Pacifikacija Bošnjaka put je u njihov nestanak

Kako je moguće da unutar naroda koji je u posljednjih 150 godina toliko puta stradao od jedne te iste zločinačke ideologije, i to gotovo uvijek uslijed izostanka pravovremene militarizacije, može biti prisutna, a kamoli kredibilna ideja pacifizma? Kako je moguće da čak ni posljednja agresija i genocid, čiji je potpuni uspjeh onemogućila jedino činjenica da je taj narod imao vlastitu armiju, nisu doveli do potpune diskreditacije bilo kakvih pacifističkih zabluda

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Pacifizam u bošnjačkom društvu jedan je od onih fenomena koji su na prvi pogled potpuno kontraindikativni i kontraintuitivni, jedna od onih pojava koje se protive zdravom razumu i osnovnoj logici. Kako je moguće da unutar naroda koji je u posljednjih 150 godina toliko puta stradao od jedne te iste zločinačke ideologije, i to gotovo uvijek uslijed izostanka pravovremene militarizacije, može biti prisutna, a kamoli kredibilna ideja i ideal pacifizma? Kako je moguće da čak ni posljednja agresija i genocid, čiji je potpuni uspjeh onemogućila jedino činjenica da je taj narod imao vlastitu armiju, nisu doveli do potpune diskreditacije bilo kakvih pacifističkih zabluda? Kako je uopće moguće da takve zablude i dalje postoje, štaviše, da su legitiman dio narativa i diskursa unutar bošnjačkog društva, iako su ideologije koje su planirale i provele i agresiju na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima i dan-danas zdrave, žive i izuzetno vitalne te sasvim otvoreno rade da dovrše ono što im nije uspjelo toliko puta? Odakle uopće tako izražen pacifizam i antimilitarizam u Bošnjaka? Kako je i kada nastao? Ko su mu zagovarači, zbog čega promoviraju takvu ideju i zašto je ona tako široko prihvaćena?

UNUTRAŠNJI RAZLOZI
Razlozi za ovakvu vrstu fenomena jesu, kao i obično, višeslojni i višedimenzionalni, vanjski i unutrašnji, objektivni i subjektivni. Možda je najbolje početi od onoga što je najteže artikulirati, od određenih mentalitetnih karakteristika tipičnih za bošnjački kolektiv, a koje su posljedica specifičnih historijskih okolnosti u kojima su Bošnjaci živjeli i koje su ih oblikovale.

Još od kraja srednjeg vijeka i prihvatanja islama, posebno nakon Karlovačkog mira iz 1699. godine, Bošnjaci su bili prisiljeni na odbranu golih života i samog prava na postojanje na prostorima koje su naseljavali. Gotovo svaki rat bio je za Bošnjake “totalni rat”. Takve historijske okolnosti, kao i geografski položaj Bosne i Hercegovine, kao najzapadnije granice Osmanskog carstva, doveo je do toga da je timarsko-spahijski sistem u Bosni vrlo brzo u praksi, u kontekstu toga ko je sve vojni obveznik, zamijenjen svojevrsnim milicijskim sistemom po kojem je svaki Bošnjak musliman, bilo da je riječ o zemljoposjedniku, trgovcu, zanatliji ili seljaku, istovremeno bio i ratnik pod vojnom obavezom. Ovakva višestoljetna situacija dovela je do stvaranja specifične kulture i mentaliteta pa se stalni život pod oružjem nije smatrao pozivom već neizbježnom životnom činjenicom cjelokupnog društva, neminovnom kao porezi ili smrt. To jeste sasvim ratnička, no nije vojnička kultura.

Na prvi pogled može zvučati ironično što su upravo takav način života i takve tradicije dovele i do stvaranja odbojnosti prema modernije uređenom vojničkom organiziranju. Uostalom, upravo takve prirode bile su i zamjerke onovremenog bošnjačkog društva spram zakonskih i društvenih reformi koje su u vrijeme tanzimata provođene u Osmanskom carstvu, a među kojima je bilo uvođenje vojske i vojne obaveze po evropskom modelu, što je podrazumijevalo služenje vojnog roka, uniformiranost, stalni dril i obuku. Ovo je posebno značajno jer je riječ o periodu nakon propasti pokreta za autonomiju Bosne i nakon ukidanja kapetanija, kada je historijsku pozornicu na sasvim krvav način napustila bošnjačka autentična vojna klasa, autohtona vojna elita i aristokratija koju je doslovno samo rođenje i nasljeđe opredijelilo za vojni poziv, nakon čega su Bošnjaci izgubili bilo kakav utjecaj na vojna pitanja.

