“Parada ponosa” i zamke za Bošnjake: U ignoriranju je spas

Ignoriranje “Parade ponosa” u Splitu od crkve i gotovo svih stanovnika Splita polučilo je na koncu potpuni uspjeh i dokazalo da je to ponajbolji način da se izbjegnu željeni efekti “Parade ponosa”. Jer, ona u sebi nosi skrivene političke poruke koje pušta vanjski faktor, a cilj joj jeste provokacija na koju će neko reagirati. Dakle, ignoriranjem u potpunosti obesmišljavamo njenu suštinsku namjeru – provokaciju. Time će i svaki daljnji generalizirajući govor o postojanju velikog broja radikala u BiH biti nemoguć, a sekularna država, u skladu s uvažavanjem svih različitosti, uredit će na koncu svoje društvene odnose

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

 

Pred ulazak Republike Hrvatske u Evropsku uniju hrvatsko društvo našlo se pred velikim izazovom – preispitivao se odnos hrvatske politike prema statusu manjinskih skupina. U prvom redu, najviše polemika izazivao je status LGBT populacije, a zatim status srpske manjine, odnosno razne EU komisije tražile su poštivanje prava manjinskih identiteta, i to nacionalnih, vjerskih i spolnih. Vrhunac svih zamislivih javnih polemika bio je uoči i nakon referenduma građanske inicijative “U ime obitelji” u vezi s pitanjem: “Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba da je brak životna zajednica muškarca i žene?”

Naime, Katolička crkva, suočena s kritikom Evropske unije da krši ljudska (spolna) prava, ali i s velikim brojem slučajeva pedofilije i homoseksualizma u vlastitim redovima, pa joj se ujedno spočitavalo i licemjerje, svoje djelatnosti u vezi s očuvanjem tradicionalnih obiteljskih vrijednosti prepustila je laicima (građanima vjernicima) koji ni u jednom trenu nisu nastupali s radikalnih pozicija, iako im je pripisivan fašizam i skriveni politički motiv. Inicijativa se pokazala uspješnom i krajem 2013. godine u Ustav RH je, nakon održanog referenduma, ušla odrednica da je brak isključivo životna zajednica muškarca i žene. Time je onemogućena svaka dalja priča o mogućem izglasavanju zakona o istospolnim brakovima. Treba napomenuti da je građanska inicijativa ovo izborila iako je Republika Hrvatska već zakoračila u okrilje Evropske unije. Ovo dokazuje da nije sve što EU naredi kao obavezu ujedno i sveto slovo, što može biti jedan od putokaza bošnjačkoj politici u određivanju konačnog stava kako se odnositi prema ovom narastajućem društvenom problemu. Za Hrvatsku možemo reći da je postigla sve svoje nacionalne ciljeve: nezavisna je država, članica NATO pakta, članica Evropske unije, a u njoj su Hrvati katolici apsolutna većina. Bez obzira na to, nastale su ogromne podjele i polarizacije unutar društva. Zaključci o slijedu događaja u po svakoj osnovi podijeljenoj BiH nameću se sami po sebi i zastrašujući su.

S obzirom na to da je u BiH polemika oko spolnih manjinskih prava tek u začetku, da će svoje usijanje doživjeti uoči održavanja najavljene “Parade ponosa”, nije zgoreg podsjetiti na događaje i iskustva koja bi mogla biti od koristi bošnjačkom narodu. Naime, namjerno ističemo Bošnjaci muslimani jer se “Parada ponosa” održava u Sarajevu, te je već sada primjetan uklon hrvatske i srpske politike od ovog događaja. Računaju da ih se to ne tiče, što je za medije vrlo jasno apostrofirao Mario Karamatić, izrekavši da iz političkog Sarajeva prema bh. Hrvatima i inače dolazi “pederska” politika, pa stoga ne čudi što se “Parada ponosa” održava baš u Sarajevu. Štaviše, hrvatska i srpska politika, a uz nju pripadajuća Katolička i Pravoslavna crkva, slikovito rečeno, ovih dana sjele su pred televizore, naručili kokice i sa zanimanjem gledaju kako će muslimani polomiti zube na “Paradi ponosa”. Ako je suditi prema Karamatiću, pritom se vesele jer očekuju da će Bošnjaci pasti na ovom ispitu i da će Evropa u njima prepoznati vjerske radikale s kojima je nemoguć suživot. Pred usijanim hrvatskim i srpskim očima već se naziru slike prebijenih pripadnika “Parade” na sarajevskim ulicama. Da postoje oni koji bi to mogli provesti, dokazuje i slučaj napada na pripadnice LGBT populacije pred sarajevskim SCC-om 5. aprila 2019. godine.

