fbpx

Sutra ću možda i ja pisati neka svoja sjećanja, može biti i autobiografiju, čime ću doći u poziciju da hvalim ili kudim svog hodžu, učitelja, nastavnika ili profesora. Sutra će, možda, i neko od onih koje sam učio u mejtefu ili im barem držao hutbe pisati svoje knjige i na tas svojih vaga stavljati i mene i moje istupe. Kako bi to izgledalo

Često sam na dženazama znao čuti kako ljudi, žaleći za umrlima s kojima i nisu bili u dobrim odnosima, znaju reći: “Da mi je samo vratiti vrijeme, drugačije bih ja!” Vrijeme nikada niko nije uspio vratiti. Ali, možemo li barem u vremenu koje nam je preostalo neke stvari činiti drugačije

Primarni islamski pozdrav nekoliko smo puta kratili i konačno ga stesali na finalnu i najkraću moguću varijantu. “Selamun alejkum!” kur’anska je verzija našeg pozdrava, ponovljena nekoliko puta u svetoj knjizi islama. Postepeno smo to doveli do “selamalek” i konačno sveli samo na “selam”, što je još uvijek ispravno, pa i u Kur’anu spomenuto, ali mnogo kraće od izvornog oblika. Na društvenim ćemo mrežama često naići na pisanu varijantu “sellam”, što je neispravno (piše se s jednim l), ili na još stesaniju varijantu “slm”

Kad gledamo emisije o životinjama, morskim dubinama i onome što kriju u svojoj utrobi ili, općenito, o prirodi i njenim procesima, najkraći mogući opis bio bi samo jedan – mjera. Blagim pokretom usana, umjesto riječi mjera, kazat ćemo vjera. A i tu sve odiše mjerom, redom i savršenim skladom. Primjere možemo nabrajati do prekosutra

Vruća ljetna noć izmamila je ljude pred džamiju. Sjede, eglenišu i iščekuju ezan. Mnogi su od njih tog dana vrijedno radili na njivama. Razgovaramo i prisjećamo se ramazana koji su, rotirajući se ustaljenom dinamikom, padali u vrijeme koševine ili berbe trešanja. Postilo se i nije se marilo za glad i žeđ. Nije se marilo ni za dobronamjerne savjete da se, tako iscrpljeni i umorni, okrijepe barem tako što će vodom samo nakvasiti ispucale usne. Iako sasvim legalna i legitimna opcija, niko je nije uzimao zaozbiljno niti posezao za njom

I sam sam osjećao da imam dug prema ovim čestitim ljudima. To sam osjećao kad god bi se pričalo o pogibiji male Elne. To sam osjećao kad god bih sreo dedu Ibru, čija je kćer također izgubila život. To bih posebno osjećao kada sretnem Avdu, čestitog hadžiju i čovjeka nurli lica i srdačnog osmijeha. Nikada ga nisam vidio a da na licu nije imao osmijeh, a on je babo od onog hrabrog gazije i šehida Halema. On je babo još jednog šehida – Avde

Salih Sidki Hadžihuseinović ostavio je iza sebe podosta pisane građe oivičene u Povijest Bosne, u knjigu o Bosni i njenim zanimljivostima, ljudima, običajima i događajima svih vrsta. Istina, naišao sam na još nekoliko djela sličnog sadržaja, no i ta djela tematiziraju pluskvamperfekt, a volio bih da se štošta napiše i o prezentu, u prezentu. Možda to tako ide da potonji pišu o prošlima, ali ja u aktuelnu i sve življu “cyber-generaciju” u vezi s tim ne polažem neku veliku nadu

Podržite nas na Facebooku!