Sam pojam vojske i bilo kakav militarizam nakon toga je za ogromnu većinu Bošnjaka podrazumijevao dugotrajnu i tešku obavezu, često i nepovratni odlazak iz doma i domovine, pod komadom potpunih stranaca i za interese koji su često bili u potpunoj suprotnosti s interesima Bošnjaka i kao pojedinaca i kao kolektiva. To se, uostalom, pokazalo i prilikom okupacije Bosne i Hercegovine od austrougarskih trupa kada su Bošnjaci bili prisiljeni da se opet ad hoc samoorganiziraju po starom modelu jer se osmanska nova organizaciona i institucionalna vojna kultura uopće nije odrazila na ovdašnje društvo, ponajprije zato što i nije bila uspostavljena i organizirana u njegovom interesu.

NESRETNO DVADESETO STOLJEĆE
Nažalost, loše iskustvo Bošnjaka s uniformom i vojskom potvrđeno je historijskim dešavanjima ne samo tokom posljednjih godina Osmanskog carstva već i tokom čitavog perioda austrougarske monarhije, koji se završio tako da Bošnjaci za sve svoje silne žrtve, za status najodlikovanijih, najborbenijih i najelitnijih regimenti nisu dobili ama baš ništa nego su krajem Prvog svjetskog rata, za razliku od, recimo, notorno nepouzdanih i separatizmu sklonih Čeha, planski razoružani i demobilizirani od svojih austrijskih oficira da se ne bi pod oružjem vratili u Bosnu i Hercegovinu i postali problem za uspostavljanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Naravno, situacija je bila mnogo gora u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kada su vojska i vojni rok za Bošnjake značili višegodišnje robovanje i obavljanje najponižavajućih pozadinskih dužnosti. Iako izuzetno slabo opisan i zabilježen u službenoj historiografiji, za taj period veže se nemali broj porodičnih tragedija i anegdota bošnjačkih porodica jer je odlazak u ovu vojsku često završavao pismom da se taj i taj utopio u rijeci, otrovao hranom, preminuo od sunčanice, pao s kola ili stradao od samopaljenja puške, dok bi oni koji su se vratili pričali o višegodišnjem ponižavajućem i brutalnom hamaluku.

Vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije podrazumijevalo je, pogotovo u prvom periodu, pored ostalog, i ideološki i kulturološki preodgoj bošnjačke omladine jer je JNA bila zamišljena i koncipirana kao talionica bratstva i jedinstva u kojoj je trebalo oblikovati “novog komunističkog čovjeka”, ustanova za preodgoj “zaostalih primitivnih masa”, posebno manjina, koje su trebale usvojiti nove vrijednosti i svjetonazore. Sve je bilo gore time što je JNA vrlo brzo izgubila svoj specifični partizanski karakter, a poprimila srpski, s dobrim brojem tradicija iz perioda vojske Kraljevine Jugoslavije, sve s ekavicom kao službenim komandnim jezikom. Taj latentni sukob i dilema između bratstvojedinstvujuće varijante komunističkog revolucionarnog internacionalizma i sasvim parohijalnog velikosrbizma trajao je unutar JNA cijeli period postojanja SFRJ (svi znamo šta je na kraju odnijelo pobjedu), te je bio jedan od razloga zašto su Bošnjaci kao kolektiv bili poprilično neskloni odabrati profesionalnu vojnu službu kao životni poziv. Ovaj odijum i predrasude bili su početkom agresije toliki da borci Armije RBiH, najčešće sasvim iracionalno, nisu vjerovali bošnjačkim profesionalnim oficirima koji su pobjegli iz JNA ili su bili neskloni vojnom ustrojavanju, disciplini i hijerarhiji, pa čak i uniformiranju ili nošenju opreme poput šljemova. No, upravo je postojanje dovoljnog broja vojno obrazovanih, a patriotski opredijeljenih ljudi, te kritične mase, ono što je, uz političko jedinstvo i platformu, omogućilo da Bošnjaci tokom posljednje agresije ne budu opet, kao tokom Drugog svjetskog rata, svedeni na bezbrojne seoske milicije domobranskih kvaliteta koje će jedna po jedna biti uništavane.

