Nekoliko predaja i ruševina danas je sve što nas podsjeća na prisustvo Bošnjaka u selu Podvidača. Godine prolaze, sjećanja blijede, a ruševine se dodatno urušavaju. Još malo i neće biti ničega, jer danas mnogi Bošnjaci ne vole pisati, istraživati svoju prošlost, niti je pamtiti. Relevantne institucije također ne reagiraju. Važnije je asfaltirati trista metara puta pred izbore nego obnavljati tamo nekakve stare džamije i kule. Najbolje je samo šutjeti i opet šutjeti dok se sve ne zaboravi i znamenita povijesna mjesta Bošnjaka, poput Podvidače, ne prihvate kao “stoljetno ognjište” jednog naroda, vi znate kojeg

Nas nekoliko kreće prema tvornici da vidimo šta se to dešavalo. Ispred zgrade jeziv prizor. Uz samu fabriku, ispod neke nadstrešnice, ležali su ljudi. Mrtvi ljudi. Njih dvanaest ležalo je pokriveno dekama. Četnici su ih strijeljali prilikom povlačenja. Zastao sam i kratko se zagledao u njihova izmučena lica. To je bilo dovoljno da i danas, nakon 23 godine, još vidim njihove otvorene oči s pogledom uprtim negdje u nestvarnu i nedokučivu daljinu. Oči koje se nisu dovoljno nagledale lica svoje djece i drugih dragih osoba. Oči koje su ostale željne dunjaluka

Podržite nas na Facebooku!