I dok svakodnevno svjedočimo slikama iz Bihaća i tamošnjih kampova, posebice o pričama o kampu Vučjak, o Tuzli više gotovo niko i ne govori, a već mjesecima samo na tamošnjoj autobuskoj stanici svake noći spava stotinjak ljudi. Nekada i njih 150. Do sada ih je poslužilo vrijeme, jesen u Bosni bila je neobično topla. Dani su bili sunčani, a večeri suhe, pa makar nisu kisnuli dok su noćili na otvorenom

Stanovništvo i predstavnici lokalnih vlasti ističu da se migrantima treba pomoći i da se prema njima treba humano postupati, no ni Grad Tuzla, ni Grad Živinice ne žele da se migrantski kampovi grade na njihovim teritorijama, u naseljenim područjima

Prvi skok izveo 1951. godine na tuzlanskom Mejdanu. “Poslije prvog skoka, sve je išlo lakše, ali moram istaknuti da nisam prvi koji je skakao u Tuzli. Bilo je padobranaca i prije mene, ali su brzo odustajali. Samo sam ja ostao u ovom sportu 68 godina i nisam imao problema”

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu neumorno je podučavala tada novu generaciju prvačića, a poslije genocida u Srebrenici radila je s majkama i učenicima koji su kamionima deportirani na Dubrave kod Tuzle. Rad s djecom pomogao joj je da prevaziđe tugu uslijed pogibije muža i smrti roditelja

Nažalost, ni u ovom slučaju, a takvo šta je u Tuzli gotovo pa opće mjesto, godina izgradnje ove džamije nije poznata, ali je, barem tako oskudni podaci kažu, svakako podignuta prije 1548. Ni o hadži Hasanu ne zna se mnogo, osim da je značajne dijelove (su)vlasništva u proizvodnji soli zavještao za potrebe izdržavanja džamije, a, prema dostupnim podacima, zavještao je dvadeset tri dana godišnje proizvodnje soli, što je zasigurno bio znatan iznos

Podržite nas na Facebooku!