Nemojmo biti u zabludi, “Parada” će se održati, kao što je održana u svim zemljama Balkana, iako se 90% javnosti tome protivilo. Pitanje je samo kolika će šteta za Bošnjake i muslimane od nje proizići. Zato smo na stranicama Stava predložili i inicirali ideju za koju smatramo da je ponajbolji odgovor: POTPUNO IGNORIRANJE “Parade ponosa”. To znači da se svaki Bošnjak i musliman suzdrži od bilo kakvog javnog ispoljavanja neprijateljstva prema LGBT populaciji, započevši od društvenih mreža, pa sve do samog održavanja. Proglašavanje tzv. pasivnog otpora sastojao bi se od toga da ulice Sarajeva na dan održavanja “Parade ponosa”, osim njenih učesnika, budu potpuno prazne. I to je otpor, i to je poruka neslaganja, ali je ujedno ponajbolji način da se prevenira bilo kakva mogućnost nasilja, a zatim etiketiranja Bošnjaka. Ne zaboravimo događaje iz 2008. godine, kada je LGBT populacija izazivački započela neku vrstu parade tokom svetog mjeseca ramazana, što je bio povod da ih fizički napadnu pripadnici vehabijske zajednice i navijačkih skupina. Nesumnjivo zaključujemo i upozoravamo da će se sličan scenarij s puno gorim posljedicama ponoviti ako se ne nađe adekvatan model koji će prevenirati sukobe i nasilje.

Naime, na koncu priče, krajnja žrtva mogla bi biti upravo Islamska zajednica i svi njeni članovi označeni kao ekstremisti i radikali. Ako će se pritom nasilje moći povezati sa SDA i Bakirom Izetbegovićem, time će pogodak biti još bolji i isplativiji za one koji žele zlo Bošnjacima. Prema informacijama s kojima raspolažemo, Islamska zajednica BiH interno je naglasila svoj stav koji je sukladan šerijatu i kojim se homoseksualizam i “Parada ponosa” ne podržava, ali istodobno se upućuje da se prema islamu ne podržava ni nasilje, a ni izazivanje nereda. Kao što je mnogo puta do sada isticano, događaj nasilja prema LGBT populaciji u Sarajevu 2008. godine imao je do tada neviđeni medijski odjek, koji se sastojao od generaliziranja svih bosanskih muslimana kao radikala. U isto vrijeme, ni približno isti tretman nisu imali kudikamo brojnije i organiziranije radikalne skupine u Srbiji koje su zbog “Parade ponosa” u Beogradu pokrenule pravi mali ulični rat s puno gorim posljedicama od onih sarajevskih. Iz toga proizlazi da bi se postojeće globalne predrasude prema muslimanima mogle ponovo neosnovano multiplicirati do neslućenih razmjera. Priča o “Paradi ponosa” u Srbiji završava se odlukom Aleksandra Vučića da za premijerku postavi pripadnicu LGBT populacije koja je nedavno sa svojom partnericom “dobila” dijete. Ranije smo u Stavu pisali da je, za razliku od LGBT-ovaca u Bosni i Hercegovini, koji su izrazito ljevičarskih ili liberalnih stajališta, srpski svjetonazor odredio da LGBT populacija u liku i djelu Ane Brnabić nastupa s krajnje nacionalističkih velikosrpskih stajališta.

