Na daleki put, u nepoznato, porodica Ljajić pošla je 1956. godine. U Makedoniji su čekali pozivno pismo s garancijom za odlazak u Tursku (vasika). U Skoplju je Safet Ljajić započeo pohađanje vrtića, a ubrzo je postao učenik prvog razreda OŠ “Vuk Karadžić”. U toj se školi nastava izvodila na turskom jeziku. Do kraja prvog polugodišta Safet je već solidno govorio turski. Međutim, baš tada je otac Ejup dobio pozivno pismo i donio konačnu odluku – put u Tursku

Neki su lokalni političari, ne mireći se s činjenicom da ne mogu dobaciti do krupnih i strateških međunarodnih projekata, jer se njima bave državne institucije, pokušali po ko zna koji put unijeti nered u javni prostor i prikazati stvari naopako. U osnovi dezinformiranja građana Bosne i Hercegovine bila je teza kako dogovorene trase predstavljaju “izdaju Goražda i Sandžaka”, uz koju je išao i poziv svim patriotskim snagama da to ne smiju dozvoliti

Meni je, kasnije, saopćeno da se radi o sumi od cirka 300 miliona dolara. Bilo je normalno očekivati da me Jakuza likvidira. Skoro svaki dan sam dobijao upozorenja. Govoreno mi je da ne koristim taksi, da na metrou ne smijem stajati blizu pruge, da mi mogu baciti hemikalije, da mi mogu podmetnuti lijekove, ili da mi može biti ubrizgana injekcija... Gospođa Koike uspjela je izdejstvovati da dobijem tretman državnog gosta. Na sceni je bilo pitanje odnosa dviju vlada – Japana i Turske. Svi su morali pomoći da se stvar dovede do kraja

Španski mediji analiziraju razloge ogromnog uspjeha turskih sapunica u toj zemlji. Tvrde kako Španija nije izoliran slučaj, nego jedna od 156 zemalja svijeta koje kupuju gotovo stotinu serija koje Turska proizvodi godišnje. Tako je, primjerice, turska produkcija postala iznimno gledana u Južnoj Americi nakon što je čileanski kanal Mega, koji je bio u finansijskim problemima, počeo emitirati Fatmagül.

Čak i kada “zaboravimo” da je fotografija fotografov izbor onoga što želi da vidimo, uvijek postoji mogućnost da je pripovjedač patološki lažov. Turska javnost nedavno je imala prilike da vidi upravo taj scenarij. Lider Republikanske narodne partije (CHP) Kemal Kılıçdaroğlu napravio je predstavu od jedne fotografije. Na njoj je prikazana žena, tradicionalno obučena, kako čuči ispred prevrnutog kontejnera za smeće i čeprka po njemu

Zaista komično, jer Turci imaju izlaz na čak četiri mora, pa je nejasno zašto bi ih na bilo koji način zanimao Neumski zaljev. Međutim, očito i Hrvati imaju vlastitu guslarsku tradiciju preko koje, baš poput Srba, proizvode predrasude. A predrasuda ili mit o turskoj prijetnji ugrađena je u nacionalne narative i Srba i Hrvata. Sve ovo pada u vodu, jer drumovi su se očito zaželjeli Turaka, i na to nema prigovora čak niti jedan Milorad Dodik, koji vazda ima neku vrstu prigovora ako je u posao uključen neko ko mu liči na dahiju.

U ovom skromnom prilogu želimo se sjetiti komandanta Turskog kontingenta vojske u misiji UN-a koji je boravio u mirovnoj misiji u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu — (tada) pukovnika, sada generala Mehmeta Alija Erdoğana. U Bosni i Hercegovini smo pitali mnoge sugrađane o misiji turske vojske koja je bila u sastavu UNPROFOR-a, pod ko¬mandom engleskog generala u Zenici. Malo je njih znalo neke pojedinosti o toj vojsci, a gotovo niko o komandantu Mehmetu Aliju Erdoğanu. Tek aktivni vojnici, a posebno komandni kadar, znao je ko je zapravo Mehmet Ali Erdoğan i kakvu je misiju vršila turska vojska pod njegovom komandom. Generala sam upoznao u Ankari. Nakon prvog susreta, postali smo iskreni prijatelji. Zajedno smo putovali širom Turske i upoznali mnoge ljude porijeklom iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i drugih krajeva današnje Hrvatske, Srbije, Kosova, Makedonije, Albanije... Tako je nastala knjiga Bošnjaci, odani građani Turske. Dio teksta koji donosimo objavljen je u toj knjizi

Istakao je kako je u posljednjih 10 godina u Turskoj osiguran posao za devet miliona ljudi. “Osim toga, kada smo 2002. godine došli na vlast, minimalnu plaću smo sa 184 lire povećali na 2.020 lira”, rekao je turski predsjednik.

Podržite nas na Facebooku!