fbpx

Pandemija – četvrti jahač apokalipse jaše s isukanim mačem pravde

Nakon svjetske ekonomske krize iz 2008. godine, u akademskim krugovima sve se češće govori o nejednakosti, tačnije o ogromnim razlikama u raspodjeli bogatstva. Knjiga Kapital u 21. vijeku francuskog autora Thomasa Pikettyja govori o tim nejednakostima i daje određena rješenja koja se mogu provoditi u normalnim uvjetima, demokratskom okruženju, dok The Great Leveler Waltera Scheidela govori o nejednakostima i ne baš mirnim i laganim načinima rješavanja pitanja nejednakosti

Piše: Jakub SALKIĆ

Vrijeme je idealno za čitanje. Ne možemo vani, pa šta drugo raditi?! No u svjetlu nadolazeće ekonomske krize, literatura iz ekonomije postaje sve traženija, posebno ona koja je lahko razumljiva običnim čitaocima. Preporuka za čitanje dvije su knjige, obje su izdate prije nekoliko godina i slične su tematike. Naime, nakon svjetske ekonomske krize 2008. godine, u akademskim krugovima sve se češće govori o nejednakosti, tačnije o ogromnim razlikama u raspodjeli bogatstva. Knjiga Kapital u 21. vijeku francuskog autora Thomasa Pikettyja govori o tim nejednakostima i daje određena rješenja koja se mogu provoditi u normalnim uvjetima, demokratskom okruženju, dok The Great Leveler autora Waltera Scheidela govori o nejednakostima i ne baš mirnim i laganim načinima rješavanja pitanja nejednakosti. Knjiga Kapital u 21. vijeku (2014) prevedena je na bosanski jezik, dok The Great Leveler (2017) nije.

Prema podacima OECD-a, nejednakost je od sredine 1980-ih do sredine 2000-ih porasla u šesnaest od dvadeset promatranih ekonomija. U isto vrijeme nejednakost je rapidno rasla na tržištima u nastajanju poput Rusije, Kine i Indije, dok je svega nekoliko većih ekonomija, poput Brazila i Meksika, bilježilo izraženiji pad nejednakosti usred već početno vrlo visokih razina nejednakosti.

Kako bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji? Ekonomska je formula jednostavna r >g, povrat od kapitala veći je od stope rasta. To je osnovna snaga ekonomske divergencije, raslojavanja društva na sve bogatije i sve siromašnije. U svijetu slabe stope rasta, od 0,5 posto do 1 posto godišnje, prosječni povrat od kapitala (kamata na štednju, rente, finansijskih ulaganja) od 4-5 posto godišnje osjetno je veći. To znači da se bogatstva akumulirana u prošlosti rekapitaliziraju mnogo brže od rasta ekonomije, čak i kad nema nikakvog prihoda od rada. Dakle, najbrži način da se obogatite jeste da bogatstvo naslijedite.

Takav omjer povrata od kapitala i stope rasta bio je karakterističan za 18. i 19. stoljeće. Početkom 20. stoljeća on je doveo do drastičnih oblika ekonomskog raslojavanja. Oni koji su radili bivali su siromašniji, oni koji nisu radili postajali su bogatiji. Šokovi koji su se dogodili u razdoblju od 1914. do 1945. umanjili su divergenciju. Razaranja, inflacija, eksproprijacija, veće porezne stope itd. obrnule su stoljetne tendencije raslojavanja. Visoke stope rasta poslije Drugog svjetskog rata (također i demografskog rasta), uz socijalne projekte “države blagostanja”, pojačale su trend smanjivanja nejednakosti.

U periodu od 1970. do 1980, vremenu neokonzervativne revolucije u SAD-u i Britaniji, završava doba konvergencije i ponovo prevladavaju sile divergencije. Konačno, na početku 21. stoljeća koncentracija kapitala opet postaje sve drastičnija, premda ne takva kakva je bila u evropskim državama stoljeće ranije. Također, očit je i trend nastavka rasta koncentracije kapitala i ekonomske divergencije. Pikettyjev zaključak glasi da bi bilo iluzorno zamišljati da u strukturi modernog rasta, koji kod bogatih zemalja s malom demografskom stopom ne može biti mnogo veći od 1 posto, te u postojećim zakonima tržišne ekonomije postoje sile konvergencije koje prirodno dovode do smanjenja nejednakosti bogatstva ili do harmonične stabilizacije.

