“U Konjević-Polju zaustavljali su nas čekajući da vide da li će oni koji su otišli preko šuma vršiti proboj. Na stadionu sam vidio hrpu ruksaka i veliku grupu zarobljenika. Taj dan kad smo krenuli, od izlaska iz te hale pa do dolaska na slobodni teritorij, za mene je trajao cijelu vječnost”

: Dvije liste za Skupštinu opštine Srebrenica su izvjesne. Međutim, pitanje kandidata za načelnika Opštine Srebrenica potpuno je neizvjesno, i to je ono što brine Bošnjake u Srebrenici. Evidentno je da u Srebrenici među Bošnjacima postoje dvije političke struje koje imaju dijametralno suprotne stavove, a ukoliko Bošnjaci misle da izbore mjesto načelnika, moraju imati jednog kandidata, uložiti ogromne napore da izađu na izbore prije svega Bošnjaci u Srebrenici, te oni koji mogu glasati u Federaciji BiH sa statusom izbjeglica i Srebreničani u dijaspori. Vremena je malo, a ime kandidata se ne nazire

“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”

Po povratku u Srebrenicu, nije posustajala u borbi. Prihvatila je sudbinu koja joj je namijenjena, a koju nije željela. Hrabro je stajala u borbi za istinu o genocidu nad Bošnjacima, tražila pravdu i za žive i za mrtve, govorila gdje je god stizala, kidala lance i žice kao 2013. godine u Kravici, kada su preživjele žrtve prvi put ušle u hangare gdje je strijeljano više od 1.300 muškaraca i dječaka, povezivala često pokidane veze među Bošnjacima u Srebrenici. Nakon svega toga, vraćala se u svoju kuću u naselju Vidikovac. Kuću ispunjenu uspomenama i fotografijama svog Azmira, Almira i Abdulaha

Udruženje je imalo neki ugovor s načelnikom Opštine Srebrenica Mladenom Grujičićem o izgradnji doma za nezbrinutu djecu u Srebrenici, tako da su volonteri od građana novac tražili upravo za taj dom, koji nikada nije ni započet niti je bilo šta o njemu u medijima. “Takav papir, odnosno ugovor, zaista je postojao. Ali mi nikada nismo čuli, vidjeli ili na bilo koji način svjedočili bilo čemu što je ukazivalo da zaista postoji namjera izgradnje jednog takvog doma. Od prikupljenih para se najmanje doniralo, tu su se kupovali skupocjeni automobili, hvalili su se večerama, putovanjima i slično”, priča Enisa

Možda filmovi u kojoj se tema genocida nad Bošnjacima koristi tek kao kulisa za pravosudnu dramu i mizanscen za humanizaciju zločinačkih monstruma i ima nekog mjesta na “avangardnim” filmskim festivalima u Rusiji, no svakako je skandalozno da se takvi sadržaji emitiraju na javnom emiteru koji finansiraju preživjele žrtve genocida, pogotovo za 11. juli. No, upravo je taj avangardizam, ta potreba da se subverzivno dekonstruiraju ama baš svi dosadašnji narativi bošnjačkog društva, pogotovo oni proistekli iz odbrane od agresije, pravi razlog zašto je kidnapirana TVSA, ali i zašto trenutni kantonalni manjinski režim u Sarajevu ima podršku određenih stranih centara

Ovog jula u javni prostor, i to u vrijeme obilježavanja 24. godišnjice od genocida u Srebrenici, na mala vrata i gotovo bez reakcija uvedena je jedna nekritička usporedba Srebrenice i Jasenovca, kao simbola za dva ogromna zločina počinjena na našim prostorima. Ne bi u tome bilo ništa sporno da se to poređenje aktualizira u širem historijskom kontekstu, a ne uoči i poslije same srebreničke dženaze, jer bi neupućeni mogli razumjeti da je genocid nad Bošnjacima srednjeg Podrinja, kao i drugi masovni zločini koje su srpske državne i paradržavne tvorevine počinile nad civilima Bošnjacima Prijedora, Foče, Višegrada, Ključa, Bijeljine, Zvornika, Sarajeva i drugih mjesta, počinjen kao neka vrsta protuteže Jasenovcu

Bošnjaci moraju konačno shvatiti ono što drugi već odavno znaju: u današnjem svijetu kultura je sjećanja vrijednost, čak neka vrsta društvenog kapitala koji se mora pomno čuvati jer će ga, ukoliko ga se poput zlatnog dukata nemarno ostavi na putu, neko drugi uzeti i zloupotrijebiti u vlastite svrhe.

Izbori za državni nivo pokazali su da SDA ima snagu da angažira najveći broj birača. Međutim, ostaje pitanje hoće li to biti dovoljno. U tom smislu, ništa nije sigurnije nego da bošnjačke i probosanske stranke prisutne u Srebrenici zakopaju ratne sjekire i razmišljaju u pravcu jedinstvenog nastupa na lokalnim izborima 2020. godine. Kako saznajemo, postoje određeni razgovori i sastanci, ali do sada nisu polučili konkretne rezultate.

Podržite nas na Facebooku!