fbpx

Pakistan: Od američkog saveznika do kineskog strateškog partnera

Neke moćne sile žele Pakistan baciti na koljena zbog bliskosti s Turskom, odvojiti ga od Kine i ekonomski slomiti sabotiranjem kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora (CPEC), posvađati Vladu s vojskom, a sve kako bi ojačale poziciju Indije u regiji

 

 

Piše: Osman SOFTIĆ

Protesti u Pakistanu nisu generirani samo domaćim razlozima, oni imaju i političku pozadinu i podršku koja dolazi izvana, prije svega iz Indije, ali i sa Zapada. Očigledno je da se ulažu maksimalni napori u mobiliziranju antikineskog sentimenta, a u cilju suprotstavljanja sve prisutnijem ekonomskom i geopolitičkom utjecaju Pekinga u Aziji. Suma sumarum, riječ je o galopirajućem sukobu između Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine koji poprima ozbiljne razmjere. Neki to nazivaju novim hladnim ratom, dok drugi vjeruju da je riječ o potencijalno ozbiljnijem i manje predvidivom sukobu koji karakteriziraju nove i drukčije osobine od onih iz hladnog rata između Washingtona i Moskve u proteklom stoljeću.

ČUDNOVATI SAVEZ OPOZICIONIH PARTIJA

Primjer Pakistana sigurno je najznačajniji iz više razloga koji se tiču globalne politike. Na domaćem planu Pakistan je suočen s ozbiljnim antivladinim protestima, koji još ne jenjavaju. Jedanaest međusobno suprotstavljenih opozicionih političkih partija, koje imaju potpuno različite ideološke pozicije i političke agende, nedavno su formirale zajednički opozicioni savez Pakistanski demokratski pokret (PDM), koji putem masovnih protestnih skupova u vodećim centrima pokušava prisiliti Vladu premijera Imrana Khana da podnese ostavku zbog loše ekonomske situacije u zemlji, koju Khan predvodi od pobjede na izborima 2018. godine.

Protestiraju građani očajni zbog poskupljenja cijena osnovnih životnih namirnica, ali teška ekonomska kriza nije jedini razlog za antivladine proteste. Opozicionari Vladu Imrana Khana optužuju i za nezakonita hapšenja političkih protivnika i opozicionih novinara te za porast autoritarne vladavine. Proteste su organizirali i predvode ih utjecajne opozicione političke snage, među kojima i Muslimanska liga Pakistana (PMLN) Nawaza Sharifa, Jamiat Ulema‑e‑Islam (JUI) Maulane Fazal-ur-Rehmana, Paštunska nacionalistička stranka Awami (ANP), ljevičarska Pakistanska narodna partija (PPP), kojom upravlja porodični klan Bhutto, te islamski Jamiat Ulema-e-Pakistan (JUP).

Opozicioni savez održao je do danas tri velika protestna skupa u Gujranwali, Karachiju i Quetti u provincijama Punjab, Sind i Baluchistan. Glavni inspirator protesta bivši je premijer Nawaz Sharif, koji se preko satelita obraćao iz Londona, gdje se nalazi na liječenju, koje mu je odobrio vrhovni sud Pakistana. Nawaz Sharif lider je PMLN-a, a osuđen je za korupciju i izdaju zemlje. Njegova kćerka Maryam Nawaz prominentna je zvijezda antivladinih protesta. Bivši predsjednik Pakistana Asif Ali Zardari, udovac bivše premijerke Bhutto, i njegov sin Bilawal Bhutto Zardari, lideri PPP-a, dio su opozicione alijanse. Iako su Asif Zardari i Nawaz Sharif žestoki politički rivali, koji predstavljaju dva suprotstavljena politička tabora, udružili su se u cilju svrgavanja Vlade Imrana Khana, koju podržavaju Oružane snage Pakistana, a na čijem se čelu nalazi general Qamar Javed Bajwa. Opozicione političke partije i njihovi nepomirljivi lideri Maulana Fazal-ur-Rehman, Nawaz Sharif i Asif Zardari i drugi ujedinjeni su protiv Vlade Imrana Khana.

