Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

“Kad sam bio u logoru, jednog jutra dođe do mene neki tip u civilu i reče da pođem s njim. I pošao sam, a jedva sam mogao hodati. Dugo smo šutke pješačili meni nepoznatim putevima i stazama. Bio sam siguran da me želi ubiti, ali ni najmanje se nisam plašio, naprotiv, da mi dragi Bog oprosti, željno sam to očekivao. Metak u glavu i to je to. Eto oslobođenja. Ali, ništa od toga”

U ovom ojađenom gradu serbes možeš nasred Trga slobode stati na podij, redati sve po spisku, govoriti ono što jeste, ono što nije, sasvim svejedno, i niko od tih “spišanih”, prije svih diktator ili faraon, kako ga već zovu, ni okom neće trepnuti. Baš ih briga. Samo im u lovu ne diraj, tu su i osjetljivi i opasni, a “hrabri” tekstovi i slične trice i kučine, ma to ih, čovječe, uopće ne dotiče

Ni efendiju ni M. S. nisam ponovo vidio, ali ponekad bih, a i dok ovo pišem, razmišljao nije li ovakav, najblaže kazano, otužan epilog zapravo zorna ilustracija iliti opredmećenje stare narodne i mnogima teško shvatljive izreke: “Pomozi sirotu na svoju sramotu”

Dan je neuobičajeno miran, bez razmjene vatre na inače vazda uzavreloj liniji. Naime, tog jutra jedan od četnika, znan iz Tuzle Karanu i meni, a i mi njemu, počeo me je imenom dozivati. Odazvao sam se. Zamolio je, ako ikako možemo, da tog dana ne pucamo, jer rodio mu se sin, želio bi to proslaviti i dodao da ni oni, ako im udovoljimo, neće do kraja smjene otvarati vatru na nas. Okrećem se prema Karanu, jer komandir je voda, i pokretom glave pitam šta da radimo

Početkom 1941. godine B. odlazi na odsluženje vojnog roka u Zagreb. Nekoliko mjeseci poslije, Kraljevina Jugoslavija kapitulira i nastupa opće rasulo. B., kao i ostali regruti, Srbi ponajprije, pokušava pobjeći i domoći se Tuzle. Ne uspijeva. Hapse ga, vraćaju u Zagreb, drže neko vrijeme u pritvoru i prisilno regrutiraju. B., tako, postaje vojnik Wehrmachta. Nedugo potom biva upućen na šestomjesečnu obuku u Francusku, zatim u Holandiju, gdje se ne zadržava dugo, a najveći dio rata, do 1944. godine, proveo je u Belgiji

Sedmog dana, oko podneva, kad su dvije gomile uglja, naša i Osmanova, bile podjednako velike, pojavio se lik s početka priče. Izdaleka je počeo urlati, pjeniti, vrijeđati, psovati, prijetiti milicijom, jer lopovski smo ušli u posjed koji je njegovo vlasništvo (poslije smo doznali da nije), zatim da zna kako se zovemo, čiji smo, da ćemo naš lopovluk skupo platiti

Krajem septembra ili početkom oktobra, neposredno pred izbore, javila mi se A. – Je li Sadik? – Da. – Ovdje A. – Kako si? – Dobro, hvala. Kojim dobrom? – Za koga ćeš glasati? – bubnu A. “s neba, pa u rebra” i, premda me takvo netaktično pitanje nije iznenadilo, jer riječ je o osobi skromne naobrazbe i inteligencije, ipak osjetih huju, ali nekako je obuzdah

Najprije su muslimani počeli rušiti džamije, zatvarajući ih kao bogomolje i pretvarajući ih u galerije, skladišta i takozvane spomenike kulture, pa je onda došao agresor kojem ništa to ne treba, nego mu samo smetaju minareti, pa ih zato ruši i pali”

Da budem posve jasan, uopće mi nije namjera biti sarkastičan ili persiflažno duhovit, ili oboje, naprotiv, ako ovaj fašistoidni lik, mimo elementarne logike i, prije svega, zdravog razuma, pokušava pseudopoetski povezati nešto što se bilo kakvim stilskim postupkom povezati ne može, dakle, turbe zaglavljeno u njegovoj prostati i tegobe time uzrokovane, onda je, van svake sumnje, u stanju napisati bilo šta. I, pride, dobiti književnu nagradu

Podržite nas na Facebooku!