fbpx

Medresu je završio 1939. godine u Banjoj Luci, preživio dva koncentracijska logora, ucjene i progon komunističkih vlasti, svjedočio rušenju banjalučke Ferhadije, preživio pogrom u Kozarcu. Hadžija Teufik-efendija Hadžić jedan je od najstarijih imama u BiH i govori za Stav

Porodica Siječić iz prijedorskog naselja Čarakovo zauvijek je rastavljena u ljeto 1992. godine. Otac Vehbija ubijen je, majka Sajma završila je u Njemačkoj, stariji sin Adnan u Travniku, a mlađi Amel u Turskoj. Pet godina nakon rata, svi su se vratili svojoj kući. S Amelom je iz Turske stigla i njegova supruga Eda, koja je svoj život u İzmiru zamijenila povratničkim u Bosanskoj krajini

Prije nekoliko dana, Dušan Šehovac, sociolog i osnivač Demokratske inicijative sarajevskih Srba, objavio je članak pod naslovom "Zašto ratni sukob u Prijedoru i danas medijima u FBiH služi da bi se ubijala istina?, u kojem, između ostalog, brojku od 3.178 ubijenih prijedorskih civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti ocjenjuje kao ideološki i nacionalistički podatak. Prijedorčanin, historičar Jasmin Medić u tekstu za Stav reagira na ovaj Šehovčev članak

Dan džamija u Bosni i Hercegovini obilježava se 7. maja u znak sjećanja na banjalučku ljepoticu Ferhadiju, koja je srušena 7. maja 1993. godine. U Prijedoru su džamije rušene prije onih u Banjoj Luci. Ovo je priča o Čaršijskoj džamiji u Prijedoru, zapaljenoj 31. maja 1992. godine

Iz Prijedora je tokom agresije protjerano više od 55 hiljada Bošnjaka. Većina ih je, nakon golgote koncentracionih logora Omarske, Keraterma, Trnopolja ili Manjače, svoja utočišta našla širom svijeta. Danas u Chicagu živi velika prijedorska zajednica čiji je ugledan član Mirsad Čaušević ovih dana promovirao svoju knjigu Smrt u Bijeloj kući

Preživjeli su ostali da tragaju za onim što je ostalo od njihovih voljenih, nadajući se da će im bar koščicu naći, da je pomiluju pa spuste ponovo u zemlju da tu ostane. Ali ovaj put, umjesto trakom, trajno obilježenu bijelim nišanom. Jednim i jedinim dokazom istine

U četvrtak ujutro 23. jula nije bio s nama. Kosio je travu s prijateljima. Goriva je nestalo pa su jedan drugom pomagali varcarkama. Kada su primijetili da nam mahala gori, pošli su kući. Pričale su nam žene iz mahale da je posljednjim riječima pokušavao uvjeriti ubicu da ga pusti jer ima nas četvero djece koje neće imati ko hraniti.

Rano ujutru, 30. aprila 1992. godine kroz glavnu prijedorsku ulicu prolazi vozilo i iz njega preko megafona, upozoravaju građane da budu mirni i da ne stvaraju paniku. Preko megafona se pozivanju građani da u 6 sati ujutro uključe lokalni Radio Prijedor gdje mogu čuti zvanično saopštenje. Spikerica Jadranka Vejo-Rečević čita zvanično saopštenje:

Borbom povratnika, roditelja djece iz Kozarca, iniciran je i potpisan još uvijek važeći Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika. U njihovoj se školi, od prvog dana povratka pa do danas, uprkos svim pritiscima i naredbama, govori i uči bosanski jezik. Možda se formula uspjeha ovih ljudi upravo krije u činjenici da oni nikada sebi nisu ni postavljali to besmisleno povratničko pitanje: Zašto tražiti da budeš prihvaćen u sredini koja je ustvari tvoja

Na članak saradnika Stava Sudbina Musića Da, u Prijedoru je počinjen genocid, koji smo objavili u broju 106, reagirali su iz uprave kompanije “ArcelorMittal”. Stav nakon odgovora žrtava prijedorskih logora smrti, Sudbina Musića i Satka Mujagića, objavljuje i nastavak reagiranja na tvrdnje gospođe Ewe Gebale iz “ArcelorMittala” o činjeničnim greškama

Podržite nas na Facebooku!