Meni je, kasnije, saopćeno da se radi o sumi od cirka 300 miliona dolara. Bilo je normalno očekivati da me Jakuza likvidira. Skoro svaki dan sam dobijao upozorenja. Govoreno mi je da ne koristim taksi, da na metrou ne smijem stajati blizu pruge, da mi mogu baciti hemikalije, da mi mogu podmetnuti lijekove, ili da mi može biti ubrizgana injekcija... Gospođa Koike uspjela je izdejstvovati da dobijem tretman državnog gosta. Na sceni je bilo pitanje odnosa dviju vlada – Japana i Turske. Svi su morali pomoći da se stvar dovede do kraja

Španski mediji analiziraju razloge ogromnog uspjeha turskih sapunica u toj zemlji. Tvrde kako Španija nije izoliran slučaj, nego jedna od 156 zemalja svijeta koje kupuju gotovo stotinu serija koje Turska proizvodi godišnje. Tako je, primjerice, turska produkcija postala iznimno gledana u Južnoj Americi nakon što je čileanski kanal Mega, koji je bio u finansijskim problemima, počeo emitirati Fatmagül.

Čak i kada “zaboravimo” da je fotografija fotografov izbor onoga što želi da vidimo, uvijek postoji mogućnost da je pripovjedač patološki lažov. Turska javnost nedavno je imala prilike da vidi upravo taj scenarij. Lider Republikanske narodne partije (CHP) Kemal Kılıçdaroğlu napravio je predstavu od jedne fotografije. Na njoj je prikazana žena, tradicionalno obučena, kako čuči ispred prevrnutog kontejnera za smeće i čeprka po njemu

Zaista komično, jer Turci imaju izlaz na čak četiri mora, pa je nejasno zašto bi ih na bilo koji način zanimao Neumski zaljev. Međutim, očito i Hrvati imaju vlastitu guslarsku tradiciju preko koje, baš poput Srba, proizvode predrasude. A predrasuda ili mit o turskoj prijetnji ugrađena je u nacionalne narative i Srba i Hrvata. Sve ovo pada u vodu, jer drumovi su se očito zaželjeli Turaka, i na to nema prigovora čak niti jedan Milorad Dodik, koji vazda ima neku vrstu prigovora ako je u posao uključen neko ko mu liči na dahiju.

U ovom skromnom prilogu želimo se sjetiti komandanta Turskog kontingenta vojske u misiji UN-a koji je boravio u mirovnoj misiji u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu — (tada) pukovnika, sada generala Mehmeta Alija Erdoğana. U Bosni i Hercegovini smo pitali mnoge sugrađane o misiji turske vojske koja je bila u sastavu UNPROFOR-a, pod ko¬mandom engleskog generala u Zenici. Malo je njih znalo neke pojedinosti o toj vojsci, a gotovo niko o komandantu Mehmetu Aliju Erdoğanu. Tek aktivni vojnici, a posebno komandni kadar, znao je ko je zapravo Mehmet Ali Erdoğan i kakvu je misiju vršila turska vojska pod njegovom komandom. Generala sam upoznao u Ankari. Nakon prvog susreta, postali smo iskreni prijatelji. Zajedno smo putovali širom Turske i upoznali mnoge ljude porijeklom iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i drugih krajeva današnje Hrvatske, Srbije, Kosova, Makedonije, Albanije... Tako je nastala knjiga Bošnjaci, odani građani Turske. Dio teksta koji donosimo objavljen je u toj knjizi

Istakao je kako je u posljednjih 10 godina u Turskoj osiguran posao za devet miliona ljudi. “Osim toga, kada smo 2002. godine došli na vlast, minimalnu plaću smo sa 184 lire povećali na 2.020 lira”, rekao je turski predsjednik.

Bivši premijer Katara varšavsku konferenciju opisao je kao “svadbenu ceremoniju”, ciljajući na sada otvorenu “ljubav” arapskih autokratija (Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina) i Izraela. Koliko je konferencija bila neuspjeh SAD-a, toliko je uspjeh premijera Izraela. Na njegovom zvaničnom nalogu na Twitteru objavljeno je: “Ono što je važno glede ovog sastanka (...) jeste da je ovo otvoreni sastanak vodećih arapskih zemalja koje sjede s Izraelom u cilju unapređivanja zajedničkog interesa rata s Iranom”

“Jednu noć moj je babo sanjao da sam poginuo. Probudio se, ustao i počeo plakati. Majka je skočila oko njega, pitala ga šta mu je i on je ispričao san. Možete misliti kako je to bilo teško njima dvoma. Ali, eto Allahovog davanja. Isti su dan, gledajući vijesti i neke snimke, ne znam koja je to televizija bila, neka zapadna, možda BBC ili CNN, a možda i neka turska, ne znam, uglavnom to su bili svježi snimci snimljeni tih dana u Nikoziji, vidjeli te snimke na kojima se ja vidim kako prolazim negdje u pozadini. Bila je to velika radost za njih, znali su da sam živ i da babin san nije bio istina”

Ta demokratska (r)evolucija poremetila je decenijsku (ne)ravnotežu u kojoj je kemalistička oligarhija vladala a da nikad nije dobila nijedne (poštene) izbore. Prelazak na predsjednički sistem u kojem se izvršna vlast osvaja s minimum 50% + 1 glas nadu oligarhije o povratku na stari status quo učinio je još iluzornijom

Podržite nas na Facebooku!