Trumpova odluka da sastanku prisustvuje pet senatora vrlo kritički raspoloženih prema Turskoj u konačnici se pokazala dobrom jer je Erdoğan dobio priliku da direktno pouči američke zakonodavce o realnostima koje im, s obzirom na količinu antiturske propagande, u kojoj učestvuju i američke institucije poput Pentagona, sasvim sigurno promiču. Osim toga, to je bila prilika da se uvjere u odlučnost Turske glede pitanja koja opterećuju odnose, prije svega u borbi protiv PKK (i svakog drugog) terorizma, kao i očuvanja vlastitog suvereniteta

Ko zna koji put, Turska se susreće s kakofonijom iz raštimane Trumpove administracije. Razgovor između Trumpa i Erdoğana vjerovatno bi riješio “nesporazume” koje podmeću John Bolton i Mike, ali Trump je prezauzet borbom za zid na granici s Meksikom i blokadom američke vlade, pa je pitanje kada će se taj razgovor desiti. Ono što je očigledno, “multitasking” nije jača strana američkog predsjednika i pitanje je da li je uopće svjestan Boltonove subverzije

Razgovoru između Trumpa i Erdoğana, poslije kojeg je uslijedio taj nagli zaokret američkog angažmana u Siriji, prethodila je najava Turske da će pokrenuti vojnu akciju istočno od Eufrata kako bi sa svoje granice zbrisala PKK, kojem Zapad tepa “Sirijske demokratske snage”, “kurdske snage” ili upotrebom skraćenica (YPG, PYD) za jedno te isto – terorističku organizaciju tzv. Radničku partiju Kurdistana (PKK)

Slučaj američkog evangelističkog sveštenika Andrewa Craiga Brunsona, koji je tinjao u pozadini već dovoljno pokvarenih odnosa SAD-a i Turske, munjevito je eskalirao prošlog četvrtka i premašio sve do sada viđeno. Brunson je sveštenik Crkve Uskrsnuća u Izmiru s kongregacijom od tridesetak članova koji u Turskoj živi 23 godine. Optužnica ga tereti da je za račun FETÖ-a i PKK radio na prikupljanju informacija u cilju političke i vojne špijunaže

Pojedine demokrate, uz novinare koji ih podržavaju, uspjeli su stvoriti dojam kod stanovništva da su svi koji pokažu znakove sklonosti ili razumijevanja prema Trumpu, makar i da nisu republikanci, potencijalni fašisti ili rasisti. Ovakvim javnim etiketiranjima američke demokrate i tzv. liberalni mediji podsjećaju na neke ljevičare u Bosni i Hercegovini i oko nje. Čim neko ne podržava javnu jugonostalgiju ili osuđuje tamnu stranu komunizma, ili podsjeća na izjednačenost velikosrpstva i jugoslavenstva, ili ne odobrava sveopći ateizam, ne voli prevrtljivost SDP-a, ili ne voli Tita, automatski može biti nazvan “Hitlerom”, “desničarem”, “klerofašistom”, “šovinistom”

Priznajući Jerusalem za glavni grad Izraela, SAD su na neki način legitimirale dosadašnju izraelsku politiku koja Palestince u Jerusalemu tretira građanima drugog reda, zatvarajući ih u geta i praveći svoja naselja na palestinskoj zemlji. Stoga je pogrešno odluku američkog predsjednika smatrati najavom novih političkih relacija na Bliskom istoku, kako to čine neki analitičari, već priznanjem trenutnog stanja u izraelsko-palestinskim odnosima, tj. legitimiranjem izraelskog kršenja UN-ovih rezolucija koje se odnose na status Jerusalema

Šta je tačka zaokreta u odnosima toliko zatrovanim Obaminom štetočinskom politikom prema regiji generalno, a posebno prema Turskoj, da je bilo kakav dijalog postao skoro nemoguć? Nije li (ponovno) uspostavljanje dijaloga u tom slučaju, zapravo, tačka zaokreta

Ubrzo nakon razgovora Trumpa i Erdoğana, portparol predsjednika Turske Ibrahim Kalın potvrdio je da se o dva glavna kamena spoticanja u odnosima dviju zemalja – FETÖ i američkoj podršci YPG-u u Siriji – razgovaralo, te da su dotaknuta pitanja “sigurnosne zone” u Siriji i operacije za oslobađanje Raqqe, de facto glavnog grada tzv. Islamske države

S obzirom na to da je kandidatkinja Demokrata Hillary Clinton predstavljala kontinuitet politike predsjednika Baracka Obame, s možda tvrđim stavovima i mogućim akcijama u vezi s temama koja su u Turskoj presudna pitanja nacionalne sigurnosti, ona nije uživala podršku većine turskog stanovništva

Podržite nas na Facebooku!