fbpx

“I kad je Sajo poginuo, kaže on meni: 'E, ženo, sad je red na mene', a ja mu kažem: 'Haj nemoj zezati.' Tako smo jednog jutra razgovarali i ja mu predložila da bježi odavde preko šuma jer će se ovo završiti i s njim i bez njega, a on me naruži: 'Koji si ti neprijatelj svoje zemlje! Pa kako bih ja, bolan, ostavio svoju braću u ovoj krvi i u ovoj nevolji? Pa kako u Boga ne vjeruješ?'”, prisjeća se Zuhdijina supruga Hajra

Kažem mu: 'Kakvu liniju, sinko, vidiš li ti da svi iz čete 'Hamza' izginuše?! Ginu borci, ginu komandiri. Kako je krenulo, i ti ćeš, Bog zna najbolje.' Kaže on meni: 'Ma ne mogu ja, mama, biti kod kuće, a ljudi ginu.' Onda mu predložim da se ne vraća u četu 'Hamza', da ide u neku drugu jedinicu gdje će biti manje izložen borbama. Kažem mu: 'Sinko, nemoj biti ni prvi ni zadnji. Polahko!' I bogami, tad kad je otišao početkom maja, sve je rjeđe dolazio kući. Kad bi došao kući, ja ga pitam: 'Gdje si ti do sada, što ne dođeš?' Kaže: 'Ne dam, mama, da mi neko može prigovarati da se izvlačim'”, sjeća se majka Arifa

Osim nekoliko spomen-soba posvećenih čuvanju sjećanja na herojsku borbu pripadnika 5. korpusa, koje su nastale i opstale voljom pojedinaca i entuzijasta koji vole svoju zemlju, nema ozbiljnijeg i institucionalnog pamćenja i sjećanja na “silu nebesku”. A prošlo je pet punih godina od pokretanja projekta muzeja 5. korpusa

“U prvom razgovoru primijetio sam da je prilično sumnjičav prema nepoznatim. Nakon nekoliko izvedenih akcija i sadejstvovanja, u borbenim zadacima postajao je sve otvoreniji. Iz borbe u borbu pokazivao je svoje vrline: hrabrost, odlučnost i, što je najvažnije, lucidnost kada se moralo brzo kombinirati i improvizirati. S vremenom je prilikom priprema novih akcija Žuta postao nezaobilazan faktor i na njegovoj hrabrosti se često temeljio uspjeh grupe koju je predvodio. Skoro da nije više bila nijedna akcije u kojoj Žuta nije napravio neki podvig. Nije se volio hvalisati, niti je volio da ga drugi hvale

Fadila Porčić bila je članica Izviđačko-diverzantskog jedinice “Tigrovi” 502. brigade. U toku rata pet puta je ranjavana, od čega tri puta vrlo teško. I danas u tijelu ima 17 gelera. Nakon najtežeg ranjavanja, provela je 16 dana u komi. Za izuzetnu hrabrost i nemjerljiv doprinos u toku odbrambeno-oslobodilačkog rata dobila je ratno priznanje “Zlatni ljiljan” 15. aprila 1994. godine

Ahmet Dekić (sin Omera i Isme) rođen je 12. februara 1973. godine u mjestu Lubarda, općina Bužim. Osnovnu školu pohađao je u Bužimu, a srednju automehaničarsku u Bosanskoj Krupi. Od prvog dana agresije Ahmet Dekić uključio se u redove Armije RBiH. Više je puta ranjavan. Poginuo je 14. februara 1995. godine. Osam mjeseci nakon njegove smrti rodio mu se sin Abdullah. Ahmet je posthumno unaprijeđen u čin kapetana Armije RBiH 13. februara 1996. godine

“Bio je pravedan prema zarobljenicima neprijateljske vojske i nije dozvoljavao da se maltretiraju ni fizički ni psihički. Iako je u toku rata kući dolazio vrlo rijetko, samo kad bi djeca bila bolesna, pamtim da je tad volio čitati prijevod Kur'ana. Sve vrijeme rata vjerovao je u pobjedu bosanske vojske i ličnim primjerom doprinosio podizanju morala kod svojih saboraca. Ratnik koji je zaslužio da se često spominje, mada u proteklim godinama to baš i nije bio slučaj”, kaže Haseda Šarić

“Ratno novinarstvo je neko drukčije novinarstvo. Hrvatski i srpski mediji su, dok su Ljiljani radili na jačanju i afirmiranju patriotskog duha, a malo ili nimalo se bavili neprijateljskom stranom, konstantno se bavili nama i izvještavali o navodnim mrtvim glavama nabijenim na kolac, plasirajući tako vlastitom narodu lažne vijesti. Dakle, u Ljiljanima nije bilo spinovanja i novinari su imali težak zadatak – prvi je bio da tačno izvijeste javnost o tadašnjim događajima, a drugi da se odupru pisanju lažnih vijesti iz nekog revolta na sve što se dešavalo u to vrijeme. Koliko moraš biti moralan da ne poklekneš tome i da ne dodaješ i ne izokrećeš činjenice”, kaže Dalila Vojniković

Podržite nas na Facebooku!