Podjela na bijele i crne Turke jedna je od usvojenih popularno-socioloških podjela turskog društva, koja s bojom kože nema nikakve veze, nego su “boje” markeri isključivo socijalnih kategorija. Bijeli su “urbana populacija, koja prihvata progresivne, sekularne, zapadne, republikanske vrijednosti”, dok su crni “konzervativni, islamistički i tipično oni manje obrazovani među originalno ruralnom anadolijskom populacijom”, kaže Wikipedija, besplatna online enciklopedija za površne

Ko zna koji put, Turska se susreće s kakofonijom iz raštimane Trumpove administracije. Razgovor između Trumpa i Erdoğana vjerovatno bi riješio “nesporazume” koje podmeću John Bolton i Mike, ali Trump je prezauzet borbom za zid na granici s Meksikom i blokadom američke vlade, pa je pitanje kada će se taj razgovor desiti. Ono što je očigledno, “multitasking” nije jača strana američkog predsjednika i pitanje je da li je uopće svjestan Boltonove subverzije

Razgovoru između Trumpa i Erdoğana, poslije kojeg je uslijedio taj nagli zaokret američkog angažmana u Siriji, prethodila je najava Turske da će pokrenuti vojnu akciju istočno od Eufrata kako bi sa svoje granice zbrisala PKK, kojem Zapad tepa “Sirijske demokratske snage”, “kurdske snage” ili upotrebom skraćenica (YPG, PYD) za jedno te isto – terorističku organizaciju tzv. Radničku partiju Kurdistana (PKK)

Svaki izbori dižu tenzije u svakom društvu. No, razlika od društva do društva jeste u mjeri do koje su politički igrači spremni ići u tom podizanju. CHP je već prilično dugo van okvira svake, a naročito političke pristojnosti. Pokušaj da se mase izvedu na ulice jeste karakteristično CHP postizborno ponašanje. Pokušano je to nakon referenduma 24. aprila 2017, a vjerovatno je najveći “grijeh” Muharema İncea u očima najtvrdokornijih pristalica CHP-a, što je, kako reče jedan novinar, “prekršio predizborna obećanja

Tvrdnja američkog specijalnog predstavnika za Siriju da su mirovni procesi Astana i Soči, iz kojih su se SAD samoizolirale, potpuni neuspjeh zato što “nisu ostvarili napredak glede sirijskog ustavnog komiteta”, te zbog toga UN treba da ih zaboravi i koncentrira se na (podjednako, ako ne i impotentniji) proces u Ženevi, jeste pokazatelj “zadivljujuće” kognitivne disonance. Prije svega prema Turskoj

Muhamed Tajib Okić utemeljitelj je prvog teološkog fakulteta u Republici Turskoj 1949. godine na kojem je na početku bio predavač na gotovo svim predmetima. On je islamu u Turskoj vratio akademski dignitet. Razgovarali smo s troje bošnjačkih studenata u Turskoj koji, pored turskog jezika, uče i studiraju na arapskom jeziku, što im otvara višestruko veće mogućnosti u akademskom napredovanju i zaposlenju

Još 2016. godine Turska je postigla cilj koji su Ujedinjeni narodi postavili davne 1970. godine – da zemlje počnu izdvajati 0,7% bruto nacionalnog dohotka u humanitarne svrhe, počevši od 2013. godine. Međutim, primjenjivo za sve UN (milenijske) ciljeve, na prste jedne ruke mogu se prebrojati zemlje koje su to ispunile

Da su kojim slučajem turski roditelji i njihova djeca tada kazala i pokazala da u školi ne žele izbjeglice, nekoga ko je došao iz rata, da su se smijali kada se prepadnem školskog zvona i podvučem ispod klupe, da su me izdvajali jer nisam bila bogata kao oni, da su me ismijavali jer sam zaboravila da neke namirnice i postoje, da su bježali od mene jer možda imam neku bolest iz rata..., sigurna sam da bi ratne traume koje sam nosila u sebi ostavile na mene mnogo više utjecaja i danas.

Panika zbog mogućeg novog vala izbjeglica, kao i činjenice da je sirijsko pitanje postalo pitanje domaće politike svih zemalja Evrope, “natjerala” je evropske partnere u Istanbul. Nije pretjerano reći da bi opstanak na vlasti Merkelove i Macrona bio direktno ugrožen novim izbjegličkim valom

Podržite nas na Facebooku!