U izradu prve violine 1985. godine Sifet Avdić upustio se bez većih očekivanja, ali s izuzetnim žarom i namjerom da sebi napravi instrument koji neizmjerno voli svirati. Priznaje da ni danas ne može prežaliti što ju je prodao

Ne priča mnogo o tome kako pomaže drugima, smatrajući da je ono što se radi iz duše lična stvar. Pomaže brzo i u tišini i uvijek se odaziva na svaki poziv, a dnevno prepješači skoro cijeli grad noseći pelene ili lijekove bolesnima

“Bila sam na glasanju”, veli na dan izbora komšinica Emina mojoj majci. Pa nastavlja: “Glasala sam za Jasmina Imamovića. A i za koga bih drugog?! Čovjek se trudi i gradi. Barem znam gdje odlaze pare.” Ranije bi me ovakva izjava izbacila iz cipela, ali sada ne. Izmiren sa sobom, glupanima oko mene i sociološkom žabokrečinom iz koje, sada je to skoro pa izvjesno, za života neću izaći, sjedim u drugoj sobi i smijem se

Iz knjige historičara Adnana Jahića Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu, kao i iz brojnih izjava svjedoka koje je vrijedno skupio Nihad Halilbegović, a koje ekskluzivno objavljujemo u ovom broju Stava, jasno je da je Muhamed-aga Hadžiefendić bio jedna od svijetlih tačaka novije bošnjačke historije. Građani Tuzle, Gračanice, Devetaka, Puračića i drugih mjesta i danas znaju, na osnovu usmenih kazivanja svojih roditelja i djedova, da je Hadžiefendićeva legija odigrala ključnu ulogu u odbrani Bošnjaka ovog kraja

Jasmin Imamović klasični je diktator koji godinama inkvizitorski progoni ili ekskomunicira pamet iz ovog grada, koji nije Tuzlak i koji mrzi Tuzlu i sve tuzlansko, koji je navrat-nanos pobjegao iz “voljenog” grada tokom februarskih protesta 2014. godine, koji i mojim parama dodjeljuje književne nagrade kojekakvim literarnim vucibatinama

Podržite nas na Facebooku!