fbpx

Esad Džudžo, jedan od najistaknutijih bošnjačkih intelektualaca u Sandžaku, pojašnjava razloge zbog čega srbijanski zvaničnici i najutjecajniji mediji toliku pažnju, važnost i “histeriju” iskazuju ovih dana prema Bošnjačkom nacionalnom vijeću (BNV) i predsjedniku tog predstavničkog tijela Bošnjaka u Srbiji te lideru SDA Sandžaka Sulejmanu Ugljaninu, kao i Bošnjacima generalno. Džudžo se u bošnjački nacionalni pokret uključio prije devedesetih godina zbog tadašnjeg osjećaja historijske odgovornosti i saznanja da su “Bošnjaci stari evropski narod koji nema elementarna ljudska prava”. Od devedesetih godina aktivni je sudionik u svim političkim dešavanjima u Sandžaku. U institucionalnom organiziranju i djelovanju sandžačkih Bošnjaka posebno

“Velika većina građana Sandžaka, njih čak 98,9%, izjasnila se za političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka s pravom priključenja nekoj od republika tadašnje SFRJ. To je Srbiji, ali i ostatku Evrope, trebao biti jasan znak kojim putem Bošnjaci žele krenuti. Nažalost, naš stav o kojem smo se jasno izjasnili od 25. do 27. oktobra 1991. godine nije uvažavan, a stanje Bošnjaka u Sandžaku tek tada postaje nesnošljivo”, naglašava Gruda

: Učesnici međunarodnog naučnog skupa održanog u Sjenici od 20. do 22. oktobra 2017. godine ističu da je Sjenička konferencija od 13. i 14. augusta 1917. godine događaj od historijskog značaja za sve građane Sandžaka, a posebno za bošnjački narod u Sandžaku. Bošnjačko nacionalno vijeće, najviše predstavničko tijelo Bošnjaka Sandžaka, proglasilo je 2017. godinu godinom Sjeničke konferencije, a 13. i 14. august za dane od posebnog značaja za Bošnjake

Vaso Čubrilović u svom memorandumu Istjerivanje Arnauta predlaže: globe, hapšenja, nemilosrdno primjenjivanje svih policijskih propisa, kažnjavanje šverca, sječe šuma... Pored policijskih pritisaka, Čubrilović predlaže i privredne represivne metode: nepriznavanje starih tapija, obustavljanje rada na katastru, nemilosrdno utjerivanje poreza i svih javnih i privatnih dugova, ukidanje poslovnih dozvola za trgovine, zanate, istjerivanje iz državne službe itd.

Dolazak turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana u Sandžak, bez dileme, događaj je decenije, a možda i mnogo duže vremenske epohe, kažu mnoge Sandžaklije. Erdoğan je za njih čovjek, vjernik, hrabar, ponosit i odvažan, borac za pravo i pravdu, dostojanstvo i čast čovjeka i vjernika. Erdoğan se na društvenim mrežama u mnogim komentarima sandžačkih Bošnjaka označava i kao “predsjednik i reformator”

Jedinstveni kanjon Ibra, planinska površ Ponor i nepregledne šume Mokre Gore, Ribaćko jezero i Vidrenjak, bajkoviti beskraj Pešterske visoravni... Ovaj jedinstveni prirodni ambijent smješten je na ne tako velikom području općine Tutin. Jedna od karakteristika Tutina jeste što je to grad s najvećim procentom manjinskog stanovništva u svijetu. Prema podacima s popisa stanovništva iz 2011. godine, u Tutinu živi 31.155 stanovnika, od čega je preko 90% Bošnjaka, a službeni je jezik bosanski. Ovo mjesto nekada je slovilo za najnerazvijeniju općinu u Jugoslaviji, a danas se smatra jednim od najperspektivnijih mjesta u Srbiji. Za Stav o ovom uspjehu govori Esad Džudžo, predsjednik Centra za bošnjačke studije u Tutinu i potpredsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Novom Pazaru

Svuda kao da stojimo na nuli. Sada je šansa, kada se ide ka Evropskoj uniji, da se napravi jedan zajednički koncept i da mi Bošnjaci imamo nekoliko zajedničkih stvari na kojima možemo raditi. Tu prvenstveno treba tražiti razrješenje bošnjačkog nacionalnog pitanja. Evo, Srbi s Vučićem na čelu zaklinju se u svoj strateški program za spas srpske nacije. Imaju jednu Srbiju i još jednu, barem oni tako misle, rezervnu Srbiju koju nazivaju Republika Srpska, a kažu da su ugrožena nacija. Mislim da Bošnjaci trebaju postaviti ovo pitanje Evropskoj uniji i da konačno u kontekstu putovanja u Evropsku uniju vidimo hoće li Evropa dalje tolerirati etničko čišćenje Bošnjaka s Balkana

Ako kažemo da su odavno putevi uzani, kolski i u katastrofalnom stanju, onda nećemo pogriješiti; ako kažemo da su ljudi stoljećima koristili bunarske, izvorske i riječne vode za potrebe domaćinstava i gazdinstava, onda smo u pravu; ako kažemo da u Petnjici struje nekad nema i po dan-dva, ako kažemo da su zdravstvena i drugi vidovi zaštite na veoma niskom nivou, nismo daleko od istine itd. Da je najteži dio životne stvarnosti ne toliko u opustjelim selima koliko u praznoj duši, svjedoče nam stari ljudi – posljednji čuvari ognjišta

Podržite nas na Facebooku!