Ipak, ovakvo nesretno historijsko iskustvo i takav poprilično komplicirani odnos jednog društva spram svega onoga što predstavlja vojna služba, u svakom kapacitetu i smislu, vrlo lahko mutira u specifičnu formu suicidalnog antimilitarizma i pacifizma, pogotovo ako se, što je upravo slučaj, potiče i promovira izvana kao neka moralna i visokocivilizacijska vrlina. U tome možda i leži razlog zašto su Bošnjaci tako lahko odustali od krvlju plaćene, najteže stečene i najveće tekovine odbrane od agresije – Armije Republike Bosne i Hercegovine. Iz današnje perspektive, to nekima izgleda kao greška naših političkih elita, međutim, one su za to imale prešutnu, a ponekad i glasnu saglasnost čitavog društva koje je bilo traumatizirano ratom koji nije željelo, društva spremnog da plati svaku cijenu, čak i za iluziju mira. A sjetimo se da su nam tada trajni mir i zaštitu obećavale najjače države i vojske svijeta i, takorekuć, primoravale nas na mir. Danas, kada je i najneinformiranijima jasno da je mir ustvari jedno dugo primirje i da su jedine kredibilne snage koje štite Bosnu i Hercegovinu samo one koje Bošnjaci mogu stvoriti, takvo stanje duha izgleda gotovo suludo. Ipak, čak je i danas pacifizam aktuelan, štaviše, što je situacija teža, takve su zablude u većoj modi i više ih se promovira.

VANJSKI FAKTORI
Indikativno je da su ovdašnji promotori i zagovarači pacifizma, kao visokomoralne i progresivne vrline, potpuno iste ideološke grupacije, organizacije i osobe koje zagovaraju i agende bošnjačke depolitizacije, denacionalizacije i identitetske dekonstrukcije, a su neki od njih i 1992. godine, u osvit agresije i genocida, zagovarali iste takve ideje. Ovi faktori odlično znaju da je pacifikacija istovremeno i pasivizacija i žele je Bošnjacima nametnuti u ama baš svakome smislu. Oni znaju da su razoružano društvo i narod nesposobni za odbranu i bez mogućnosti da odbiju bilo kakav i bilo čiji diktat te da su radi vlastitog golog opstanka pogodni za beskrajne ucjene, nametanja i kompromise. Također im je poznato i da historijski presedani, poput bošnjačke odbrane od agresije kroz stvaranje Armije RBiH, dovode do promjene paradigme jednog društva te sve snage upiru kako bi poništili svaku pozitivnu životnu i historijsku lekciju iz tog perioda. Odatle i njihovi beskrajni pokušaji da odbranu od agresije i gotovo sve ličnosti vezane za odbranu, pogotovo ideološke neistomišljenike, koje vide kao “bošnjačke nacionaliste”, na neki način unize i uprljaju u očima javnosti i dolazećih generacija putem pokušaja relativizacije, kriminalizacije, ali i demonizacije.

NAPADI NA TEKOVINE
Više je načina na koje se vrše napadi takve vrste. Pokušava se dovesti u pitanje karakter rata, kako bi se velikosrpska, a kasnije i velikohrvatska agresija prikazale kao nekakav “dogovoreni rat”. Uporno se izjednačavaju branitelji i agresori da bi oružana borba izgubila svoju i moralnu dimenziju i praktičnu svrhu. Minimalizira i relativizira se važnost organiziranja, a zatim i oružane borbe protiv agresora te se zasluge za opstanak države pokušavaju pripisati nekim vanjskim faktorima, a ne nastanku i borbi Armije Republike Bosne i Hercegovine. Dovode se u pitanje patriotizam, moral, ali i kompetencije svih osoba značajnih za taj period. Problematiziraju se gotovo sve akcije i borbe Armije RBiH, a neke od njih pokušavaju se staviti ili u kontekst ratnog zločina ili prikazati kao nepotrebno i uzaludno prolijevanje krvi. Bošnjake se pokušava uvjeriti da – pošto je rat navodno počeo kao dogovoren zločinački poduhvat “nacionalista s tri strane”, a završio intervencijom velikih sila – ustvari nisu ništa sami od sebe uspjeli, nisu ništa poduzeli, nisu bili nikakav subjekt koji je uspio da se sam odbrani nego tek objekt koji se ništa ne pita i kojeg nose struje historije.

