fbpx

Neprestano treba podsjećati i opominjati, kao što nam je nužno shvatiti da jednom za sva vremena odbacimo izlizanu parolu Kud svi Turci, tud i mali Mujo, koja nam je tako zlobno i drsko podvaljena, a koju smo mi, opet, tako glatko i merhametli prihvatili kao nezaobilazni životni slogan. Mali Mujo može i mora samo tamo kud zna gdje i zašto ide, i nikako drugačije

: Volio bih, naprimjer, da me efendija ne ruži što nisam idealan, ili makar približno tome. Iskreno, ruže me u kući, ruže me na poslu, ruže me što nemam posla, ruže me što nisam dobacio ili što sam prebacio normu, ruže me što sam ispod prosjeka ili što sam im za glavu promakao; nađu oni ovaj ili onaj razlog samo da opletu po meni i da nisam rahat. Kako god se postavim, ne valja. I onda dođem na džumu, a efendija sve u Džehennem ugoni ili u Džennet uvodi – kako god! To mi nimalo ne treba

Evidentno je kako i školska djeca, još u najnižim uzrastima, nerijetko psuju, a – svjedočio sam tome u nekoliko navrata – ponekad u tome uživaju i punu roditeljsku podršku. Slušao sam oca koji ponosito komentira: “Jeste li čuli kako babin sin zna lanut'”

Mogao sam tu ikindiju klanjati u džamiji – tako sam prvobitno bio i planirao – ili barem sjesti negdje drugo. Mogao sam i ja zagalamiti, ili barem poprijeko pogledati braću koja su, svaki na svoj način, ležeći i glasno učeći, “ometala” klanjače. Mogao sam uraditi još štošta, ali bilo je suđeno da dođem baš tu i upoznam porodicu s ostrva Mindanao

Promakne u toj masi i poneki hadžija u sivkastom prsluku na kojem lijepo, da ne može ljepše, piše “Bosnia”. Gledam u safu nekoliko Bošnjaka. Visoki i koščati, ali žilavi. Šta ih je sve tralo i pritiskalo, dobro su i u pameti. Stoje i ponosno selame svog Poslanika

Vozač me ponovo pozvao da sjednem do njega i zamolio da mu čitam natpise na znakovima pored puta. U prvi mah sam pomislio da ima problema s vidom. Konačno mu predložih da čita sam. Odgovorio je stidljivo da ne zna čitati. Nisam ga više ništa pitao, ali nisam ni skidao oči s ceste. Kroz neki 15-ak minuta već smo ulazili u kompleks aerodroma. Dao sam mu hediju. Ljubazno se nasmijao, zahvalio i vratio u svoj autobus. Otišao je svojim, a mi svojim putem. Ako ništa, barem sam njemu bio od koristi

Nije je nanosio vjetar. Zlo je nanijelo zlo. Pred kućom se pojavi spodoba u ljudskom liku. Zapravo, samo je lik bio ljudski – ništa ostalo nije. Znali su ga dobro. Bio im je, takoreći, komšija. Mora da mu je nešto trebalo!?

Iako poprilično umoran, kući stiže dosta rano, ostavlja formular koji sutra treba ponijeti u Mostar na televizor i, ne časeći ni časa, hvata se motorke i zapovijeda ženi da krenu u šumu. Ispočetka se sve činilo savršenim. Ipak, kada ga je umor savladao, odlučio je predahnuti, ali mu nije polazilo za rukom da ugasi motorku. Obrni-okreni – ništa. Motorka je jednako stenjala. Pokušao bi on još štošta. Međutim, kada je žena ironično dobacila: “Viđala sam da je ljudi ne znaju upaliti, ali da je ne znaju ugasiti, e to mi je novo!”, njegovom strpljenju došao je kraj. Svom je snagom zafrljačio motorku u obližnji potok

I, eto, umrli je bio u gasulhani, desetak metara od sobe u kojoj sam spavao. Bože Svemogući, šta da radim? Ako kažem džematu da ne smijem gasuliti, svi će reći: “Pa, kakav je to hodža?” Opet, ako budem gasulio, crknut ću od straha

Podržite nas na Facebooku!