fbpx

Nakon što sam u džamijskom haremu u Koraju golim rukama očistio podobro zatravljene kabure mojih djedova, oprao ruke na izvorištu Dajankuša, nazvanom po već rečenom Dajanli Mustafi, sjeo na klupu i razgledao također neprepoznatljivu mi okolinu, sinu mi da u proteklih dva sata, koliko sam se zadržao u Donjoj Mahali, nisam vidio živog čovjeka, ni na ulici, ni u avliji. Nigdje nikoga

Moji razgovori sa u to vrijeme još živim Sarajlićevim poznanicima i savremenicima nisu bacali nikakvo novo svjetlo na predmet mog istraživanja – životopis i poetski opus Sarajlićev, a uporna potraga za makar jednom njegovom sačuvanom pjesmom (činilo mi se sasvim izvjesnim da negdje i kod nekoga Sarajlićevu pjesmu, ili više njih, mogu pronaći, jer, prema Begiću, napisao ih je nekoliko stotina) nije dala nikakav rezultat. Ama, ništa

U mojoj užoj i široj porodici rijetko ko prakticira vjeru. Ipak, ti brojni nepraktikanti vjeru “poštuju”, a bajrami su im osobito mili. Mjesto okupljanja – porodična kuća. Među mnoštvom vedrih, preplanulih, svježih i uhranjenih lica, tek pokoje blijedo, iscrpljeno i šutljivo. Među njima i moje

Hafiz Seid-efendija Zenunović poznavao je arapski, turski i perzijski jezik i napisao je znatan broj radova iz oblasti islamistike. Pouzdani izvori tvrde da je preveo i Kur'an-i-Kerim. Isti izvori tvrde da je ovaj prijevod u rukopisu, pisan arapskim pismom, a na našem jeziku, nestao tokom Drugog svjetskog rata

“U koloni je bilo dvanaest meni nepoznatih četnika. Pokušao sam da ih zaustavim, pitajući ih šta žele. Ali, oni se nisu obazirali na to, već su mimo mene ušli u zgradu gdje počinje borba na život i smrt. Irac, Španac, Mrki, Pero Ćuskić i drugi dočekuju ih iz vatrenog oružja i ubijaju jedanaest četnika. Borba u sobi i hodniku trajala je kratko, a zatim iz kuće, preko mrtvih četnika, iskače Španac, a za njim i Irac. Pokušali su da se probiju do šume”

Pašagi Mandžiću bilo je jasno da i među visokopozicioniranim partizanima ima pritajenih srpskih nacionalista i da njihova mržnja prema Bošnjacima, udružena s otvorenom četničkom mržnjom, i odbija i sputava Bošnjake da se masovnije priključe NOP-u, jer partizanima, naprosto, nisu vjerovali

Na koncu, bošnjačko-srpski dijalog, ma o čemu se dijalogiziralo, jeste moguć, baš kao što je i u ovoj zemlji mnogo toga moguće, no, kako rekoh, ishod takvog dijaloga krajnje je predvidiv. Jer, osim o podrazumijevajućim efemerijama i (oktroiranoj) infrastrukturnoj saradnji, dubljeg i konstruktivnijeg dijaloga o suštinski važnim pitanjima neće biti.

Gdje god pogled seže i noga kroči, nešto se gradi, doduše, isključivo stambena naselja, zgusnuta, stiješnjena, bez ikakve, pa makar i minijaturne zelene površine, a nerijetko i bez parkirališta za vozila budućih stanara. Naizgled i za neupućene, u svemu tome logike nema, jer ljudi iz ovog grada odlaze li – odlaze, a Tuzla, opet, gradi li se – gradi. Ipak, ima. Promućurni “neimari” promišljaju ovako: što više ljudi odlazi, jača je i dijaspora, a samim tim je i mnogo više potencijalnih kupaca stanova koji, penzionirani i pritiješnjeni nostalgijom za rodnom grudom, silno žele ovozemaljsko bitisanje okončati u voljenoj zemljici Bosni

Na prilazu Kladnju, taj četvrti, neplanirani suputnik, sasvim nenadano, ničim ni pozvan ni izazvan, počinje citirati i, usput, afirmirati promišljanja stanovitog “teologa” Huseina Imrana i meni donekle znanog zbog dedžalovskih opservacija o karakteru rata u Bosni i Hercegovini i negiranju genocida u Srebrenici, koji je – kako to propagira ovaj šejtan-hodža, naročito u Beogradu i Banjoj Luci, gdje je, nije teško zaključiti zašto, rado viđen gost – tek malčice teži ratni zločin i ništa više od toga

Podržite nas na Facebooku!