Atakuje se na spomeničku kulturu kako bi se iz memorijalizacije javnog prostora pokušali izbaciti svi detalji koji bi podsjećali i opominjali na organiziranje i oružanu borbu Bošnjaka za opstanak. Pokušavaju se kidnapirati i monopolizirati one komemorativne manifestacije koje podsjećaju na organizirane zločine genocida nad Bošnjacima u kojima su masovno učestvovale njihove dojučerašnje komšije i prijatelji. Prema vani se vrši svojevrsna “humanitarizacija” agresije tako da se kao dominantni narativ uspostavi interakcija između nespecificiranih “zlih ljudi”, građana kao žrtava, te dobrih humanitaraca koji su poduzimali sve da “zlo i ludilo prestane”. Prema unutra se prenaglašavaju određeni “civilni” aspekti agresije, dok se vojna i oružana strana ignoriraju pa se, recimo, iz narativa o opsadi Sarajeva pokušava potpuno izbaciti vojna komponenta, tj. uspješna odbrana koju su izvele jedinica 1. korpusa Armije RBiH.

Kako to izgleda u praksi, možemo vidjeti na sabotiranju podizanja spomenika specijalcima MUP‑a RBiH u Sarajevu, spomenika čija se gradnja onemogućava jer neke subverzivne ideološke grupacije nisu zadovoljne idejnim rješenjem koje je po njima “suviše militantno”. Iste te struje konstantno problematiziraju svaki spomenik koji nije “inkluzivan”, tj. svaki spomenik koji krši “političku korektnost” zato što konkretno govori ko je žrtva, a ko je zločinac, a odnedavno pokušavaju i da u Srebrenici instaliraju nekakav “spomenik miru” kako bi putem njega zasjenili memorijalni centar u Potočarima i promijenili i pomjerili narativ s genocida na “zajednička stradanja”. Taj termin upotrebljavaju i strane organizacije koje aktivno “obilježavaju” sva takva “stradanja”, čime u istu ravan stavljaju najmonstruoznije zločine genocida nad Bošnjacima s pogibijama agresorskih vojnika. Potpuno su iste i inicijative da borci Armije RBiH i “borci” VRS zajedno obilaze stratišta i ratišta kao da je riječ o pripadnicima dvije podjednake vojske, ljudima istih moralnih kvaliteta koje je, eto, neko zavadio, kao da jedni nisu bili pripadnici jedine legalne oružane sile, a drugi članovi zločinačke separatističke falange.

Izuzetno je zanimljivo da je svaka od ovih subverzivnih pojava ima svoju analogiju u historiji. Djelovanje onih koji danas pacifizmom razvlače Bošnjacima pamet nevjerovatno podsjeća na slučaj nacističkog zločinca Otta Abetza, kojeg je svojevremeno lično Hitler poslao u Francusku nekoliko godina pred Drugi svjetski rat, da tamo širi pacifizam. Makijavelističke metode gotovo da su iste, Abetz je prije svega čestim posjetama raznim utjecajnim kružocima i političkim salonima stekao povjerenje francuskog visokog društva i kozmopolitskih urbanih intelektualaca. Upravo je u tim krugovima, naklonjenim bonvivanstvu, konformizmu i oportunizmu, počeo da širi ideju pacifizma, često kupujući naklonost organiziranjem književnih posjeta sujetnih francuskih intelektualaca Njemačkoj, gdje ih je promovirao i sklapao unosne ugovore uz ogromne tiraže za prijevode njihovih djela na njemački jezik. Abetz je koristio i udruženja poput Francusko‑njemačkog komiteta da organizira izuzetno medijski propraćene posjete i susretne veterana iz Prvog svjetskog rata, koji bi redovno kulminirali plačnim povicima “samo da rata ne bude” i zakletvama veterana da više nikada neće ratovati jedni protiv drugih. Često je i sam finansirao ekstremne francuske medije s političkih margina kako bi produbio podjele u francuskom društvu i dodatno radikalizirao unutarpolitički diskurs. Naravno, sve to dok se Njemačka munjevito naoružavala i spremala za agresiju. Nakon poraza i sloma Francuske, nagrada za dobro obavljen posao bila mu je pozicija nacističkog ambasadora u višijevskoj Francuskoj.