Ističemo postojanje pronacističkih skupina u Bosni i Hercegovini, koje su najvjerojatnije pod utjecajem ko zna kojih obavještajnih struktura i koje se već sada organiziraju putem društvenih mreža ne bi li u septembru nasilno zaustavili “Paradu ponosa”. Ovdje govorimo o petnaestak članova takvih grupacija koje djeluju u Tuzli i dijelom u Sarajevu, a prema njihovim interakcijama na internetu, zapažamo da nisu muslimani, ne osjećaju odgovornost prema niti jednoj instituciji s bošnjačkim predznakom i ne mogu biti zauzdani zdravorazumskom molbom, veličaju nacionalsocijalizam i naciste, njeguju kult predaka srednjovjekovne Bosne, zagovaraju bijelu rasu, mrze Jevreje, Rome, SDA, Turke i migrante. Ako ova skupina uspije ostvariti prisniji kontakt s navijačkim skupinama u BiH, vjerovatno su, uz vehabijsku zajednicu, najveća opasnost za ostvarivanje nereda na “Paradi ponosa”. U svakom slučaju, subkulturalne i radikalne skupine koje se nalaze na marginama bošnjačkog društva sljedećih mjeseci mogle bi biti ciljana grupa subverzivnih obavještajnih djelovanja ne bi li se izazvao što veći haos u bošnjačkim redovima.

S obzirom na to da u BiH ne postoji razvijen sistem građanskih inicijativa, već je on često prepušten otuđenim pojedincima koji bi mogli prezentirati krajnje zaključke, djelovanje poput onog u Hrvatskoj do sada se među muslimanima u BiH nije realiziralo, iako ne znači da se neće ostvariti neka vrsta sličnog modela. Ignoriranje “Parade ponosa” u Splitu od crkve i gotovo svih stanovnika Splita polučilo je na koncu potpuni uspjeh i dokazalo da je to ponajbolji način da se izbjegnu željeni efekti“Parade ponosa”. Jer, ona u sebi nosi skrivene političke poruke koje pušta vanjski faktor, a cilj joj jeste provokacija na koju će neko reagirati. Dakle, ignoriranjem u potpunosti obesmišljavamo njenu suštinsku namjeru – provokaciju. Time će i svaki daljnji generalizirajući govor o postojanju velikog broja radikala u BiH nemoguć, a sekularna država, u skladu s uvažavanjem svih različitosti, uredit će na koncu svoje društvene odnose.

Čini se da je to najbrže i najlakše rješenje, a stav muslimana je onaj kur’anski, i oko toga ne treba imati dvojbe, pa je i svaka dalja rasprava o tome je li, naprimjer, homoseksualizam prirodan ili nije, potpuno besmislena i ustvari je samo gubljenje vremena i energije koja se mora usmjeriti u ignoriranje kao vid otpora i u svijest da ne živimo u šerijatskoj državi već u sekularnoj i demokratskoj državi. Tek da dodamo da nas pitanje na relaciji prirodno – neprirodno dovodi i do pitanja definiranja morala u društvu. Naime, u prirodi je mjestimice dokazan “homoseksualizam” kod životinja pa je teza o neprirodnosti takvog odnosa netačna, ali i nepotrebna, jer šta je to što ljude dijeli od životinja? Moral, zar ne? Prirodno bi bilo zaskočiti na svaku dostupnu ženku poput lava, ali u tome nas sprečava moral i društvene konvencije koje su nametnute moralom. Crkva, kada kaže da je homoseksualizam neprirodan, možda je ponajveći licemjer jer propagira celibat koji je potpuno neprirodan čin. No, taj je čin iskaz ustezanja i žrtve u ime kršćanskog morala i Boga samog. Bez obzira na to, LGBT populacija iznosi činjenicu da je neprirodnost celibata polučila pedofiliju u crkvenim redovima. U svakom slučaju, rasprave na ovu temu beskrajne su i odvest će nas u labirint i mrežu iz koje se nećemo izvući.

