fbpx

Pale su zaštitne maske

Hinjski udarac brzo sam odbolovao, korio se nešto duže, jer greška je bila moja, takav meni nesvojstven infantilni previd nipošto nisam smio napraviti, a potom je, sve do susreta s F., farsično prijateljstvo prekrio debeli i teški plašt zaborava

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Odmah sam ga prepoznao, sleđa, premda je bio pedesetak metara ispred mene, a ne sjećam se kad sam ga posljednji put vidio. U ratu, možda. Hodao je, za njegove pozne godine, neobično brzo, rasklimatano, nesigurno, povremeno teturajući, kao da je od nekog ili nečeg bježao ili mu se negdje jako žurilo. Mogao je, razmišljao sam dok sam mu se primicao, svakog trenutka spotaknuti se o nešto, izgubiti ravnotežu, pasti, povrijediti se.

Bio je to F., otac mog negdašnjeg najboljeg prijatelja, ustvari, iznimno prijetvornog dvoličnjaka od kojeg sam – dakako onda kad su maske pale, kad se njegovo, moram to priznati, izvanredno glumatanje razgolitilo, ukazalo i osvijetlilo u svoj svojoj punini neizmjerne nutarnje ružnoće – u znak “zahvalnosti” osjetio očekivan, ali ipak bolan udarac, a gdje drugo nego u leđa?!

Hinjski udarac brzo sam odbolovao, korio se nešto duže, jer greška je bila moja, takav meni nesvojstven infantilni previd nipošto nisam smio napraviti, a potom je, sve do susreta s F., farsično prijateljstvo prekrio debeli i teški plašt zaborava.

Konačno, sustigoh ga, pozdravih, udaljih se nekoliko koraka i skinuh masku s lica. On učini isto i pažljivo se zagleda u mene. U njegovim staračkim, gotovo zgaslim očima ugledah zbunjenost, nedoumicu, vidjelo se da s naporom pretura po prošlosti, pokušava sjetiti se ko sam, a zatim mu pogled bljesnu, osmijeh na dotad skamenjenom licu zatitra i jedva čujnim glasom reče:

– Sadik.

– Da, ja sam.

– Ne mogu da vjerujem! Godinama se raspitujem za tebe. Neko mi kaže ovo, neko ono, a tebe nigdje. Mislio sam da si negdje vani. Dakle, tu si, u Tuzli?

– Jesam. A Vi? Kako ste?

– Dobro, dobro… Nego, kad smo se već ovako ugodno sreli, rado bih te pozvao na kahvu i sok, ali, evo, vidiš, sve je zatvoreno, pa, ako imaš vremena, mogli bismo sjesti na neku klupu, da se ispričamo, ko zna da li će se ovakva prilika ponovo ukazati. Može?

– Može.

– Onaj mi se godinama ne javlja, ne znam ni gdje je – procijedi u bradu.

Ne rekoh ništa. Naravno, znao sam ko je “onaj” i njegovo zanemarivanje ostarjelog i bolesnog oca uopće me nije iznenadilo. Šutim i čekam da se F. otvori, jer “onog” sam odlično poznavao i F. je, očito, želio pričati o njemu, povjeriti mi se.

– Ne odgovara na moje pozive – nastavi – a i stan je prodao, bio sam u njegovoj zgradi, raspitivao se, ljudi koji su kupili njegov stan o njemu ništa nisu znali. Ne znam ni šta je s njegovim brakom, djecom, niko mi se ne javlja, niko ne dolazi… Jesi li ga ti, možda, vidio?

– Jesam, prošle godine.

– Zaista? Znači, tu je! Jeste li se pozdravili?

– Nismo. Okrenuo je glavu od mene, a, iskreno, ja od njega još više.

– Eh, znam, sve znam… Nije smio to napraviti, nije… Toliko toga si učinio za njega, a on… Pa, učio si ga da svira gitaru, sugerirao koje knjige da čita, znam, mada je to krio od mene, da si ga i novčano pomagao, pazio kao mlađeg brata, oblikovao, i to izrazito pozitivno, u mnogo čemu, a on je prema tebi postupio tako, tako… Bruka! Sramota!

– Pustimo sad to, nebitno. Nego, znate, pronaći ga nije teško, to je čas posla, ali je ključno pitanje da li Vi zaista, i pored njegove bešćutnosti, želite da ga pronađete? Želite li?

– Naravno, sin mi je, duša me boli. Pa, i ti si roditelj i možeš me shvatiti.

– U redu, shvatam. I šta onda? Hoće li to promijeniti vaš odnos? Hoće li odjednom biti bolji, ophoditi se prema Vama brižno, odgovorno, s dužnim poštovanjem? Pa, neće! Sami ste rekli da Vam se godinama ne javlja niti dolazi, dakle, – i, molim Vas, ne ljutite se zbog moje otvorenosti – on Vas ne želi, niste mu potrebni i, budući da ga odlično poznajem, zasigurno se, sad kad ste zašli u godine, plaši da mu ne budete na teretu, ne želi brinuti o Vama. Ovo što sam rekao jeste grubo, ali, da se ne lažemo, a obojica to dobro znamo, stvari naprosto tako stoje.

– Znam, i nisi bio grub, to je zaista tako, ali osjetio sam potrebu da ti se otvorim, povjerim, podijelim s tobom muku koju mučim… I, molim te, ne zamjeri ako sam te opteretio.

– Ma, ni najmanje! Nego, primijetio sam da prebrzo hodate, a to je ovako pomalo… Žurite li negdje?

– Da. Krenuo sam kupiti zaštitne rukavice, u mom kvartu ih nema, a čuo sam da ih ima u nekoj od apoteka na Slatini. Zato žurim, bojim se, nestat će ih.

– Evo, ne morate nigdje žuriti – rekoh, izvadih iz unutarnjeg džepa par rezervnih rukavica i pružih mu ih.

– Hvala ti, sine, puno si mi pomogao – prošaputa, obori glavu, a vilica mu jedva primjetno zadrhta.

PROČITAJTE I...

Pogled mi ostade na trotoaru. Do prije nekoliko sedmica dupke puna ulica ispod mog prozora sada je pustinja. Poneko prođe nervoznim koracima, poneki trkač protrči prema parku na obali rijeke. Život koji smo uzimali zdravo za gotovo nestao je. Nove okolnosti, nove prijetnje i strahovi. U drugom dijelu grada neko je upravo prikopčan na aparate

Za trenutak mi pogled odluta desno iza naših leđa. Već se bilo odjutrilo, vidio sam pet ili šest vojnika kako pretrčavaju livadu tačno iza nas. “Evo ih, došli su nam iza leđa”, viknuo sam. “Ma to su, ba, naši najvjerovatnije”, javio se Dilaver, “nemojte ljudi pucati.” Samo što je završio rečenicu, a ovi sasuše po nama vičući: “Hvataj ih, kolji”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!