danas ni zime nisu kao što su nekad bile, a žene više ne pletu ni čarape, ni džempere, a kamoli nakurnjake.

Konačno stižemo u Lukomir. Hadžemov ford izdržao je ovaj silni makadam od nekih 18 kilometara. Svi smo sretni zbog toga. Penjemo se na kote ponad sela, odakle se odlično vidi kanjon Rakitnice. Sa strahopoštovanjem gledamo strmine ovog kanjona. Selćo nije raspoložen da se približi samoj ivici ovih kota. Pronalazim zidine jedne ruševine i s prozora fotografiram selo. U blizini se čuje motorka. Čovjek priprema drva za nadolazeću zimu. Usred sela jedna gospođe prodaje pite, sokove i čajeve. Kaže da su proizvodi domaći, a i cijene su domaće. Moram priznati, za neke artikle prilično paprene. Hadžem uzima sokove s obrazloženjem da mu je stalo da dotična gospođa nešto pazari. Tiho prokomentarisasmo: Aferim, Hadžo!

U predvečerje napuštamo Lukomir. Baterije smo napunili čistim zrakom na 1.500 metara nadmorske visine. I napili se čiste izvorske vode s hajr-česama na izlazu iz sela. S izvora iz Lukomira, dijelom i preko gotovo neprohodnog kanjona Rakitnice, dovedena je voda u Čuhoviće, Vrdolje. Ibrahim je predložio da se sa Šišan Polja vratimo preko Čuhovića jer je bolji put i dobar dio je betoniran. Poslušali smo ga i uvjerili se da je put preko Čuhovića druga priča.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!