Pakistanom su od osnivanja 1947. godine vladali bogati feudalni klanovi, a islamski pokret služio je kao mobilizacijska snaga. Jedna od karakteristika protesta opozicije jeste veliko samopouzdanje i sloboda opozicionara, posebno Nawaza Sharifa, koji se ne libi za loše stanje u Pakistanu direktno optužiti komandanta vojske generala Qamara Javeda Bajwu i šefa moćne pakistanske vojne obavještajne službe Inter Services Intelligence (ISI) generala Faiza Hameeda. Riječ je o nezapamćenom presedanu u pakistanskoj politici budući da je vojska u Pakistanu najsnažnija institucija koja se smatra nedodirljivom. Ni jedan političar nije se do danas usudio javno i otvoreno kritizirati vojsku. Kritika vojske smatra se protuustavnim činom u Pakistanu.

Od nastanka Pakistana prije 73 godine, kada se Velika Britanija povukla s potkontinenta, Indija je podijeljena na dvije republike – Indiju i Pakistan. Današnji Bangladeš, nekadašnji Istočni Pakistan, kao nezavisna država proglašen je nakon građanskog rata 1971. godine. Vojska je direktno vladala Pakistanom više od tri decenije. Ostali period imala je utjecaj iz pozadine. Nijedna vlada u Pakistanu ne bi preživjela bez podrške vojske. Zbog toga otvorena kritika vojnog establišmenta predstavlja sasvim novi fenomen u političkoj kulturi Pakistana koja se poistovjećuje s izdajom.

Nawazov PMLN optužio je generala Bajwu da je lažirao parlamentarne izbore 2018. godine kako bi na vlast ustoličio Imrana Khana, lidera PTI-a, političkog pokreta netipičnog za dotadašnju pakistansku feudalnu političku kulturu u kojoj prevladavaju utjecaj novca i klanova, čija je moć koncentrirana u pokrajinama Sind i Punjab. U Sindu prevladava Pakistanska narodna partija (PPP), kojom dominira porodični klan Bhuto, a u Punjabu Nawazova Pakistanska muslimanska liga (PMLN).

KLANOVSKI I KLASNI SUKOBI

Opozicija Khanov vladajući Pakistan Tehreek-e-Insaf (PTI) smatra marionetskim režimom kojim indirektno upravlja vojni establišment preko moćnog ISI-a. Bez obzira na percepcije, činjenica je da PTI ima izborni legitimitet jer najveći broj zastupnika u Pakistanskom parlamentu dolazi iz te partije. Khanov izborni uspjeh rezultat je dvodecenijskog opozicionog političkog djelovanja i borbe za pravednije društvo i muslimanski reformizam s fokusom na socijalnoj pravdi i antielitizmu koji baštine tradicionalne pakistanske političke snage. Osim toga, Imran Khan, etnički Paštunac, uživa podršku velikog broja Paštunaca koji žive u Pakistanu, ali i onih u Afganistanu. Kolonijalne engleske vlasti, shodno vlastitim interesima, po principu zavadi pa vladaj, podijelile su Paštunce poznatom Durandovom linijom (Durand Line nazvana je po britanskom diplomati Mortimeru Durandu) dugom 2.670 km, kojom su razgraničile angloafgansku teritoriju (nekadašnju Indiju prije podjele i današnji Afganistan). Zbog toga Paštunci danas žive podijeljeni između Pakistana i Afganistana.

Imranov pokret PTI predstavlja stanoviti glas siromašnijih i deprimiranih slojeva stanovništva, dok su druge etablirane političke partije izraz volje i ekonomskih interesa najbogatijih feudalnih elitnih struktura koje su se, između ostalog, obogatile i na korupciji i političkim privilegijama. S tog stanovišta mogli bismo zaključiti da su oružane snage Pakistana – iako elita u posebnom smislu, s obzirom na centralnu ulogu vojske povezanu, a perpetualnim sigurnosnim predikamentom i strahom Pakistana za opstanak pored susjedne Indije, koja nikad nije izgubila aspiracije prema dijelovima pakistanskog teritorija – svojom podrškom Imranu Khanu i PTI-u na određen način kaznile korumpiranu političku elitu Pakistana, pokazavši osjećaj za široke narodne mase osnaživši njihov politički glas.