Vladajući sistem, postojeći nivo razvoja, pogoduje rastu kapitala i osiromašivanju većine društva: ne samo nižih klasa već i viših, pa i samog gornjeg decila, a sve na račun 1 posto stanovništva, štaviše 0,1 posto najbogatijeg stanovništva. Uspostavljenje sile konvergencije, poput obrazovanja ili porezne politike, ovakve kakve jesu, ne mogu zaustaviti taj trend. Piketty vrlo detaljno na povijesnoj skali od 18. stoljeća (čak i dublje od toga) analizira i dokumentira te trendove ekonomske divergencije i konvergencije.

Izlaz iz tog trenda okrupnjavanja kapitala (koji bi tokom 21. stoljeća mogao dovesti do apokaliptične ekonomske i društvene situacije) Piketty vidi u poreznoj politici i progresivnom porezu.

“Mora se priznati, nakon što je vagnerijanski mračno opisao i dokumentirao suvremene trendove raslojavanja, taj lijek doima se poput ideje da leukemiju liječimo prokuhanom vodom. No, tu leži i jedan od najzanimljivijih aspekata Kapitala. Pikettyja ne zanimaju ideološka rješenja, nego ekonomski instrumenti koji mu stoje na raspolaganju. Podivljalog bika ne želi u pravedničkom gnjevu gađati interkontinentalnom raketom s atomskom bojevom glavom, već ga poput matadora onesposobiti jednim jedinim preciznim udarcem poreznog mača”, napisao je Dragan Jurak u kritici ove knjige na portalu Moderna vremena.

Austrijanac Walter Scheidel iscrpno istražuje odnos između nasilja i nejednakosti. Knjiga, čiji bi naslov u slobodnom prijevodu bio Veliki nivelator: Nasilje i historija nejednakosti od kamenog doba do 21. stoljeća, polazi od teze da je kroz historiju znatno smanjenje materijalne nejednakosti rezultat četiriju različitih vrsta nasilnih lomova: masovno mobilizacijsko ratovanje, transformirajuće revolucije, državni neuspjeh i smrtonosna pandemija. Bez takvih nasilnih lomova, tvrdi Scheidel, nejednakost ima tendenciju porasta. U širokom rasponu vremena i u društvu, “stabilnost je pogodovala ekonomskoj nejednakosti”. Za Scheidela su samo takvi “nasilni šokovi”, koje on naziva “četiri jahača apokalipse”, donekle izbrisali društvene nejednakosti. Scheidel pregleda historijske primjere svakog od “četiri jahača apokalipse”, identificirajući mehanizme koji svaki nasilni šok povezuju s izjednačavanjem bogatstva i prihoda.

Prvo dolazi rat, pri čemu su svjetski ratovi zauzeli centralnu ulogu. U Japanu tokom Drugog svjetskog rata ukupna mobilizacija stanovništva rezultirala je masovnim uništavanjem elitnog bogatstva. Ratni šok doveo je do “regulacije vlade, inflacije i fizičkog uništenja”, koja je “umanjila nejednakost u raspodjeli dohotka i bogatstva”. U drugim zemljama odvijali su se slični procesi: Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Kanada, Holandija, Indija, Sjedinjene Američke Države, Finska, Australija, Danska i Norveška. Scheidel tvrdi da su masovni mobilizacijski ratovi 20. stoljeća najbolji primjeri šireg procesa u kojem nasilni rat uzrokuje smanjenje nejednakosti. Ovaj argument ispituje u predindustrijskim i građanskim ratovima, od američkog građanskog rata i napoleonskih ratova do zaraćenih država današnje Kine i rimskih ratova protiv Kartage. On nalazi da je “u tradicionalnom ratovanju” stepen izravnavanja koji se dogodio bio manje težak i ovisan o mnogim faktorima, ali bez obzira na to, izjednačavanje je imalo tendenciju povezivanja s veličinom nasilja.

