“Nismo bili spremni za hiljade ljudi koji dolaze. Stanje u UNPROFOR-u bilo je haotično. Sjećam se žena koje su dolazile i zabrinuto pitale gdje su njihovi muškarci. Naravno, nismo znali odgovor. Sjećam se glasina da su muškarci u drugom kampu, na drugoj lokaciji. Bila je bodljikava žica oko aerodroma, sjećam se žena srednjih godina iz Srebrenice koje su se pokušavale popeti preko bodljikave žice jer su do njih stigle razne glasine, htjele su da vide svoje muževe, sinove, očeve...”

“Moramo se prisjećati i prenositi s generacije na generaciju da je u BiH počinjen genocid ogromnih razmjera, i to u savremenom dobu, u dobu kada je svijet svojim okom, svojim uhom i svojim duhom prisustvovao takvom zločinu nad bosanskim narodom. Uprkos tome, hvala dragom Allahu, dž. š, mi smo ipak kao narod opstali i sačuvali svoju domovinu. Allah, dž. š., u Kur’anu kaže: 'Innallahe juhibullezine jukatilune fi sebilihi saffen, ke ennehum bunjanun mersus.’ (Zaista Allah voli one koji se na Njegovom putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti.)”

Fadil Turković posthumno je dobio nekoliko priznanja. Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona odlikovalo ga je Zlatnom policijskom značkom, koja se vrednuje kao najveće priznanje, “Zlatni ljiljan”. Odlikovan je kada i rahmetli Hajrudin Mešić, heroj oslobodilačkog rata. No, porodicu Turković najviše boli to što “Zlatnog ljiljana” nije dobio od Armije Republike Bosne i Hercegovine

Inicijator obnove spomenika, koji je i zahvala stanovnicima Žepe, Višegrađanin je Fahrudin Ujkić, koji je uspio, u saradnji s Merdanom Gakovićem, Mesudom Cocalićem i Jusom Kešmerom, skupiti novac i okončati restauratorske radove.

Dva dana nakon posjete Sarajevu, Esedu je ponovo dostavljeno tijelo zatvoreno u limeni sanduk. Ukopano je iznad džamije u Žepi. Roditelji su bili uvjereni da su im opet poslali tuđe tijelo pa su odlučili da mu ne podižu nišane. Godinama je Esed tragao za sinovim posmrtnim ostacima. Do njega i Fatime stizale su vijesti da je živ, čak i da ima porodicu. Sve se to promijenilo 2009. godine

“Sa Srbima pričam i radim jer imamo obostrani interes. S njima pričam i o ratu. Nekada se desi da u kafiću 'Tamo daleko' spomenemo neku situaciju u ratu, i onda shvatimo da je neko od nas bio baš tu, i da smo jedni na druge pucali u toj akciji. I sve je to u redu, popiti kahvu i o tome i pričati, ali, ako bi opet bio rat, zna se: Hurem u Gođenje, oni u Pijesak, linija u Rijekama”

Podržite nas na Facebooku!