Demokratski kurs Pakistana podržale su i neke od najznačajnijih islamskih zemalja, prije svega Republika Turska, koja održava izuzetno bliske odnose s Pakistanom. Akademikinja u Londonu dr. Ayesha Siddiqa smatra da je približavanje Khanove vlade turskom predsjedniku Erdoğanu jedan od razloga zašto su joj obustavljena hitno potrebna finansijska sredstva MMF-a radi stabilizacije posrnule ekonomije, koja bi bez priliva sredstava iz inostranstva doživjela kolaps jer je ovisna o doznakama pakistanske dijaspore iz Perzijskog zaljeva i zapadnih zemalja. Približavanje Islamabada Ankari također je naišlo na nezadovoljstvo Saudijske Arabije, koja je u najkritičnijim momentima spašavala Pakistan od ekonomskog kolapsa.

Khanov PTI najveća je politička snaga u Pakistanu s deset miliona članova. Zalaže se za iskorjenjivanje korupcije, kojoj su najviše podložne dvije spomenute stranke pakistanske poslovne elite u provincijama Punjab i Sind. Shahbaz Sharif, brat Nawaza Sharifa, donedavni glavni ministar Punjaba, uhapšen je, a ministri Vlade u Islamabadu optužili su bivšeg premijera i kolovođu opozicije u Londonu da, po nalogu Indije, pokušava srušiti Vladu premijera Imrana Khana.

Za razliku od Rehmanove radikalne islamske partije Jamiati Islami, koja dijeli slične ciljeve s Talibanima u Afganistanu, Khanova partija baštini reformske islamske ideje egalitarizma i socijalne pravde. Ipak, Maulana Fazal-ur-Rehman prvi se put nametnuo kao vođa opozicionog saveza. Islamski orijentirane partije u Pakistanu imale su do danas marginalni utjecaj na pakistansku politiku, kojom je sve vrijeme dominirala vojska. U najnovijoj konstelaciji odnosa nije isključeno da bi u slučaju pada Khanove Vlade, kada bi joj vojska kojim slučajem otkazala podršku, zbog gubitka kredibiliteta i ugleda tradicionalnih političkih partija elitnog establišmenta i kapitala, Fazal-ur-Rehmanovi radikalni islamisti mogli doći u poziciju da odlučuju o sudbini i pravcu kretanja Pakistana, ako bi došlo do borbe za prevlast između triju dominantnih struja pakistanske politike, populističke, vojne i radikalnih islamskih grupa čija je Fazal-ur-Rehman personifikacija.

ČIJA VOJSKA, TOG I DRŽAVA

Barem za sada, premijer Imran Khan i šef vojske general Javed Bajwa imaju odlične relacije, tako da opozicija nije uspjela posijati nepovjerenje među njima. Obračun s opozicijom koji je dodatno osnažio proteste kulminirao je navodnim kidnapiranjem šefa policijske uprave pokrajine Sind, kojom vlada opozicioni PPP, kao i hapšenjem supruga Maryam Nawaz, kćerke Nawaza Sharifa, koja u odsustvu oca predvodi PMLN. Njen muž, umirovljeni kapetan, uhapšen je kasno u noći u hotelskoj sobi, ali je nakon podizanja optužnice odmah oslobođen.

Pakistanskom opozicionom demokratskom savezu vjetar u leđa pruža i Indija, čiji mediji otvoreno podržavaju kurs koji je zauzela pakistanska opozicija protiv Khanove Vlade u Islamabadu i njenog harmoničnog odnosa s oružanim snagama Pakistana. Iako je svaka civilna vlada u Pakistanu u određenoj mjeri ovisila o volji i interesima vojske koja je institucija za sebe, država u državi, Khanova Vlada uživa podršku vojske kakvu nije imala nijedna civilna i demokratski izabrana vlada do danas. Osim navedenih endogenih faktora, rasta nezaposlenosti, ekonomske krize, vladavine čvrste ruke i pritisaka na medije, vanjskopolitički faktori u velikoj su mjeri odgovorni za pakistanske političke turbulencije koje ne treba potcijeniti. Pakistanske oružane snage i njihov moćni ISI jedini su kadri adekvatno se suprotstaviti prijetnjama koje su se nadvile nad Pakistanom.

