fbpx

Koračam ka kući, s mukom se probijam kroz nesnosni smrad alkoholnih isparenja, na trenutak osupnut i zgrožen, snažno osjetih da, ovakav kakav jesam, zaista bitišem u teškoj robijašnici, pa valjda zbog toga, zbog svekolikog osjećanja egzistencijalne tjeskobe, nenadano se javi, ili, bolje rečeno, sinu mi kao blještavo, iluminirajuće svjetlo, hazreti Mevlanin bejt iz Mesnevije

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Otac, barem ne u cijelosti, nije mogao finansirati moje školovanje, a što je, opet, za posljedicu imalo glad. I, zaista, bio sam doslovno gladan. Tako, ujutro bih kupio burek, presjekao ga napola, pojeo polovicu, a drugu ostavio za poslijepodne, kad se s predavanja vratim u iznajmljeni i vazda hladni ubogi sobičak

U godinama koje su slijedile, brat je, ko bi sad znao zbog čega, prestao “kristalizirati” pravdu iz nepravde, smirio se i povukao. Također, protokom vremena naši susreti bivali su sve rjeđi, razgovori sve škrtiji i usiljeniji, a tako je i danas. I tako, valjda, treba biti

Po izlasku nakon namaza, ispred džamije, izverzirano molećivih pogleda, stoji cijela gomila prosjaka. Uglavnom asocijalna dječurlija: bosonoga, odrpana, poput ptica grabljivica, nasumice nasrću na oznojene džematlije, izgovaraju instruirane prosjačke formulacije, neke i s jakim psihološkim prizvukom, poput: “Allah zna da imaš; grehota je da mi ništa ne udijeliš; daj mi nešto radi zdravlja i sreće tvoje djece”

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

Takvu mračnu, nemilosrdnu Tuzlu poznajemo samo mi, Tuzlaci, zatočeni u ovom zaboravljenom kazamatu poluotvorenog tipa, obespravljeni, obezvrijeđeni, poniženi. Biti Tuzlak u Tuzli teška je kazna. Biti obrazovan, darovit Tuzlak još teža. A biti principijelan i ljudskosti odan Tuzlak ravno je suicidu

Brzo je shvatio šta je mahala i kako se u mahali opstaje i, premda još uvijek dijete, odličan je glumac i improvizator. Sa svima je dobar, svima gromko i nasmiješeno uzvikuje pozdrav koji to nije, te mu, kao stari, prekaljeni mahalac, predviđam uspješnu, možda čak i blistavu šanersku karijeru

Ko je Turali-beg i kad je džamija sagrađena, niko ne zna, barem ne pouzdano. No, srećom, neko mudar, neimar za pretpostaviti, ostavio je iznad ulaza isklesan hronogram – uobičajenu zahvalu Bogu, prikladan kur'anski ajet i godinu restauracije džamije, 1572, pa se ta godina, premda netačna, uzima kao zvanični datum njene izgradnje

Otac je promućurno i na vrijeme shvatio da Tuzla, ta uzavrela košnica u kojoj se stjecajem okolnosti našao, nije ništa drugo do pravi pravcati komunistički El Dorado, zlatni rudnik za podobne i lojalne podanike režima, pa se brže-bolje upisao u komuniste, te, bistar i prodoran, kakav je već bio, brzo napredovao i u sektoru rudarstva i energetike napravio pristojnu karijeru

Podržite nas na Facebooku!