Da dodamo da je Katolička crkva u Hrvatskoj (odnosno njena laička ekspozitura, među kojima se našao i Zlatko Hasanbegović kao primjer cvjetnog uzorka Hrvata muslimana) tradicionalno očekivala da će dobiti podršku hrvatskih muslimana na referendumu o definiciji braka. To se i dogodilo, a vodstvo IZ u RH nije primijetilo da je definicija braka jednog muškarca i jedne žene jednim svojim dijelom protivna šerijatu i da je ustvari posve crkvena definicija braka. Isti je slučaj kada govorimo i o judaističkoj halahi. Iz perspektive islama i judaizma, druga polovina rečenice, “brak je zajednica (jednog) muškarca i (jedne) žene”, nije tačna jer, po vjerozakonu obiju religija, brak je Bogom ustanovljeni ugovor između jednog muškarca i jedne ili nekoliko žena. Ovdje je bez sumnje bilo riječ o katoličkoj definiciji braka, koja je u jednom dijelu suprotstavljena s vjerozakonom islama i judaizma.

Tu su nelogičnost primijetili zagrebački Jevreji i distancirali se od te vrste građanske inicijative iza koje se krije katolički vjerozakon. Ali ne samo to, Jevreji u Hrvatskoj promoćurno su procijenili da je za njih najlakši način očuvanja vlastitog identiteta, ali i sigurnosti, upravo ulaganje u sekularno društvo. Jer, njihovo historijsko pamćenje ih upozorava: kada god je crkva preuzela državne uzde, nad njima je vršen genocid. U tom smislu su manjinska prava LGBT populacije prepoznale kao prvu liniju odbrane i vlastitog manjinskog identiteta i u Evropi i u SAD-u. Dakle, iako su u vjerskom i moralnom smislu također protivni homoseksualizmu, njihovi soft power aparati, ponajviše u SAD-u, promoviraju ga vjerujući da preventivno rade na vlastitoj samozaštiti. Treba uzeti u obzir činjenicu da u Evropskoj uniji imamo slučajeve da LGBT aktivisti u sklopu branjenja principa sekularizma, ravnopravnosti i ljudskih prava znaju stati u zaštitu muslimanskog manjinskog identiteta. Međutim, suptilnim nijansama promišljanja manjinskih prava u EU bavit ćemo se u narednom broju Stava.

Ulaganje u sekularnu državu najbolji recept za opstanak BiH

Primjer “Parade ponosa” u Jeruzalemu iz 2007. godine svjedoči jednu začudnu međukonfesionalnu solidarizaciju. Tada su muslimanske i kršćanske vođe pozvale vjernike da bacaju smeće i kamenje na sudionike, a vjerske vođe jevrejske ortodoksne zajednice javno su proklele sve nečiste duše u povorci koje će proganjati zao duh te se nikad, po Božijem nalogu, neće očistiti od grijeha koji će ih pratiti u tijelu, duši i njihovim finansijama. Neko bi mogao reći da je riječ o pohvalnoj solidarizaciji u vezi sa zajedničkim vrijednostima triju glavnih svjetskih monoteističkih religija, no nas zabrinjava činjenica da ni jedan dijalog ne može započeti ispoljavanjem mržnje. Nije li to upravo i degradacija teističkog morala koji u bilo kojoj tradiciji ima kao polazišnu tačku riječ ljubav. Takva vrsta zajedništva, ukoliko se ostvari u BiH, bit će ništa drugo negoli uvod u nove sukobe, ako se vodimo provjerenom istinom da mržnja rađa samo mržnju. Uostalom, trebalo bi se upitati je li uopće moguće neko drugo državno rješenje u BiH osim sekularnog. Nemoguće je zamisliti da bi se zakoni regulirali po principu red islamskog, red katoličkog, red pravoslavnog. Prije toga bi zasigurno uslijedio neki novi sukob do istrebljenja. Za one koje misle da je rješenje bilo u komunizmu reći ćemo da je i to uređenje propagiralo jednu vjeru – ateizam, dakle nevjeru. Uostalom, komunisti su homoseksualce hapsili i osuđivali na teške dugogodišnje robije. Čini se da je sekularno uređenje za Bosnu do sada s najvećim potencijalom za uspjeh, jer ekskluzivistički ne promovira ni jednu vjeru i naciju.

PROČITAJTE I...

Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća.

Sve ovo možda i ne bi bilo toliko alarmantno da nije činjenice da se baš u ovom kontekstu dešava gotovo sinhronizirano etiketiranje BiH kao “tempirane bombe” ili “legla džihadista” od mnogo važnijih političkih faktora iz Evrope i svijeta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!