Najveća prijetnja dolazi od Indije, čija moćna obavještajna služba “Research and Analysis Wing” (RAW) ima veliki utjecaj u potpirivanju etničkih nemira, posebno u najvećoj pakistanskoj provinciji Baluchistan, što predstavlja ozbiljnu prijetnju sigurnosti i teritorijalnom integritetu Pakistana. RAW, navodno, potpiruje i pobunu stanovnika Gilgit-Baltistana (GB) na sjeveru Pakistana, koji traže veća prava i koji su nezadovoljni svojim socioekonomskim statusom. Gilgit-Baltistan dio je historijskog Kašmira, koji je predmet spora između Indije i Pakistana i oko kojeg je vođeno nekoliko ratova. Indija dio Kašmira pod kontrolom Pakistana smatra teritorijom koja njoj treba pripasti. Vlada Narendre Modija u New Delhiju u posljednje vrijeme obznanila je namjere da povrati Gilgit-Baltistan pod okrilje Indije kao dio teritorija Jamu i Kašmir, kojem je prošle godine oduzela autonomni status brisanjem člana 370. Ustava Indije. Za Pakistan to predstavlja najozbiljniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Pakistan do danas nije dodijelio status provincije ovoj sjevernoj regiji, nadajući se da će se to pitanje riješiti referendumom u okviru rezolucija UN-a. Međutim, u posljednjih nekoliko mjeseci Islamabad ozbiljno razmišlja da Gilgit-Baltistan inkorporira kao dio Pakistana, kao petu provinciju, ako to budu željeli građani GB-a. Ovakav potez Islamabada zabrinuo je Indiju, koja se tome protivi.

PUT SVILE ILI PUT PAKLA

Sada dolazimo do najvažnijeg pitanja. Zašto protesti protiv Imranove Vlade, reklo bi se, ne samo da nailaze na podršku Indije već i SAD-a? Zato što Kina, s kojom Pakistan ima ne samo ekonomske već i strateški značajne odnose, ulaže skoro 70 milijardi dolara u najveći ekonomski razvojni infrastrukturni investicioni projekt u povijesti Pakistana. Kinesko-pakistanski ekonomski koridor (CPEC) predstavlja najvažniju komponentu globalne kineske inicijative “Pojas i put” BRI ili OBOR, odnosno moderni “Put svile”. CPEC predstavlja trn u oku Indiji, koja mu se suprotstavlja upravo iz razloga što njegove glavne arterije, autoput, plinovod, naftovod i željeznica, trebaju proći kroz Gilgit-Baltistan, koji Indija smatra svojim teritorijem. Osim toga, pravi razlog nezadovoljstva New Delhija jeste u tome što će CPEC dodatno ojačati regionalnu poziciju Pakistana i učvrstiti njegov strateški savez s Kinom. CPEC predviđa izgradnju 3.000 km dugog autoputa od Kashgara u Xinjiangu na zapadu Kine, preko Islamabada, sve do juga Pakistana i luke Gwadar. Ovaj projekt od strateške je važnosti za Peking jer će njime za 40 posto umanjiti ovisnost o pomorskoj trgovini energenata i ruda iz Afrike i s Bliskog istoka te zaobići tjesnac Malacca u Maleziji. Kina bi time, u slučaju sukoba sa SAD-om i njenim saveznicima, imala alternativni put za snabdijevanje energentima i robama. SAD, kao glavni rival Kine za globalnu dominaciju i primat, također je nezadovoljan CPEC-om, i to je jedan od razloga udaljavanja Islamabada i Washingtona, koji su donedavno važili kao bliski saveznici. Bliskost Pakistana sa SAD-om toliko je iritirala Indiju, ruskog saveznika, da su njeni medij Pakistan označavali akronimom AAA, podrazumijevajući da u Pakistanu vladaju Allah, armija i Amerika. U posljednjih nekoliko godina Amerika je za najbližeg strateškog saveznika odabrala Indiju. Stoga se uopće ne treba iznenaditi da je zajednički interes Indije i SAD-a slabljenje Kine po svaku cijenu. Nema boljeg načina da se to učini od diskreditacije i sabotiranja kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora – kičme ili žile kucavice globalne kineske BRI inicijative.

