fbpx

Pejaković je u pravu, ovo je zaista zemlja hohštaplera

Zašto bi, konačno, država koja ima tri klinička centra plaćala liječenje u Münchenu nekome ko je vlasnik imanja na Vlašiću? Nekome koga se na bosanskohercegovačkim putevima svakodnevno moglo vidjeti za volanom skupocjenih, žednih terenaca iz Wolfsburga i Stuttgarta?

 

Ovih je dana ponovo zakukao u razgovoru za jedan sarajevski list. Ponovio je isto ono što priča već deset godina. Prije deset godina je u razgovoru za beogradsku Politiku kazao da “Sarajevo u kojem je proveo najveći deo svog života i u kojem i trenutno živi on ne smatra multietničkim gradom”, već da je Sarajevo, po njegovom mišljenju, “mesto mržnje, nepodnošenja, neprincipijelne većine i svega onoga što podrazumeva loš život u njemu”, te dodao: “Kad je Milorad Dodik rekao da ne voli doći u Sarajevo jer ga podseća na Teheran, on je ovom izjavom povredio Teheran deset hiljada puta više nego Sarajevo, jer Teheran je kulturna sredina, za razliku od Sarajeva koje danas ni po čemu ne podseća na kulturni centar.”

Ovakve i slične izjave ispaljivao je i nakon tog čuvenog razgovora za beogradski list da bi se penzionirani, ali jednako smrknuti Josip Pejaković ovih dana ponovo oglasio. Politiku više ne zanima pa je dobar i jedan ovdašnji sarajevski dnevnik u kojem se opet raskukao. “Ovo je zemlja lopova, kriminalaca i hohštaplera, koji nisu bili u stanju da vode zemlju u normalnim okolnostima, a kamoli u vanrednim. Neka im… To više nije ni blizu onoga što je trebala biti moja zemlja.” Kakva je to tačno trebala biti njegova zemlja, Pejaković, partizan po vlastitom priznanju, nije precizirao.

Kao i obično, Pejaković igra na emocije i kratko pamćenje ovdašnjeg svijeta. Problematične su itekako ove Pejakovićeve rečenice koje izgovara svako malo, ovisno o vlastitim i potrebama svoje porodice. Bosnu, Sarajevo i sve u njima i oko njih Pejaković problematizira i stigmatizira u pravilu onda kada treba ići u penziju, kada Slobodna Bosna objavi potresan članak o tome kako nezaštićenu ženu pokušava istjerati iz prostranog stana koji je nanišanio u centru Sarajeva, kada se objavi koliko je platio za drugi stan…

Konačno, kada odluči da umjesto u Sarajevu liječnički zahvat obavi u inostranstvu, pa se onda, kada shvati da će to morati platiti sam, raskuka kako mu ova država, eto, ništa ne da. Iako je on državu zadužio, njemu Fond ZZO odbije refundirati troškove liječenja, ali niko da kaže da to nije zato što njega Teheran ne voli. Nego jednostavno jer je nezakonito platiti 70 hiljada maraka troškova liječenja za zahvat u Münchenu koji se bez problema obavlja u Sarajevu.

Zašto bi, konačno, država koja ima tri klinička centra plaćala liječenje u Münchenu nekome ko je vlasnik imanja na Vlašiću? Nekome koga se na bosanskohercegovačkim putevima svakodnevno moglo vidjeti za volanom skupocjenih, žednih terenaca iz Wolfsburga i Stuttgarta?

Nekako nam se čini da je ovo, ma šta god to Pejaković govorio, upravo zemlja po njegovim mjerilima. Zemlja u kojoj njemu BHT serijal U ime naroda, nastao u Pejakovićevom porodičnom aranžmanu, unaprijed plati 300 hiljada maraka po sezoni (a emitiranje je trajalo nekoliko sezona), a onda on kuka kako će seliti jer nema za njega selameta. I onda dijaspora krene skupljati novac za njegovo liječenje, sve psujući vlast i državu koja, eto, nema sluha za bolesnog a našeg Josipa.

Deset godina, dakle, slušamo kako nam prijeti odlaskom čovjek koji odlično živi u zemlji lopova i hohštaplera. Konačno je vrijeme da ili ušuti ili ispuni ono čime godinama prijeti. Samo neka na vrijeme javi kada je ispraćaj. /N. Hasić/

PROČITAJTE I...

Ništa se nije propustilo, na sve se stiglo. SDA je prvoosnovana stranka u BiH. U pola godine je uspostavila stranačku strukturu u svim bitnim mjestima, ne samo u BiH i Jugoslaviji već širom svijeta, do Amerike i Australije. A zatim je spektakularno pobijedila na novembarskim izborima. Atmosfera u “Holiday Innu” tog 26. maja 1990. godine bila je istinski svečana, bili smo ponosni na sebe, na govornike, na prepunu salu, na dobru organizaciju

Možete zamisliti kakav je odnos mogla imati jedna ostrašćena srpska policija prema uhapšenim, utamničenim, nezaštićenim “Turcima”, koji su, uz to, još i “Alijini mudžahedini” i koji “hoće rat”. Kakve su te torture mogle biti... Kakvo nečovječno postupanje protiv uhapšenih, protiv čitavog bošnjačkog civilnog stanovništva... U prvo vrijeme nisu nam ni advokate dozvoljavali. Jedna politika koja je kriva za genocid u Bosni šta je tek mogla činiti s nezaštićenim žrtvama na “svojoj teritoriji”, u kraljevačkim i bjelopoljskim kazamatima. Mučenja, batinanja, elektrošokovi, držanje u samicama po više mjeseci

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!