PRAVOSUDNA I MEDIJSKA AGRESIJA
Ipak, najopasniji od svega jesu nasrtaji otuđenog bosanskohercegovačkog pravosuđa na generale i borce Armije RBiH čijim se progonom i presudama želi ne samo kazniti njih kao pojedince koji su se usudili organizirati i provesti odbranu države nego i promijeniti karakter samog rata. Takve je prirode i optužnica protiv generala Dudakovića, kojom se namjeravaju oslobodilačke akcije 5. korpusa Armije RBiH, jedine legalne vojne sile, predstaviti kao udruženi zločinački poduhvat, ili optužnice protiv Sakiba Mahmuljina i Ramiza Drekovića, kojeg se, u državi kojom slobodno hodaju hiljade četničkih i ustaških zločinaca, koji su opsjedali gradove i ubijali njihove stanovnike, progoni radi jedne granate ispaljene na četničke jedinice u Kalinoviku. Svim ovim slučajevima zajedničko je to što se želi presuditi ne samo komandantima već i Armiji RBiH, vojsci kojoj su oni komandovali, ali i samim akcijama, tako da oslobađanje države, radilo se o Krajini, Ozrenu, Treskavici ili Srebrenici, postane kriminalni i zločinački čin. Time se Bošnjacima želi poručiti da će biti progonjeni i osuđivani ako i pomisle sljedeći put ustati u odbranu vlastitog naroda i države.

Ovi ataci na tekovine odbrane od agresije samo su jedan od pokušaju pacifiziranja i neutraliziranja Bošnjaka. Od ovdašnjih subverzivnih medija, koji su mahom pod kontrolom stranih zapadnih sponzora, konstantno se problematizira bilo kakvo organizirano zanimanje Bošnjaka za vojne vještine, čak i ako je riječ o hobiju kakav je airsoft. Vode se prave kampanje da se airsoft-klubovi s izraženom patriotskim svjetonazorom prikažu kao potencijalni kampovi za obuku terorista pa se takva etiketa pokušava prišiti čak i dječijim kampovima ako imaju izraženu vjersku ili patriotsku dimenziju. Neprestano traje medijska propaganda kojom se demonizira i ismijava bilo kakav patriotski osjećaj kod omladine. Širi se defetizam, očaj, nepovjerenje u vlastite snage, a ruši se bilo kakvo povjerenje u autohtone autoritete. Država se predstavlja kao teret, a oni koji pokazuju da je vole ili kao maliciozni prevaranti ili kao naivne budale. Promovira se krajnji nihilizam, vulgarni materijalizam i neodgovorni individualizam. Antipatriotizam se pokušava predstaviti kao nešto progresivno, moderno, kao nešto što je u trendu. Gotovo svi projekti koje pokreću subverzivne “nevladine” organizacije koje se finansiraju izvana imaju relativizatorsko-pacifikatorsku agendu kojom se mladi žele uvjeriti da je odbrana države i naroda nešto što treba izbjeći po svaku cijenu.

REZULTATI
Nažalost, historijsko iskustvo Bošnjaka sa služenjem raznim vojskama, dugotrajna subverzivna kampanja njihovog pacifiziranja i neutralizacije te medijska okupacija koju živimo dali su određene neželjene rezultate. Prateći medije, ali i javne mreže, kao indikatore razmišljanja javnosti, sasvim je uočljivo da postoji veliki problem i oko narativa i oko diskursa u pogledu ove teme, te da su mišljenja dobrog dijela bošnjačke javnosti izuzetno problematična. Vrlo mali broj Bošnjaka zaista shvata koliko je bitno posjedovati vlastitu oružanu silu, da smo osuđeni na život u trajno neprijateljskom okruženju, da je potrebno danas prolijevati znoj (ali i novac) da se ne bi u budućnosti prolijevala krv, te da je bilo kakav pacifizam na ovim prostorima ništa drugo nego put u smrt i nestanak. Dobar dio razmišljanja bošnjačke javnosti po bosanskohercegovačkom internetskom prostoru kreće se od besramnog i samoživog kukavičluka, gdje se otvoreno odbija ideja odbrane države i naroda, preko kljakavih i strašljivih floskula o tome kako mir nema alternativu pa do infantilnog i buzdohanskog junačenja bez pokrića gdje se hrabri samog sebe doskočicama o tome kako “boj bije srce u junaka” ili idiotskim poslovicama “kako ne može dušman pobiti koliko more Bošnjakinja roditi”, baš kao da se Bošnjaci rađaju i žive samo da bi bili ubijani poput fazana.