Razlika između “masovne mobilizacije” i “tradicionalnog” rata ključna je za ovu analizu – ne samo da su bili industrijalizirani i ne samo da su masovno-mobilizacijski ratovi bili su skuplji već su zahtijevali društveni konsenzus i poštenu raspodjelu žrtve preko bogatih i siromašnih, što je rezultiralo većim stepenom izravnavanja u kombinaciji s masovnim uništavanjem .

Scheidelov drugi jahač jeste “transformativna revolucija”. Ponovo počinje s primjerima 20. stoljeća, za koje postoji dovoljno podataka i djeluje unatrag u vremenu. Komunističke revolucije 20. stoljeća, tvrdi on, oslanjale su se na veliko nasilje u obliku građanskog rata (u Rusiji i Kini) i čistki (u Rusiji, Kini i Kambodži) da bi donijele “eksproprijaciju, preraspodjelu, kolektivizaciju i određivanje cijena”. Slične procese pronalazi u predindustrijskim okruženjima, poput Francuske revolucije, seljačkih pobuna u Kini i ustanka u Rimu (Galija). Scheidel otkriva da su ovi predindustrijski slučajevi bili manje uspješni u smanjenju nejednakosti, bez obzira na to koliko su bili nasilni. On tvrdi da je tek 20. stoljeće proizvelo “revolucionare koji su upravljali i mitraljezom i radikalnim programima”.

Propadanje države i sistema treći je Scheidelov jahač. Kroz historiju je nasilno uništavanje čitavog političkog, ekonomskog i socijalnog sistema rezultiralo smanjenjem nejednakosti. U modernom dobu Scheidel ukazuje na samo jedan primjer – Somaliju s kraja 20. stoljeća. Ukratko, Scheidel pokazuje da “čak i ako su ovi procesi ostavili većinu ili sve ljude gore nego prije, bogataši su trebali i mnogo više izgubiti”, sažimajući tako stepen nejednakosti.

Scheidelov posljednji konjanik jeste pandemija. Fokusirajući se na “crnu smrt”, doba kuge u Evropi koja je između 1347. i 1351. godine u Euroaziji usmrtila između 75 i 200 miliona ljudi, Scheidel objašnjava na koji je način ova pandemija smanjila nejednakosti: visoke stope smrtnosti dovele su do oskudice radne snage, jaču pregovaračku poziciju siromašnih, što je na kraju rezultiralo višim realnim plaćama. To je upotpunjeno fragmentacijom imovine među bogatima i haosom u političkom sistemu. Stoga je masovna smrt kuge kombinirala uzročne mehanizme nekolicine drugih “jahača” da bi smanjili nejednakost u Evropi.

Scheidel zaključuje da je u nedostatku nasilnih šokova mirno smanjenje nejednakosti malo vjerovatno, što je “u skladu s dokazima kroz dugu povijest”.

Dešavaju li se upravo pred našim očima događaji koje će promijeniti svijet, promjene o kakvim govori Scheidel? To ćemo tek otkriti. Samo će nam se kazati.

 

PROČITAJTE I...

Apelujem na sve da provjere svoje podatke i da eventualne greške prijave CIK-u”, kaže Tabaković, svjestan da će biti teško spriječiti zloupotrebe s obzirom na to da “srpska politika u Srebrenici ima na raspolaganju resurse i kapacitete Opštine i kontroliše sve procese”, te da “ta ista politika ima podršku i od određenih političkih opcija.” “U sve ovo je uključen i dio ljudi iz Općinskog odbora SDP-a. Naše informacije govore da oni imaju tijesnu saradnju sa srpskim prijedlogom kandidata za načelnika Mladenom Grujičićem”, rekao je, između ostalog, Tabaković na pres-konferenciji Inicijative Moja adresa: Srebrenica

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!