fbpx

Pandemija i ekonomska izolacija: Ovisnost o uvozu hrane mora prestati

Ako se epidemiološka situacija u svijetu, prije svega u regiji, pogorša ili ako se slična kriza u budućnosti ponovi, države će se u većoj ili manjoj mjeri ponovo zatvoriti, a razmjena roba, gotovo sigurno, bit će zaustavljena. U takvoj situaciji mnoge bi države, a među njima i naša, ostale bez osnovnih životnih namirnica, prije svega hrane, lijekova i sredstava za higijenu

PIŠE: Elvir Resić

Pandemija izazvana virusom korona uzdrmala je cijeli svijet. Gotovo bez izuzetka, države su zbog nje primorane da na potpuno drugačiji način, ozbiljnije nego ranije, razmišljaju o stvarnim temeljima na kojima opstaju kako one same, tako i njihova društva, stanovništvo, organizacija, sistem, poredak. Širom su otvorena pitanja koja život znače. Korona je stavila na ispit državne aparate, odnosno organe u kojima se donose najvažnije odluke – mogu li blagovremeno reagirati na širenje ovakve ili slične zaraze, a natjerala je i zdravstvene sisteme da se suoče s vlastitim kapacitetima koliko uistinu mogu liječiti i spašavati ljude. Pokazalo se da su politički i zdravstveni sistem u ovakvim situacijama međusobno uvjetovani jer je od stepena efikasnosti i provodivosti mjera restrikcija kretanja, odnosno naredbi izolacije stanovništva uglavnom zavisilo koliko će zdravstveni radnici moći odgovoriti svom osnovnom zadatku.

Istina je da sve države nisu na jednak način pogođene virusom korona i da je svaka djelovala onako kako je umjela i bila kadra u okolnostima koje niko nije mogao ni izbliza predvidjeti. Iako borba još traje i nije zahvalno upuštati se u bilo kakvo zaključivanje, može se reći da je pandemija usporena. Iako danas govorimo o milionima oboljelih i stotinama hiljada onih čija je smrt uzrokovana ili ubrzana virusom korona, globalno se borba isplatila jer bi zdravstvena katastrofa bila daleko veća da se države, svaka na svoj način, nisu uhvatile ukoštac s pandemijom. Koje su mjere dale najbolje rezultate i šta je trebalo uraditi drugačije, pitanja su na koja ćemo odgovore tražiti u vremenu koje dolazi.

Međutim, sada je već sasvim sigurno da je pandemija korona virusa ostavila, i tek će ostaviti, ogromne posljedice na globalne ekonomske odnose i, što je za običnog čovjeka mnogo važnije, na životni standard unutar svake zemlje. Mnoge grane privrede doslovce su odsječene, ili sasušene: ugostiteljstvo, turizam, zanatstvo, prijevoznička djelatnost. Čak i one oblasti koje nisu pogođene direktno krizu će itekako trpjeti u narednim mjesecima, možda i godinama.

Na desetine miliona ljudi širom svijeta ostalo je bez posla. Samo u Sjedinjenim Američkim Državama, zemlji koja je u svakom pogledu najteže pogođena pandemijom, za samo nekoliko sedmica blizu 30 miliona ljudi zatražilo je državnu pomoć za nezaposlene. Recesija će imati za sada nesagledive razmjere i u Zapadnoj Evropi, a prema prognozama ekonomskih stručnjaka, bit će daleko teža od one iz 2008. godine.

A male i nedovoljno razvijene ekonomije poput naše posebna su priča. Osim činjenice da smo ostali bez desetina hiljada radnih mjesta i da je priliv novca u javne budžete na svim nivoima uveliko smanjen, Bosna i Hercegovina suočava se sa stvarnim egzistencijalnim problemom, a to je ovisnost o uvozu osnovnih životnih namirnica. Prema podacima kojima raspolaže Vanjskotrgovinska komora, koji ne moraju nužno biti precizni, ali uglavnom jesu pouzdani i upotrebljivi, uvoz u Bosnu i Hercegovinu u prvoj polovini prošle godine iznosio je 10 milijardi, a izvoz 6 milijardi KM. Posebno je zabrinjavajući podatak da je više od 90 posto hrane koja se u našoj zemlji konzumira uvezeno.

Postojeći omjer uvoza i izvoza, pogotovo kad je riječ o proizvodima neophodnim za normalan život, nepovoljan je za bosanskohercegovačko društvo i državu Bosnu i Hercegovinu jer ih stavlja u položaj elementarne (ne samo ekonomske) ovisnosti o drugim državama, što dolazi do izražaja upravo u vanrednim situacijama kakva je ova današnja izazvana pandemijom. Ono što sve nas u Bosni i Hercegovini mora posebno zabrinuti jeste sasvim realna mogućnost da u ovakvim globalnim krizama u svakom trenutku može doći do potpune obustave kretanja roba, posebno osnovnih namirnica – hrane, sredstava za higijenu, lijekova, medicinske opreme. Ako se epidemiološka situacija u svijetu, prije svega u regiji, pogorša ili ako se slična kriza u budućnosti ponovi, države će se u većoj ili manjoj mjeri ponovo zatvoriti, a razmjena roba, gotovo sigurno, bit će zaustavljena. U takvoj situaciji mnoge bi države, a među njima i naša, ostale bez osnovnih životnih namirnica, prije svega hrane, lijekova i sredstava za higijenu.

