“Unatoč tome što je bio teško ranjen, prilično se muški nosio. Nije uopće ječao i nije klonuo duhom. Samo nas je molio da izdržimo. Kaže: ‘Komandire, ne dozvoli samo da prođu ovuda, da ne bude da smo uzalud krvarili. A za mene se ne sikiraj ništa, ja sam najmanji problem’”

“Sejko vadi bombe i reda ih na zemunice. Kaže on meni: ‘Sad ću ja jednu bombu hakanti.’ Kažem mu ja: ‘Ma baci, boli me briga.’ Uze on bombu, skoči na zemunicu i dolje je baci. Ljudi, ona kad je pukla, dolje se samo čulo: ‘Booolničaaar, booolničaaar...’ Znači, on je nju toliko daleko bacio da je dobacio do neprijateljskih položaja”

Saborcima i prijateljima rekao je: “Sutra sam šehid, ako Bog da!” S majkom Eminom halalio se kazavši joj da više neće doći, a s nenom Zulkom popio je “posljednju kahvu”. Svima je nagovijestio svoj “odlazak”. Njegove posljednje riječi nakon ranjavanja, kako svjedoče njegovi saborci, bile su: “Poselamite mi moje kod kuće”, iza čega je podigao ruke kao da uči dovu, a potom ih svezao kao na kijamu

Osim advokata, u odbranu Atifa Dudakovića stala je cijela Krajina. Okupljajući se na Dan Armije Republike BiH, kantonalni zvaničnici i ratni komandanti uputili su Dudakoviću pismo podrške, te poručili da nije i neće biti zaboravljen

“Mjesta naših pobjeda su lokacije za hodočašća. Jedna od takvih jeste i Hasin Vrh i Alibegovića Kosa, a u širem smislu cijeli prostor Grmuško-srbljanskog platoa, na kojem je u odbrani od 1992. do 1995. godine poginulo više od 370 boraca iz svih brigada 5. korpusa Armije RBiH”, poručio je Muhamed Hamdo Delalić

Valjalo mi je spasiti porodicu, sačuvati vlastitu glavu te zadržati što više komšija i saboraca da se ne povuku s jedinicama tzv. Narodne odbrane. Onima koji su željeli ostati upućivane su razne prijetnje. Meni je poznanik došao reći da bježim jer me planiraju ubiti i kuću mi zapaliti. Valjda im je neko javio da zaustavljam vojnike i odvraćam ih od odlaska. Svojim ukućanima sam rekao da ostanu kod kuće, a ja sam otišao iskopati rov u šumi iznad kuće. Uzeo sam dvije puške i otišao u šumu, gdje sam ostao dok opasnost nije prošla. Samo je supruga znala gdje sam”

Svaki borac koji je ostajao ispraćao je nekog bliskog i dragog. Oca, brata, amidžu, daidžu, rođaka, prijatelja, komšiju. Svi su imali nekog svog koga su ispraćali ne znajući hoće li ga više ikad vidjeti. Bolje oružje ponijeli su borci koji su išli u napad, neka im se nađe. Bilo je i pojedinaca koji su krenuli bez oružja. Nadali su se da će ga oteti od neprijatelja. Htjeli su biti uz svoje drugove i da se nađu kao pomoć i zamjena onom ko bude ranjen ili ubijen. Prije polaska, borci koji su kretali u napad obukli su bijele uniforme kako bi se po snijegu neprimjetno približili neprijatelju. Oni koji nisu imali takve uniforme uzimali bi bijele čaršafe koje bi razrezali na sredini i tako napravili jednu vrstu ponča. Time su se maskirali

Bio je jedan od brojnih starješina 505. bužimske viteške brigade koji se nimalo nisu štedjeli da štite narod i brane državu od brutalne agresije kojoj su Bosna i Hercegovina i njeno stanovništvo tri i po godine bili izloženi. Tekbir na usnama i metak u grudima posljednji su detalji iz njegova ovodunjalučkog života jer je poginuo u direktnom okršaju s neprijateljskim vojnicima i izgovarajući najuzvišenije riječi koje jedan vjernik može izgovoriti

Baš onako kako su opisani u pjesmama nastalim u najtežim trenucima, borci bataljona Ljutoč bili su neustrašivi. Ginuli su hrabro za svoj grad i domovinu, a sjećanja na njihove podvige ostat će vječno u životima Krajišnika

Podržite nas na Facebooku!