fbpx

Amir Bukvić dramski je pisac višestruko nagrađivan najvišim nagradama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a njegova drama Djeca sa CNN-a osvajala je duše brojnih gledalaca kroz priče Dine i Dore. Bukvić ju je preradio u roman pod naslovom Rastanak, koji tvori zaplet još dublje drame pojedinca. Roman je to koji dramaturški vrsno tematizira sazrijevanje mladih žrtava rata iz Srebrenice i Vukovara u sve intenzivnijim mijenama društvenih i globalnih okvira današnjice. U sudbini pojedinca sažeta je društveno i psihološki posve realistična, uvjerljiva i proživljena bol svake naše žrtve, sada produbljena i strepnjom sva¬kog našeg čovjeka. Fascinantna je autorova moć konstrukcije mnogodimenzijskog dramaturškog prostora. Do bola i do ganuća iznenađuju nas brojne i intenzivne koincidencije. No to nisu slučajnosti, svaka je plod dugo i pažljivo građenog organizma dramskog univerzuma. Ničega u Bukvićevom dramskom pismu nema što nije višestruko utemeljeno u složeni kontekst same drame. Zato koincidencije i doživljavamo realističnima i osobno. Prepoznajemo ih svojima i univerzalnim.

Kad nakon 1945. godine kažeš Auschwitz-Birkenau, zna se šta je! Nemoralno je pomisliti da je to grad, selo, krajolik. Kao što se zna šta je i kad nakon 1995. godine kažeš: Srebrenica! Ništa tako okrutno kao zločin ne oduzima smisao svemu: životu, nadi, riječima, imenima mjesta, njihovoj prošlosti. Višegrad, Žepa, Omarska, Keraterm, Srebrenica..., taj niz imena sada znači isto ili nalično onom jezovitom nizu imena Treblinka, Dahau, Auschwitz, Sobibor, Belzec, Birkenau...

Roman o Srebrenici je po priznanju samog autora, bosanskohercegovačkog i bošnjačkog književnika Isnama Taljića (Vlasenica, 1954 – Sarajevo, 2017) napisan kao dužna reakcija čovjeka koji duboko proživljava zlohudu sudbinu sunarodnika. Roman je napisan 1996. godine, štampan 1998, a od tada je imao mnoštvo izdanja te je jedno od najprevođenijih djela naše književnosti na strane jezike.

Gdje su nestale one slike fašista dok strijeljaju učenike Kragujevca? Gdje su ona ojađena, uplakana lica očeva i majki zemlje Šumadije dok u Potočarima vezanim ljudima i djeci pucaju u leđa. Gdje su sjećanja dok smrt odrađuje svoj posao? Gdje su dok nemoćni padaju pokošeni rafalima? Zar baš ništa od onog vremena, iz onog tamnog doba, nije ostalo u glavama tih stvorenja? Ni jedna slika, ni jedna suza, ni jedan jauk

Bosanskohercegovački i bošnjački pripovjedač Izet Perviz (Mutnik, 1969) veliku pažnju javnosti izazvao je svojim četvrtim romanom Potkovani golubovi, uznemirujućom pričom inspiriranom ratom u BiH. Roman se bavi anamnezom jedne srpske obitelji čiji je član bio srebrenički egzekutor, otkriven na snimci koja je iz privatne mjesne videoteke dospjela na televiziju. Perviz se njime nametnuo u jednog od najdarovitijih literarnih svjedoka bosanske ratne zbilje. No Perviz je 2003. godine napisao roman Mreža, koji je dobio nagradu Udruženja izdavača i knjižara BiH kao najbolja knjiga domaće produkcije u 2003. godini, a ušao je i u najuži izbor za Nagradu “Meša Selimović”

U antičkoj tragediji, kao što znamo, stradao je heroj, u Srebrenici je stradao hor! Ko god ima makar mutne predstave o antičkoj tragediji zna kakva bi užasna značenja proizvelo stradanje hora. To bi, naprimjer, značilo smrt ljudskog društva, jer bi s horom stradala i “ideologije zlatne sredine” na kojoj se svako društvo od antike naovamo zasniva. Također, u antičkoj tragediji bi stradanje hora značilo da su se u kosmosu pobrkale razine postojanja, jer bez hora ne bi bilo moguće upozoriti na mjeru ljudske slobode

Podržite nas na Facebooku!