fbpx

“Bio sam jako slabo obučen. Već na prijelazu preko rijeke Drinjače zalio sam u rudarske čizme, nakon čega su mi noge promrzle i nisam nikako osjećao prste. Iz Liplja smo u koloni krenuli po noći, preko Marčića, Snagova, sve do Križevačkih Njiva, gdje smo naišli na dosta posmrtnih ostataka ubijenih ljudi. Gledam čovjeka koji je u čučećem položaju prislonjen na jedan plast sijena. Misleći da je živ i da spava, priđem mu i pomjerim mu glavu, kad mu se čelo odvoji od ostatka glave. Očigledno je u tom položaju bio mrtav jako dugo. Svuda naokolo bilo je puno kostiju”

Meho Hasanović rodio se u selu Šetić, iz kojeg je pobjegao dan prije masakra 760 bošnjačkih civila u Bijelom Potoku. Tada je ubijeno 48 ljudi iz njegovog sela, među kojima i Mehin otac, amidža, amidžići... Tada je imao petnaest godina. U Goduš je došao u septembru 1992. godine. Čim je došao na slobodnu teritoriju, kao petnaestogodišnjak, uzeo je pušku u ruke. Istina, bio je raspoređen u kuhinju

U prvim se godinama povratka u Podrinje išlo autobusima koje je pratila policija, mada je policija u manjem bh. entitetu i tada bila gluha, nijema i slijepa na sve prijetnje, provokacije, pa čak i kamenovanje autobusa. Svjedoci tih događaja, prvi povratnici, nailazili su na brojne neugodnosti, od psovki, dizanja tri prsta, do toga da su Srbi u neposrednoj blizini mjesta gdje su Bošnjaci čekali autobuse bacali životinjske iznutrice, izmet, svinjske glave

Podržite nas na Facebooku!