Pacifizam se koristi i kao neka vrsta eskapizma, vjerovanja da će se biti ostavljeno na miru samo ako se dovoljno jako manifestira i pokaže vlastita miroljubivost i popustljivost. Takve zablude, u kombinaciji sa zamorom uslijed stalnog višestoljetnog progona i straha zbog vlastitog identiteta koji se stalno problematizira od drugih te označava krivcem za stradanja, dovodi do popularizacije krajnje nastranih ideja uslijed kojih odvratne mahane postaju vrline pa se inertnost, uspavanost, popustljivost, lahkoumnost i pasivnost perverzno nazivaju nekakvim merhametom.
Sve se to, naravno, reflektira na političku scenu, pogotovo na pitanje bošnjačke političke misli koja nikako, zdesna nalijevo, ne može kvalitetno internalizirati lekcije agresije. Nekako se čini da bošnjačka politička misao nije u stanju prihvatiti da državotvornost i opstanak na ovim prostorima podrazumijeva i militarističku komponentu, odnosno dimenziju militantnog samoorganiziranja koju valja njegovati i održavati. Institucionalne i organizacione tradicije i kulture u ma kojem obliku, pogotovo one vojne, notorne su po tome što im trebaju godine, čak i decenije da zažive, no nestaju i odumiru u vrlo kratkom periodu. Njihovo ponovno zaživljavanje dugotrajan je, mukotrpan i često vrlo krvav poduhvat, a stječe se utisak da se bošnjačka politička misao ne može nositi s takvim istinama. Nije baš jasno kako nije shvaćena jednostavna činjenica da je u bilo kakvoj zajedničkoj državi s dojučerašnjim separatistima i agresorima neminovna pojava instrumentalizacije i subverzije svih “zajedničkih” institucija koje će se pokušati zloupotrijebiti, gotovo po pravilu u najgorem trenutku, protiv Bošnjaka i Bosne i Hercegovine te da se mora zadržati određen nivo vlastite militantne društvene mobilizacije. Možda je ponajveći razlog za takav propust to što se sami period agresije intelektualno tretirao kao neka vrsta historijskog incidenta, a ne regularne pojave, pa su prijeko potrebni militarizam i društvena mobilizacija koju su Bošnjaci u to vrijeme ostvarili razumijevani kao abnormalnost koju treba što prije zaboraviti i vratiti se “normalnosti”.

A prava je istina da je bošnjačka normalnost, bila i ostala, konstantna ugroženost od okolnih država i naroda. Na sve ovo treba dodati i nepovoljni demografski moment jer su današnje vojno sposobne generacije Bošnjaka brojem daleko manje od onih koje su iznijele odbranu od agresije. Bošnjaci više nemaju ni krvi ni teritorija kojim bi kupovali vrijeme da budu sposobni za adekvatan vojnički odgovor, kao što je bio slučaj 1992. godine. Promovirati pacifizam u takvim uvjetima nije ništa drugo nego neprijateljska subverzija prve klase. U bošnjačkom slučaju pacifizam je ideja i ideal zlouporabljen gotovo kao i kozmopolitizam. Baš kako varijanta kozmopolitizma koja se prodaje samo Bošnjacima podrazumijeva njihovo kulturološko i političko samoubistvo, tako i pacifizam u bošnjačkom slučaju znači pristanak na nestanak i mirni odlazak s historijske scene u društvo nestalih naroda.

 

PROČITAJTE I...

Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • vlahomlat 20.08.2019.

    Postoji u Bosnjackom mentalitetu ideja izjednacavanja krivice svih naroda i svih politicara u zelji da se dokaze neka vrsta “multi-kulti-urbanizma.” Vjerovanje u nekakve ‘napredne’ ideje koje dolaze sa ‘zapada’ i u koje se ubraja i ‘pacifisam’ je takodje konstanta u pojedinim krugovima. Slijepo vjerovanje Bosnjackih ‘intelektualaca’ (citaj jugobalija) da, kako to jugobalije kazu, ‘nacionalizam’ i ‘gradnja fabrika’ ne mogu zajedno je postala dogma (kao da, u Americi, na primjer, nacionalizam ne postoji a i sami znamo da ekonomija u Americi prilicno dobro stoji pored toga sto su Amerikanci ekstremni patrioti i nacionalisti).

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!