Da vanjskotrgovinski deficit nije fatalan sam po sebi, pokazuje primjer najrazvijenije ekonomije svijeta. Naime, za Ameriku je njen bilans uvoza i izvoza također nepovoljan jer oni godišnje uvezu roba u vrijednosti 3,2 triliona dolara, a izvezu oko 2,5. Međutim, vanjskotrgovinski deficit od blizu 700 milijardi dolara za opstanak američkog stanovništva ne znači mnogo jer ništa od onoga što uvezu nije neophodno za život. Ili, bolje rečeno, ono što je neophodno ne moraju uvoziti jer sve proizvode. Snaga Amerike možda jeste u vojnoj sili, svjetskom političkom utjecaju, kulturnoj kolonizaciji svijeta, ali njena istinska stabilnost počiva na vlastitoj proizvodnji pšenice, kukuruza, mesa, mlijeka, nagomilanim zalihama i domaćim izvorima energije. To doslovce znači da u slučaju bilo kakve međunarodne izoliranosti njen narod ne može ogladnjeti.

S druge strane, mnoge evropske države, a među njima i zemlje naše regije, ovisne su o uvozu. Bosna i Hercegovina u posebno je nepovoljnom položaju jer naša poljoprivredna proizvodnja, prerada hrane, proizvodnja lijekova i osnovnih sredstava za higijenu ne može zadovoljiti potrebe domaćeg stanovništva. Uzroka za to je više i svakako ih treba analizirati, ali u ovom trenutku, dok smo još u strahu od pandemije i eventualne blokade granica (ili barem od neprirodnog povećanja cijena uvoznih artikala), valja nam tražiti rješenja za budućnost.

Ekonomske mjere koje su organi vlasti kroz budžete na različitim nivoima najavili jesu neophodne i kratkoročno će dati rezultate, donekle ublažiti socijalnu krizu, ali ekonomski, pogotovo dugoročno, neće značiti mnogo. Javna sredstva bit će preusmjerena s jedne stavke na drugu, bit će olakšano firmama da isplate plaće radnicima, ali to ne može opstati na duge staze. Paradoksalno zvuči da, u isto vrijeme dok radnici ostaju bez posla, mi uvozimo (jer smo na to u ovom času prinuđeni) mlijeko, meso, pšenicu, voće i povrće, kalodont, deterdžent.

Palijativne mjere predstavljaju gašenje šumskog požara, ali valja onda obnavljati šumu mladim i zdravim stablima. Dugoročan je to proces koji mora započeti odmah, prije svega temeljitom analizom postojećeg stanja. Moramo znati šta je to što u ovom trenutku proizvodimo, i u kojim količinama, te koji su kapaciteti razvoja domaće proizvodnje. Izrada strategije razvoja domaće proizvodnje, donošenje novih zakona i mjera koji će stimulirati proizvodnju osnovnih namirnica, uspostavljanje kreditnih fondova za razvoj domaće proizvodne djelatnosti, javna edukacija stanovništva o važnosti kupovine domaćih proizvoda samo su neki od koraka koji su pred nama. Akcija mora biti planska, sveobuhvatna i sistemska ako ne želimo ponovo sa zebnjom gledati u granice i čekati hoće li susjedi zaustaviti konvoje.

PROČITAJTE I...

Ništa se nije propustilo, na sve se stiglo. SDA je prvoosnovana stranka u BiH. U pola godine je uspostavila stranačku strukturu u svim bitnim mjestima, ne samo u BiH i Jugoslaviji već širom svijeta, do Amerike i Australije. A zatim je spektakularno pobijedila na novembarskim izborima. Atmosfera u “Holiday Innu” tog 26. maja 1990. godine bila je istinski svečana, bili smo ponosni na sebe, na govornike, na prepunu salu, na dobru organizaciju

Možete zamisliti kakav je odnos mogla imati jedna ostrašćena srpska policija prema uhapšenim, utamničenim, nezaštićenim “Turcima”, koji su, uz to, još i “Alijini mudžahedini” i koji “hoće rat”. Kakve su te torture mogle biti... Kakvo nečovječno postupanje protiv uhapšenih, protiv čitavog bošnjačkog civilnog stanovništva... U prvo vrijeme nisu nam ni advokate dozvoljavali. Jedna politika koja je kriva za genocid u Bosni šta je tek mogla činiti s nezaštićenim žrtvama na “svojoj teritoriji”, u kraljevačkim i bjelopoljskim kazamatima. Mučenja, batinanja, elektrošokovi, držanje u samicama po više mjeseci

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!