Kina u BRI ulaže približno hiljadu milijardi dolara kako bi izgradila infrastrukturu za neometano odvijanje trgovine sa svijetom, pomorskim i kopnenim putem. Bez CPEC-a, BRI je nemoguća misija. Zato je pakistanska vojska ozbiljno uključena u osiguranje implementacije CPEC-a, koji za Pakistan znači najveću stranu investiciju, izgradnju infrastrukture, povezivanje njenih regija i brojne druge koristi. Vlada Imrana Khana vojsci je omogućila važnu ulogu u implementaciji, osiguranju i nadzoru nad CPEC-om. Zbog globalne sigurnosne osjetljivosti ovog ekonomskog projekta, uloga pakistanske vojske od velikog je značaja za uspjeh CPEC-a. Njegovu provedbu svim sredstvima želi reducirati ili onemogućiti ne samo Indija već i SAD. Zato ne čudi pojačana aktivnost separatističkih pokreta u Balochistanu, teroristički napadi u ovoj provinciji protiv kineskih izvođača i pakistanske vojske, nastanak novih ekstremističkih terorističkih organizacija i sl. Podrška Indije preko obavještajne službe RAW antipakistanskim snagama u Gilgit-Baltistanu i finansiranje iredentističkih pokreta u ovoj regiji jedan je od pokušaja sabotiranja CPEC-a i mehanizam za okretanje stanovnika GB-a prema Indiji, a ne Pakistanu. Istini za volju, u ovoj provinciji historijski žive većinski šiije i ismailije, posebno u regiju doline Hunza, nad kojim se često dešavaju masakri od sunitskih ekstremista. S obzirom na interes Indije i drugih moćnih sila na Zapadu, ne treba isključiti mogućnost da New Delhi namjerno inscenira sektaško neprijateljstvo u ovoj oblasti na sjeveru Pakistana kako bi produbio jaz nepovjerenja između Islamabada i nemirne regije Gilgit-Baltistan.

Svi navedeni faktori, domaći i međunarodni, ukazuju na činjenicu da su uloga vojske i njen harmonični odnos s Vladom Imrana Khana ne samo značajni već i nužni za opstanak Pakistana, njegovog teritorijalnog integriteta, kao i za uspjeh najvećeg infrastrukturnog projekta u povijesti Pakistana – CPEC-a. Stoga ni u kom slučaju ne treba poistovjetiti ulogu nekadašnje vojske u Turskoj koja je služila kao marioneta stranih moćnih sila u suzbijanju narodne volje turskog naroda, s ulogom vojske u Pakistanu, koja i dalje predstavlja garanciju opstanka ove islamske zemlje. Opozicioni savez, koji u januaru planira svoj najveći protestni skup organizirati u Islamabadu, sigurno je toga svjestan. Dobronamjerni političari i narodne mase, koji imaju opravdane razloge za nezadovoljstvo, često su izmanipulirani od oportunističkih političara čiji potezi, koje povlače ovih dana, igraju po tonovima strateških planera u New Delhiju.

Iako će se uskoro održati američki predsjednički izbori, dva vodeća čovjeka Trumpove administracije, Mike Pompeo i Mark Esper, ovih dana boravit će u New Delhiju. Glavna tema njihovih razgovora s indijskim partnerima jeste razmatranje mjera suprotstavljanja Kini. Strategija borbe protiv kineskog utjecaja u Aziji neće zaobići slabljenje CPEC-a, a nije isključen ni pritisak na Pakistan da se odrekne strateškog saveza s Kinom. Sve ove okolnosti treba imati u vidu kada je u pitanju ocjena političkih poteza Vlade Pakistana i vojske, koja ipak predstavlja najsigurniju garanciju opstanka ove države kao suverene zemlje. Osim bilateralnih pitanja koje vlasti Bosne i Hercegovine žele rješavati s Pakistanom, nužno je imati u vidu širu sliku Pakistana kao ključne karike u borbi za dominaciju svijetom u budućnosti između Amerike i Kine. Velika igra na vrhu svijeta, u podnožju Himalaja, koju je nekoć slikovito opisao Rudyard Kipling u romanu Kim, danas se ponavlja u novim okolnostima i s novim akterima.

 

PROČITAJTE I...

Knezović je upao u sevdah i ekstazu proslavljajući izborne rezultate u Novom Travniku, gdje je Konakovićev NiP guranjem svoga kandidata za načelnika općine podijelio bošnjačko glasačko tijelo i donio pobjedu kandidatu HDZ-a. “Sjajno je gledati kako Hrvati vraćaju Središnju Bosnu, kolijevku hrvatstva... Dite vraćamo materi i uskoro mu dajemo ime”, klikće Knezović i u vjersko-nacionalnom zanosu poentira: “Zvat će se Republika Herceg-Bosna i svi ćete biti pozvani na krštenje!”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!