fbpx

Baguz je nakon godinu dana opet postao isto ono nepoznato i zaboravljeno mjesto na karti Sirije kakvo je bilo i prije nego što je postalo grobnica Halifata. Mjesto u koje se samo polovica od prijeratnih 7000 stanovnika vratila obrađivati zemlju natrpanu minama i leševima.

Ko je dobio, a ko izgubio – slično je pitanju da li je čaša polupuna ili poluprazna. Fakat je da se ovim dodatnim protokolom ne vraća na granice uspostavljene prvobitnim sporazumom, kao što je fakat da je za sada zaustavljena ofanziva Asadovog režima (uz zračnu podršku Rusije i kopnenu Irana i satelita mu) koja je prijetila da grad Idlib i ubrzo cijela provincija padne

Niko ne može osuđivati Tursku zbog otvaranja granica, pogotovo ne nakon što je upravo ta zemlja više od svih drugih učinila za sirijske izbjeglice. Isto tako, niko nema pravo kritizirati ovu tursku odluku jer je jedino ona na meti terorističkih grupa iz Sirije, te jedino turski vojnici ginu kako bi zaštitili sigurnost svoje domovine i spriječili nove masakre u Siriji

Podmuklim napadom na turske vojnike, za koji je dobio koordinate od Rusa, Damask je jednim potezom pretvorio sve svoje vojne snage i vojnu infrastrukturu u legitimnu metu vojske Republike Turske i zapravo isprovocirao da se akcija, koja bi ionako uslijedila poslije isteka ultimatuma da se povuče na linije dogovorene septembra 2018. u Sočiju, počne koliko odmah. Tek u nedjelju, 1. marta, svijet je saznao ime operacije – “Proljetni štit”

Nema mjesta za povlačenje iz jednostavnog razloga što bi novi talas izbjeglica destabilizirao samu Tursku, a istovremeno bi povratak Idliba pod kontrolu Damaska, prije političkog rješenja, ugasio nade za repatrijaciju Sirijaca. Drugim riječima, Turskoj bi ostalo da se nosi s 5-6 miliona sirijskih izbjeglica do unedogled

Podržite nas na Facebooku!